Čitaju li srpski nacionalisti Lompara?

Simbolično, na Vidovdan prošle godine, pred desetinama hiljada ljudi na beogradskoj Slaviji, srbijanski profesor književnosti Milo Lompar je govorio o „Lazarevom izboru, Vukovoj izdaji i Obilićevom podvigu“ i poručio da profesori studente ne dijele na lijeve i desne, „nego samo gledaju da li u njima sija plamen etike“.

Petnaest mjeseci kasnije, kada su studenti izašli s vlastitom izbornom listom, isti čovjek kaže da za nju ne bi održao govor ni kada bi ga pozvali, jer oni koji vode studente zapravo „hoće da obnove Demokratsku stranku na temelju studentskih glasova“.

Bilo bi isuviše lahko to otpisati kao uvrijeđenost intelektualca kojeg nisu stavili na listu, ili čovjeka koji je poslužio kao mamac za medije pod kontrolom Aleksandra Vučića. Ali Lomparova distanca nije hir. Beogradski pisac i publicist Tomislav Marković je prošlog novembra na ovom portalu upozoravao da Lompar postaje „političko lice studentske desnice“. To se nije obistinilo: studenti nisu dobili Lompara za lice, a ni Lompar nije dobio studente. 

Odgovor možda leži u knjizi koja je Lompara učinila onim što jeste. Duh samoporicanja je, kako je Marković podsjetio, doživio četrnaest izdanja i postao „neka vrsta nacionalističkog katehizisa“. Katehizis se, međutim, kupuje i stavlja na policu, a rijetko se čita do kraja. Ko ga zaista pročita, naći će se pred izbore 25. oktobra u neugodnom položaju, jer po Lomparovim mjerilima ne valja ni Aleksandar Vučić ni opozicija koja ga želi smijeniti.

Vučić je 27. septembra podnio ostavku na mjesto predsjednika i na predstojećim izborima predvodit će listu „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“ kao kandidat za premijera. Na Vučićevoj listi je i Srpska radikalna stranka, iz koje je Vučić potekao i koja bi, po logici stvari, trebala biti bliska Lomparu i njemu sličnima na srpskoj desnici.

Glavni izazivač je Studentska lista, koju predvodi Ilija Srdanović, a podržavaju je ostaci Demokratske stranke, Zeleno-levi front, Pokret slobodnih građana, ali i Dveri. Proevropska opozicija ide odvojeno kao Evropska Srbija, a antievropska desnica Miloša Jovanovića, kao Autentična desnica. Ankete se razilaze, od Vučićeve prednosti od petnaest poena kod Faktora plus do tijesnog vodstva studenata u najnovijem istraživanju NSPM-a.

Srpski nacionalist koji zaokruži Vučića teško da je pročitao Duh samoporicanja do kraja. Lompar je 2014. u petom izdanju napisao i da je narod izglasao „na osoben način jednopartijsku skupštinu“, bez ijedne „evroskeptičke niti nacionalno orijentisane stranke“ (s. 9), te da „promena vlasti nije dovela do promene režima“, jer je nova vlast „pojačala kolonijalno-okupacione mere (prihvatanje Briselskog sporazuma)“ (s. 370). Vučića ne imenuje, ali 2014. on je već čvrsto držao vlast.

Nosioci te vlasti bili su, piše Lompar, „i učesnici vlasti u devedesetim godinama“, pa njihovo preobraćenje u proevropske demokrate otkriva „višestruku bezačelnost“ (s. 371). Lomparova knjiga, međutim, radikale izbacuje iz srpskog stanovišta. Lompar razlikuje građansku tradiciju, od Stojana Novakovića i Slobodana Jovanovića do Miloša Crnjanskog, od komunističkog „posezanja“ za srpskim stanovištem. Milošević, podsjeća, nije došao „iz emigracije, niti iz Srpske pravoslavne crkve“, nego iz Saveza komunista (s. 531).

