Svjedočenje britanskog generala Ramsaya: Bio sam zgađen Mladićem

Državni historičari često znaju uraditi paradoksalan posao. Umjesto da prate ideologiju, oni ponekad krenu za činjenicama. Tako se desilo i akademiku Kosti Nikoliću sa Instituta za savremenu istoriju iz Beograda. On se dotaknuo „nepogrešivog nacionalnog mita" i tako suprotstavio dva nepomirljiva svijeta između kojih živi savremena Srbija – državnu propagandu i historijsku istinu.

Rijetko koji srpski historičar je do danas iznio ovako neugodne detalje o srpskom „ratnom heroju" Mladiću, kojem vlasti u Srbiji ovih dana pripremaju državni ispraćaj, kao što je to učinio historičar Kosta Nikolić. Nikakva prividna normalnost niti umjetno poliranje činjenica neće dugo izdržati u skrivanju istina pred kolektivnom prosudbom akademske javnosti.

U nedavno objavljenom dvotomnom djelu Bosna i Hercegovina – rat koji su mnogi želeli (Akademska knjiga, Novi Sad, 2025), koje ima ambicije da u srpskoj akademskoj misli dobije mjesto i značaj strateškog razumijevanja rata 1992–1995. godine, Nikolić je ispričao u Srbiji malo poznatu i dosad prećutkivanu priču o „nepogrešivom vojnom strategu Mladiću".

Ovdje smo našli jedno od najfascinantnijih svjedočenja koje smo do sada bilo gdje mogli pročitati o Ratku Mladiću. Pravi izvor svjedočenja bio je, međutim, mladi britanski brigadir Angus Iain Ramsay, koji je krajem ljeta ratne 1993. godine primio dužnost načelnika štaba UNPROFOR-a u Sarajevu.

Tako o brigadiru Ramsayu, koji je vojnu karijeru u Sarajevu započeo 1993. godine, a kasnije bio komandant jedinica SFOR-a u Banjaluci 1997. godine, više doznajemo upravo na ovim stranicama gdje Nikolić iznosi jednu dramatičnu priču iz „srca tame" opsade Sarajeva, u kojoj je ovaj mladi brigadir majstorski nadigrao „velikog stratega" i vrlo brzo prozreo Mladićeve „kapacitete da počini zločine ogromnih razmera".

Kao zamjenik glavnokomandujućeg generala UN-ovih snaga Briquemonta, brigadir Ramsay je smisao vlastite misije našao u sprečavanju sistematskog zaustavljanja, pretresanja i pljačkanja konvoja UN-a i UNHCR-a od strane Mladićevih snaga, tako da će tek s njegovim radom i aktivnostima postati mnogo jasnija „primitivna i seljačka logika" „Mladićevog Maršalovog plana za BiH".

Ramsay, kao glavni koordinator vojnih operacija UN-a, formalno zadužen za koordinaciju humanitarnih konvoja kao i za pregovore o nesmetanom i slobodnom kretanju UN-ovih konvoja, donio je novi zamah u rad kancelarije UN-a u Sarajevu, u vrijeme kada je Sarajevo tih oktobarskih dana 1993. godine ulazilo u svoju drugu zimu smrtnog gušenja i opsade.

Iz svih tih razloga svjedočenje Ramsaya o Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom imalo je poseban značaj, i zbog toga je, posve vjerovatno, bilo predmet tako bliske pažnje Koste Nikolića.

Ramsayevo svjedočenje, iako je već tokom suđenja Mladiću poprimilo svoj historijski značaj, čini se da je tek ovih dana, poslije smrti Mladića i istrajavanja Srbije na državnoj sahrani, dobilo jednu novu i snažniju boju.

Ramsay je pred Haškim tribunalom započeo vlastito svjedočenje izjavom o tome kako su srpske vojne snage zaustavile konvoj UN-a koji je iz Zagreba išao za Sarajevo, a potom su Mladićeve snage konvoj privele na Sokolac bez ikakvih uvjerljivih razloga.

„Kasno uveče 27. oktobra 1993. godine telefonirao sam generalu Manojlu Milovanoviću da bi sa njim razgovorao o nekoliko rutinskih pitanja. Razgovor je naglo prekinut od strane generala Ratka Mladića koji je zahtevao sastanak u Sokolcu sa generalom Brikmonom [Briquemont] i sa mnom što je pre moguće. Rekao je da je konvoj iz Zagreba navodno prekršio srpska pravila o transportu ratnog materijala i izjavio da će biti blokiran dok ga komandant i načelnik štaba UN komande za BiH ne posete... Rekao sam da je general Brikmon zauzet u Mostaru i Splitu, ali da je sastanak na visokom nivou ponuđen za 3. novembar. Mladić je rekao da je to neprihvatljivo i pojačao svoje zahteve: nema konvoja bez sastanka dok ga general Brikmon ne poseti...“ (str. 308, II tom)

„Znao sam od prvog trenutka da se pravi razlog zaustavljanja konvoja nalazio u tome kako bi Mladić prisilio ili ucijenio komandanta Brikmona i mene kao načelnika štaba, da dođemo njemu na noge na Sokolac i tako damo novo značenje njegovom mjestu i ulozi u srpskoj ratnoj i političkoj hijerarhiji. Strategija bez presedana“, ironično je zaključio Ramsay.

