Lapsusi koji odaju skrivene misli čelnika SDP-a

Veliki predizborni skup Socijaldemokratske partije u Tuzli bio je prava poslastica za gledaoca iole upućenog u psihoanalizu. Obraćanja najviših partijskih funkcionera obilježili su više nego znakoviti lapsusi, koji, kako kaže Freud, otkrivaju duboko skrivene misli. 

Negdje na samom početku Uvoda u psihoanalizu, u poglavlju o lapsusima, Freud navodi primjer tadašnjeg predsjedavajućeg Austrijskog parlamenta, koji je otvarajući sjednicu kazao: “Gospodo, primam k znanju da imamo kvorum i s tim u vezi proglašavam ovo zasjedanje zatvorenim.”

Kako Freud objašnjava, predsjedavajući je umjesto otvori sjednicu, kazao da je zatvara i tim lapsusom je zapravo otkrio da mu se ne vodi sjednica, te da bi je rado odmah zatvorio. Usljed manjka pažnje, otkrio je svoju skrivenu misao.

Tako je i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, koji je ujedno i premijer Federacije, na skupu u Tuzli napravio lapsus iste vrste. U trenutku, kada je govorio kako mu je cilj, u narednom mandatu, podići prosječnu platu u Federaciji na 2.500 maraka, Nikšić je kazao: “Mi smo ovdje…” A onda se brže-bolje ispravio: “Nismo ovdje da kažemo ljudima da će sve biti lako, jer neće.”

Dakle, Nikšić je nesvjesno otkrio da su on i njegov tim došli na skup kako bi poručili ljudima da će sve biti lako. On kaže da će plate porasti na 2.500, ali ne usljed inflacije, već tako da odražavaju realan rast kupovne moći. 

Tokom protekle četiri godine Nikšićeve vladavine nije došlo ni do kakvog realnog rasta kupovne moći, te je povećanje minimalne plate za 60% bilo praćeno rastom cijena hrane i drugih osnovnih potrepština za 60%. Dakle, četiri godine smo trčali u mjestu. A najgore u svemu je što je Nikšić, kako nam je otkrio lapsusom, došao da kaže kako će sve ići lako, iako ništa nije lako.

Nakon toga, Nikšić je, najavljujući obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Denisa Bećirovića, napravio još jedan znakovit lapsus. Kazao je da da je Denis “aktuelni i budući član Predsjedništva” i da “nema ravnopravnog protukandidata”. Pri tome, ovaj put se nije ni ispravio, ne osvijestivši šta je rekao: da svi kandidati za člana Predsjedništva nemaju ista prava, te da je Denis privilegiran u pogledu prava. 

Sagledajmo pažljivo tri navedena suda Nikšića o Bećiroviću.

Sud da je Bećirović aktuelni član Predsjedništva predstavlja konstataciju. Ali sud da je on i budući član Predsjedništva ne predstavlja konstataciju, već predviđanje ili, još tačnije, želju. 

Nikšić, kao ni bilo ko drugi, nema izvjesno znanje o budućnosti. Sjetimo se da je Saša Magazinović 2018. kazao da će pojesti glasačku kutiju ako Šefik Džaferović pobijedi Bećirovića. Džaferović je pobijedio, a Magazinović nije pojeo kutiju. Ali jeste pokazao da niko, pa ni on, nema sigurno znanje o budućnosti.

Zato Nikšić, koji također nema znanje o budućnosti, kada kaže da je Bećirović budući član Predsjedništva, zapravo izražava jednu želju. 

U tom svjetlu, otkriva nam se i narav suda da “Denis nema ravnopravnog kandidata”.

Nikšić je tim lapsusom odao skrivenu želju. A ta želja  je da Denis Bećirović ima privilegiran status u odnosu na protukandidate, da nisu ravnopravni. 

Kao što, recimo, Trojka nije bila u ravnopravnom položaju u odnosu na konkurentske stranke nakon prošlih izbora, već je dobila veća prava. Bila je u privilegiranom položaju. Podsjetimo da je tada visoki predstavnik Christian Schmidt suspendirao Ustav da bi Trojka mogla preuzeti vlast, uprkos tome što za to nije ispunila uslove propisane Ustavom. Schmidt to nije, niti bi uradio u korist SDA i DF-a. Dakle, OHR je Trojki dao veća prava.

