Iz Tel Aviva o Mladiću: Srbija djeluje kao duh budućnosti Izraela

Piše: Dahlia Scheindlin za izraelski dnevni list Haaretz.

Tri decenije od danas, hoće li Izraelci svečano blagosiljati Netanyahua ili bivšeg šefa odbrane Gallanta, koji se obojica suočavaju s optužbama pred Međunarodnim krivičnim sudom (ICC)? Učite od Srbije kako će poricanje zločina spriječiti bolju demokratsku budućnost.

Reakcije u Srbiji na smrt Ratka Mladića 27. augusta izazvale su globalno zaprepaštenje. Bivši komandant Vojske Republike Srpske, koji je 2017. godine pred međunarodnim tribunalom osuđen za genocid i druge ratne zločine zbog masakra nad bošnjačkim muslimanima početkom 1990-ih, okončao je život u zatvoru u Haagu. Njegovo podbulo, podrugljivo lice zauvijek će ostati povezano s nizom gnusnih djela u Bosni koja su šokirala svijet, i mene, tada studenticu, početkom 1990-ih.

Srbija mu je priredila doček dostojan heroja, spustila zastave na pola koplja, a tvrdolinijaški političari u Beogradu, zajedno s političarima iz reda bosanskih Srba, strastveno su ga veličali. Videosnimci prikazuju građane Srbije kako se okupljaju i klanjaju na improvizovanim spomenicima.

Kako Srbi mogu biti bez pokajanja, pita se svijet? Tri decenije nakon završetka tog rata, zar ne odbacuju izgladnjivanje Bošnjaka iza bodljikave žice, masovna silovanja i kosti u zemlji Srebrenice? Taj rat je doslovno normalizovao termin "etničko čišćenje", sjećam se kada je još bio pod navodnicima, kao citat onoga što su govorili bosanski Srbi.

Gledanje tih prizora iz Tel Aviva nije izazvalo iznenađenje, već jezu zbog osjećaja već viđenog. Svijet se pitao kako Izrael može prihvatiti ono što već tri godine radi u Gazi. Odgovor Srbije djelovao je kao gledanje u duha izraelske budućnosti.

Je li to istina, pitala sam budućnost? Hoće li za trideset godina Izraelci svečano blagosiljati Benjamina Netanyahua kao heroja odbrane? Šta je s Yoavom Gallantom, ministrom odbrane tokom prve godine rata u Gazi, čovjekom koji je zagovarao kolektivnu i hermetičku opsadu i vodio nemilosrdan rat koji je od tada odnio najmanje onoliko civilnih života koliko i 41.000 u Bosni? A to su samo dvojica Izraelaca koji se suočavaju s optužbama pred Međunarodnim krivičnim sudom.

Slijedeće saznanje, dok su pristizale reakcije žrtava ratova u bivšoj Jugoslaviji, bilo je da njegova smrt ne donosi mir. Prijatelji iz tih zemalja uvjeravali su me da Mladićeva smrt nikada ne može zaliječiti rane koje su on i druge srpske ultranacionalističke snage nanijeli.

Emir Suljagić, koji vodi Memorijalni centar Srebrenica, i sam preživjeli, napisao je na mreži X da je pokušao izgraditi bolji život ne čekajući da Mladić umre.

"Ne znam šta bih rekao, niti me zanima da komentarišem nakazu koja je juče umrla u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Umjesto toga, pomogao sam kćerkama da naprave 'nakit'… Čitali smo pred spavanje. Obje sam uspavao. Moj život ide dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao", napiosa je on.

Veton Surroi, jedan od najistaknutijih kosovskih intelektualaca, iznio je sažete opservacije o tome šta je Mladić značio, nekada i sada. Težnja Kosova za nezavisnošću naišla je na direktnu vojnu vlast Jugoslavije nakon 1990. Do kasnih 1990-ih, Kosovo se suočilo s napadom i masovnim protjerivanjem, što se završilo tek kada je kontroverzni NATO zračni rat pod vodstvom SAD-a 1999. godine protjerao Jugoslaviju, kojom je dominirala Srbija, s Kosova, utirući put njegovoj nezavisnosti.

Surroi se prisjetio poznate fotografije na kojoj Mladić s lažnom velikodušnošću pottapše po glavi dječaka Bošnjaka, praktično dok izdaje naređenja da se dječakov otac zakolje zajedno s još 8.000 drugih. Napomenuo je da su srbijanske vlasti godinama štitile od međunarodne pravde i Mladića i njegovog političkog saveznika iz reda bosanskih Srba, Radovana Karadžića (kasnije osuđenog za genocid i druge zločne). Gledajući reakcije Srbije na njegovu smrt, Surroi je tmurno zaključio: "Njegovo tijelo je možda položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja živjeti."

Pouka ovdje nije lijepa. Ljudi možda nikada neće prestati hvaliti nacionalističke zločince, a žrtve se možda nikada neće osloboditi traume. Ali činjenica je da na Balkanu međunarodna zajednica nije čekala da strane počnu vjerovati jedna drugoj kako bi Bosni 1995. godine nametnula mirovni sporazum. Prevedeno na izraelsko-palestinske uslove, niko ne bi trebala čekati da se "obnovi povjerenje" niti uslovljavati mir "mjerama izgradnje povjerenja". Rat, okupacija i ubijanje moraju prestati sada, a ne nakon što se sačeka da se ljudi počnu osjećati ugodno, jer se to vjerovatno neće dogoditi.