Najglasniji srpski nacionalisti tako ispadaju, po Lomparu, nacionalisti bez građanske kičme. Šešeljev radikal koji danas lijepi plakate za Vučića glasa, dakle, za vlast koju njegov omiljeni pisac prezire.

Nacionalist razočaran u Vučića gleda prema studentima, kao i mnogi drugi koji traže način da poraze vlast što na izbore izlazi s „catch-all“ listom. Tu ga čeka drugi problem. Srdanović kaže da je Kosovo „integralni deo Srbije u skladu sa Ustavom“, a o Evropskoj uniji da „nije pitanje trenutne unutrašnje politike“. Kandidat Jovo Bakić, upitan u debati na Radio Beogradu da li bi podržao deklaraciju o genocidu u Srebrenici, o čemu je ranije pisao, odgovara: „Jedna je stvar šta čovek napiše u naučnom radu ili u publicističkom radu, a drugo je praktična politika.“ Srdanović dodaje da Srebrenica i Mladić listi „trenutno nisu prioritet“.

Lompar za to ima prilično precizan pojam. Samoporicanje „počinje u momentu kada se odustane od srpskog stanovišta, ali se zadrže sva prava u vezi sa srpskom nacionalnom i kulturnom egzistencijom“ (s. 515). Lista zadržava pravo na Kosovo, a izbjegava stav. Dveri, u čijem je političkom savjetu Lompar sjedio, u toj listi vide priliku, a on sam u njoj prepoznaje Demokratsku stranku u novom ruhu.

Isti mehanizam ima i obrnutu stranu. Lista koja šuti o Kosovu da ne bi izgubila desnicu šuti i o Srebrenici da ne bi izgubila centar. Koalicija od Zeleno-levog fronta do Dveri može zajedno srušiti Vučića, ali teško da može zajedno pregovarati s Prištinom, Briselom i Moskvom. Studentska vlada naslijedila bi i tužilaštva, medije i službe koje SNS gradi četrnaest godina, a za nekoliko sedmica i predsjedničke izbore.

Lompar piše o ljudima koji su se devedesetih protivili režimu, a vjerovali u srpska nacionalna prava saobrazna demokratiji: „Ti ljudi su jedini kontinuirani politički gubitnici u nas“, kojima preostaje izbor između „besciljnog otpora ili sramotnog marionetstva“ (s. 71). To je položaj njegovih čitalaca 25. oktobra. Mogu glasati za Vučića i iznevjeriti vlastitog autora. Mogu glasati za studente, kod kojih se nacija ostavlja za kasnije, jer se tim pitanjem pred izbore, pod medijskom presijom, nije moguće baviti. Ili za Miloša Jovanovića, što znači glasati protiv EU, a ne za nešto.

Za Srbe, piše Lompar, „gotovo i nije najvažnije pitanje o tome ko će vladati“, jer će to uvijek biti neko „po meri zapadnih interesa“, pa nas „čekaju duge godine simulirane demokratije i tihe okupacije“ (s. 357). Ako je okupacija tiha, a demokratija simulirana, izbori su obezvrijeđeni prije nego što se prebroji i jedan listić, ma ko na njima pobijedio.

Ključ za čitaoca iz Bosne i Hercegovine je Lomparova distinkcija. „Srpsko“ je kulturno-nacionalna cjelina preko državnih granica, „srbijansko“ ono što pripada samo državi Srbiji. Politika treba da služi, kako piše za Crnjanskim, „ne Srbijancima, nego Srbima“ (s. 328), a duh samoporicanja je „nastojanje da se sve što je srpsko svede na srbijansko“ (s. 393).

Krajem septembra sam na ovom portalu pisao kako Republika Srpska sužava prostor Beogradu, kao što je Karabah Armeniji oduzeo slobodu kompromisa. Ono što je 2011. bio program jednog esejiste, „transdržavno povezivanje“ institucija (s. 358), Vučić je 2024. pretvorio u Svesrpsku deklaraciju sa zajedničkim nacionalnim savjetom Beograda i Banje Luke. U septembru je osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić sahranjen u Topčideru uz vojne počasti, čovjek kojeg Lompar optužuje za kolonijalnu vlast ostvario mu je, tako, program. Vučić vodi srbijansku politiku u Briselu, a srpsku u ritualima, a cijenu te dvostruke igre plaćaju svi stanovnici Bosne i Hercegovine, pa i Srbi.