Takav scenarij je bio ostvarenje sna za Nermina Nikšića, koji je sa oko 5 hiljada glasova na izborima, postao ni manje ni više nego premijer Federacije. Ističući da drugi kandidati nisu ravnopravni njegovom kandidatu za Predsjedništvo, Nikšić izražava želju da će ponovo, na isti način, doći do vlasti.

Neko će reći da je to stalni simptom u SDP-u, jer je za ovu stranku, koja njeguje tradiciju Komunističke partije, idealan sistem u kojem ona ima sva prava, a njena politička konkurencija nema nikakva.

Veći dio Bećirovićevog izlaganja bio je u znaku konstatacija očiglednog: “Kandidat sam 14 političkih stranaka za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine…”, itd. Bilo mu je, recimo, dovoljno pet rečenica da euforiju koju je izazvao voditelj najavljujući ga, pretvori u grobljansku atmosferu. Pogledajte taj dio snimka, sve je zvučalo kao kad efendija na dženazi govori ono: “Odrasloj muškoj osobi…”

Bećirovićevo obraćanje je bilo toliko dosadno da je, u nekom trenutku, neko iz publike povikao: “Živio govornik!” Na to su se svi slatko nasmijali. Svi osim Bećirovića.

Predsjedavajući Predsjedništva jednostavno nije u stanju biti opušten u javnosti. Pogledajte ga na bilo kojem javnom skupu. On uvijek ruke drži prekrštene na onom dijelu tijela, koji se u anatomiji zove regio pubica ili blizu. Time otkriva da se, suočen sa svjetlima pozornice, osjeća gotovo kao da je go i mora se odjenuti barem rukama. Kad miruje, ruke nisu nikad jedna van druge. Kao da se štiti njima.

Takva nelagoda sama po sebi nije problem. Ali jeste ako ste predsjednik države, jer ste u tom slučaju stalno na pozornici. A evidentno je da je Bećirović stalno u grču, stalno je u vladavini tog neprijatnog osjećaja. 

On se s tim osjećajem suočava tako što govori da ne bi ništa rekao. Govori da ne bi skrenuo pažnju na sebe. Njegove rečenice, u logičkom smislu, imaju tautološku strukturu: biljka je biljka. Primjera radi, Bećirović na skupu u Tuzli, kaže da “odbranu i sigurnost moramo shvatiti kao investiciju u kolektivnu sigurnost”.

”Moja vizija je”, veli, “sigurna, stabilna, digitalno i ekonomski razvijena ekonomska država, utemeljena na održivom ekonomskom razvoju.”

Ekonomski razvijena država utemeljena na ekonomskom razvoju. Biljka je biljka.

A onda mu se - što bi Freud znao cijeniti - desi da, na samom kraju obraćanja, nesvjesno iznese seksualnu aluziju, čime je nasmijao svoje pametnije slušaoce. 

“Služio sam domovini”, kaže Bećirović, “pošteno, časno, vrijedno, posvećeno i s ponosom. S tolikim ponosom i čašću da nemam riječi da vam to opišem.” 

Pogledajte na snimku lice Saše Magazinovića, dok Bećirović govori koliki mu je ponos. Magazinović se smije. Bećirović je smrtan ozbiljan, dok sebe opisuje kao poštenog, časnog, vrijednog, posvećenog, a onda dodaje da mu nedostaje riječi.

U predizbornom spotu, zamjenik ministra finansija Muhamed Hasanović, također iz SDP-a, poručuje da je za politiku potrebno šesto čulo.

”Ja mislim”, veli, “da politika treba šesto čulo. Ne ono kojim govoriš, nego ono kojim osjetiš kako ljudi zaista žive.”

Čula (vid, sluh, dodir, miris i okus) za svrhu imaju primanje podataka. Nijedno čulo ne služi za davanje podataka, te nije jasno otkud Hasanoviću ideja o čulu, kojim bismo govorili. Jezik kao organ je, uostalom kao i cijela usna duplja, u službi čula okusa i dodira, te prima podatke. Jezik pokrenut u svrhu komunikacije nije čulo. 

Ali, ako to stavimo po strani, Hasanović je u pravu. Za politiku jeste potrebno šesto čulo, ono kojim osjetiš kako ljudi zaista žive. Denis Bećirović nema to šesto čulo, jer on većinu vremena nije svjestan ni sebe, a kamoli drugih. Vjerovatno će me pogrešno shvatiti, ali ja zaista mislim da bi bilo u korist njegovog duševnog blagostanja da napusti funkciju koju obnaša.