Globalna priča o Mladićevom konačnom herojskom ispraćaju u Srbiji nije posljednja riječ. Nijedno društvo nije homogeno i ne može svako govoriti javno, posebno oni za koje je sjećanje na njega kletva, a ne blagoslov.

Ali Sonja Biserko je jedna od Srpkinja koja je uvijek javno govorila. Kao osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji tokom 1990-ih, nije stekla prijatelje kod kuće osuđujući tadašnje masakre u Srebrenici i drugim mjestima. Tokom 1990-ih tvrdila je da su srbijanski mediji pripremili publiku da toleriše genocid u ime srpskog nacionalizma.

Nastavljajući u istom duhu, ona je javno kritikovala reakciju Srbije na Mladićevu smrt. Cjelokupno saopštenje organizacije, poslano Haaretzu, zaslužuje da se prenese u dužim izvodima:

"Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova 1990-ih, niti s njenim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja te politike, odgovornosti za nju i ogromnih ljudskih i političkih žrtava koje je proizvela, značajan dio srbijanskog društva nastavlja prihvatati narativ u kojem se ratovi prikazuju kao historijska nepravda prema Srbima."

Koliko god bilo ohrabrujuće vidjeti hrabre, kritičke glasove, pouka je teška, ali jednako poznata: Bolju budućnost Srbije koči odbijanje da se suoči sa svojom prošlošću.

"Posebno zabrinjava," stoji u saopštenju, "činjenica da je ovaj narativ našao odjeka među dijelom mlađe generacije koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena… [ali] Stvarna demokratizacija… zahtijeva više od promjene vlasti. Zahtijeva fundamentalni raskid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalnu ekspanziju i nasilje u ime srpske nacije."

Biserko je za jedan bosanski medij – jer joj je teško dobiti prostor u strogo kontrolisanim srbijanskim medijima – rekla da politiku u Srbiji danas sputavaju te iste smrtonosne ideologije: "Promjena može doći samo s pojavom novih političkih i društvenih elita koje će biti spremne otvoriti prostor za drugačije čitanje prošlosti… Takva promjena nije važna samo zbog odnosa prema prošlosti. Ona je i preduslov za drugačije definisanje budućnosti Srbije."

Ona nije sasvim usamljena. U julu ove godine, mladi Srbi u Novom Sadu pocepali su plakate kojima se odavala počast Mladiću. Slike su navodno postavili pripadnici jedne tvrdolinijaške nacionalističke stranke, prkoseći "Međunarodnom danu refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine". Oni koji su ih cepali snimali su se govoreći: "Zločinac, a ne heroj!" i "Srbi nisu genocidan narod." Nakon što je Mladić umro, jedan korisnik iz Srbije je objavio: "Mnogi, mnogi građani Srbije osuđuju Mladića već godinama. Nisu većina, ali su brojni, glasni i jasni po pitanju ratnih zločina i Srebrenice." Još nekolicina ih je takođe progovorila.

Kao Izraelku koja osuđuje zločine Izraela u Gazi, uvijek me gane saznanje da postoje saveznici koji se suočavaju sa zločinima svoje zemlje na drugim mjestima, a da ne spominjem partnere u Palestini. Trebamo jedni drugima.

To je zato što me proganjaju zaključci historičara poput Christophera Browninga i Hannah Arendt, da se svako može pretvoriti u zločinca i ubice pod pravim, užasnim okolnostima.

To što smo žrtve zločina ne pruža nikakav štit od toga da sami postanemo počinioci – prečesto nas to učini imunim na samu mogućnost da naše nasilje ikada može biti zločin, jer sve postaje "samoodbrana". Bilo koji Izraelac koji se drži argumenta da nijedan Bošnjak musliman, Hrvat ili kosovski Albanac nije izveo 7. oktobar, što znači da je srpska agresija na te narode zaista bila ničim izazvan genocid, promašuje poentu.

Srbi su bili uvjereni da su žrtve historije, spajajući glasine o albanskim napadima na srpsku manjinu na Kosovu 1990-ih, s hrvatskim ustaškim nacističkim saradnicima iz 1940-ih, zajedno s osmanskim snagama koje su porazile Srpsko carstvo 1389. godine. Početkom 1990-ih, kako su oni to vidjeli, jugoslovenske republike su bile u ratu; Srbi su optuživali bošnjačke vojne vođe za ubistvo hiljada srpskih civila tokom tog rata.

Stvarne i mitološke traume eksplodirale su u egzistencijalnu prijetnju u svijesti srpske javnosti, zahtijevajući odbranu od "kulturnog genocida" nad Srbima na teritorijama Jugoslavije. To su iskoristili vođe željne vlasti koji su trgovali tuđom krvlju; teme nacionalizma prožimale su kulturu, od turbo-folk muzike do akademskih spisa. To se može dogoditi svakome.

Ono što me proganja, čak i kao Jevrejku, nije samo to kako jedan narod može biti masakriran ili kako se svijet može mobilisati da zaustavi takvu okrutnost.

Vjerujem da je hitnije pitanje koje bi sva društva trebala postaviti sebi: Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama, u vaše ime, u ime vaše djece, da bi legitimizovao svoje zločine protiv drugih, koji vas lično možda nikada neće pogoditi? Kako ćete znati da ste iskorišteni i šta ćete učiniti da zaustavite zločine?