Studentska lista tu konstrukciju ne dira. Njen program je borba da Srbija kao država preživi Vučića i bilo koju drugu vlast, a ono što je apstraktno teško je i ugroziti. Mediji bliski Vučiću tako kritikuju studente što na skupovima ne dozvoljavaju zastave s likom Mladića, ali ne pitaju zašto ih SNS ne nosi na svoje.

Koliko je Lomparova distinkcija živa, pokazali su studenti s ove strane Drine. Unija studenata Republike Srpske i Studentski parlament Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koji su na početku podržavali kolege u Srbiji, okupili su se 15. oktobra na zboru u Istočnom Novom Sarajevu. Stajali su pod transparentima „Kosovo je Srbija“, „Nema predaje“ i „Drina je kičma, a ne granica“. Povod su bile „sporne poruke“ sa skupa Studentske liste u Novom Pazaru, gdje se, prema medijskim izvještajima, pojavio transparent „Srebrenica je genocid“. Od kolega u Srbiji traže da se „jasno odrede“, prema stavu da Republika Srpska nije genocidna tvorevina, a njeni generali nisu zločinci. 

Njihova zbunjenost je i razumljiva: podržali su pokret za koji su vjerovali da je srpski, a dobili su srbijanski. Zahtjev da studenti u Beogradu polažu račune Banjoj Luci za haške presude ujedno je najbolji dokaz da su banjalučki režim i entitet kojim vlada kamen o vratu Srbije, jer transdržavno povezivanje obavezuje čak i opoziciju koja ga nije birala.

Lompar u transdržavnom povezivanju vidi spas, ali ono je, kad se pogledaju posljedice, objektivno teret, i to prije svega za Srbiju. Svaki Dodikov potez postaje problem srbijanske vlade, koju niko nije pitao. Kompromis o Kosovu je nemoguć dok je Republika Srpska „rezervni nacionalni prostor“, a put u Evropsku uniju zatvoren dok država presude za genocid pretvara u ritual. Lomparova definicija samoporicanja, „institucionalno pounutrašnjivanje tuđinskog kulturnog i nacionalnog interesa“ (s. 537), ovdje se, ironično, vraća njemu samom: država podređuje svoju budućnost agendi koju ne kontroliše i to proglašava vrhuncem nacionalne svijesti.

Ko god pobijedi 25. oktobra naslijedit će deklaraciju, rituale i birače kojima je Lompar dao rječnik, i uklopiti se u ono što Vučić četrnaest godina manje-više uspješno održava, svjestan da o krupnim regionalnim pitanjima Beograd ne odlučuje, nego se svrstava uz interese velikih sila. Vučićeva pobjeda učvršćuje kamen o vratu, a pobjeda studenata ga ne skida. Srbiji nedostaje politika koja bi se usudila biti srbijanska, reći šta misli o Kosovu, Evropi i Srebrenici, i ipak dobiti izbore.

Ali to u Srbiji nije moguće, ni danas ni ranije. Krize su konstanta beogradske politike: bivša Jugoslavija nestala je u nizu kriza koje je Beograd sam izazvao, od Kosova do Slovenije, a pravljenje kriza ostalo mu je adut i kad te države više nije bilo. Kada vanjski frontovi miruju, otvara se unutrašnji, pa se traže „izdajnici“ srpske stvari, koju, po mišljenju većine beogradskih intelektualaca, smije voditi samo desnica. Lomparov pojam samoporicanja pokazao se kao zgodna etiketa za svakoga ko se usudi misliti srbijanski, a najvještije se njome služi upravo vlast koju je Lompar nazvao kolonijalnom.