Evo, što je Ramsay nadalje napisao svojim pretpostavljenima u UN-u poslije sastanka s Mladićem, na koji je dan kasnije ipak otišao, jer je „Mladić pristao da promeni svoju raniju politiku" i da se bez generala Briquemonta susretne sa „jednim finim i uglađenim Englezom".

On je istaknuo kako njegov izvještaj o susretu sa Mladićem na Sokolcu od 27. oktobra 1993. godine – koji je započeo u 17.00 časova i trajao skoro 2 sata, u prisustvu dva srpska pukovnika, dva doktora medicine i jednog profesora medicine – mora imati dva nivoa: analitički i emocionalni.

„Mladić je frustriran i mrzovoljan. On je želeo da namami dva generala u Sokolac, a dobio je samo jednog, i to samo generala brigadira. To što je proveo toliko vremena sa relativno mladim oficirom pokazuje njegovo očajanje. Mladić oseća da njegovo nesumnjivo generalstvo nije prikladno cenjeno od strane srpskih političara i želi se silom probiti na glavnu scenu. Ako bi mogao da iznudi finansijsku pomoć od UNPROFOR-a za Republiku Srpsku, mogao bi ponovo da dobije svoje mesto za glavnim stolom i traži plašt državnika....“ ( str 310, II tom)

Nikolić je također u ovom kontekstu razgovora prenio dijelove Ramsayevog svjedočenja o nevjerovatnim prijetnjama koje je Mladić uputio prema stanovnicima Goražda i Žepe.

Poslušajmo ovaj izuzetno važan dio svjedočenja generala Ramsaya.

„Mladić me molio da prenesem njegovu zabrinutost generalu Deliću i da mu kažem, ukoliko 22 srpska zarobljenika ne budu puštena do 10. novembra, armija bosanskih Srba će ubiti svakog čoveka u Goraždu. Samo će žene, deca i bolesni biti pošteđeni, ali će svi ostali umreti. Takođe je ista sudbina čekala i Muslimane u Žepi... Rekao sam da mi nemamo pravo da prenosimo pretnje Srba i da to nećemo učiniti... Uključujući njegov odvratan šarm, rekao mi je da me previše poštuje da bi mi stvarao bilo kakve poteškoće... tako da će mi dati „konvoj na poklon" a niti jedna kap ulja neće biti prolivena...."

Zaključni „emocionalni" dio Ramsayevog svjedočenja djeluje gotovo antologijski, sa upečatljivo preciznim opservacijama o ličnosti ratnog zločinca.

„Retko sam osećao takvu odbojnost prema nekom čoveku tako brzo. Ne samo da je Mladić neškolovani seljak sa glupavim glasnim zapovedanjem kao Nikita Hruščov, on takođe pokazuje želju za vlašću i okrutnošću kakvu pokazuju i Idi Amin i Sadam Husein. Bio sam zgađen time što je pokušao uticati na mene neprestanim menjanjem iz primitivne laskavosti u gromoglasne pretnje, i zaprepašćen njegovom očiglednom nesposobnošću da razume ključnu ulogu koju su Srbi odigrali u pogledu ovog poslednjeg balkanskog rata. Ali, možda njegova drama nije bila namenjena meni nego profesoru medicine i njegovim kolegama koji su sa njim sedeli... Došao sam do brzog zaključka da je verovatno prepredena borbena životinja, ali sa njim nije moguće pregovarati. Ako nije čvrsto držan za nogu svog gospodara, on ima vrlo veliki kapacitet za nasilje. Pregovarati o mirovnom sporazumu sa takvim čovekom bilo bi kao rukom hraniti rotvajlera crvenim mesom...." ( str. 311, II tom)

Ove riječi Ramsaya, njegov „emocionalni" portret Mladića, postale su nova normalnost Srbije u kojoj su pravednost i historijske istine nebitni. Mrtav Mladić otkrio je bipolarnu Srbiju koja je razapeta između ideološke potrebe da organizuje državnu sahranu i činjenica koje namjerno ili „tek slučajno“ cure iz akademskih krugova.

Međutim, iz ovog dvotomnog i vrlo ambicioznog djela Instituta za savremenu istoriju u velikoj je mjeri izostalo razumijevanje činjenica ratnih dešavanja kroz „veliku sliku" – agresije Srbije i Hrvatske i presuđenog genocida u Bosni i Hercegovini – dok je, umjesto toga, ponuđena jednostrana i ideološki obojena slika prema kojoj je rat, u ovoj ili onoj mjeri, željelo više strana u sukobu.

To je vjerovatno razlog zbog kojeg ni historičar Kosta Nikolić, niti njegova tri vrlo kvalifikovana recenzenta, nisu odstupili od te šire slike, niti su je htjeli jednostavno zaobići.