Grossi: Kako spasiti UN od beznačajnosti i okončati paralizu svjetskog mirotvorca

Piše: Rafael Mariano Grossi (Foreign Affairs)

Početkom septembra 2022. godine, u ničijoj zemlji između ukrajinskih i ruskih vojnih linija fronta, morao sam donijeti odluku: nastaviti naprijed pod vatrom kako bih u najvećoj evropskoj nuklearnoj elektrani rasporedio tim stručnjaka Međunarodne agencije za atomsku energiju za nuklearnu sigurnost ili se vratiti. Bile su potrebne sedmice diplomatije da stignemo dovde; odlučili smo nastaviti. Naša oklopna vozila krivudala su kako bi izbjegla mine, dok se na našim jaknama njihao simbol IAEA-e – atom u pokretu okružen dvjema maslinovim granama koje organizacija dijeli s UN-om. Dok smo prolazili pored bombardiranih zgrada, izgorjelih automobila i porodica koje su bježale prema zapadu, ka sigurnijim dijelovima Ukrajine i susjednim zemljama, razgovor je skrenuo na pitanje hoće li Evropa imati dovoljno rezervi plina za zimu.

Sve je manje prostora između sukoba i njihovih međunarodnih posljedica. Ratovi raseljavaju rekordan broj ljudi i remete globalnu trgovinu i energetske mreže. Integrisana svjetska ekonomija izgrađena nakon Hladnog rata, u kojoj roba, kapital i tehnologija relativno slobodno prelaze granice, počinje se raspadati. Tradicionalno razdvajanje trgovinskih, sigurnosnih, razvojnih i ekoloških pitanja postaje sve vještačkije. Kibernetičke ranjivosti također nadilaze okvire tehničkih problema i pogađaju vitalnu infrastrukturu, energetske mreže, izbore i bankarske sisteme. Dok diplomatski sukobi i ratovi prekidaju lance snabdijevanja, države nastoje smanjiti međusobnu zavisnost.

Povratak rata u Evropu preoblikovao je sigurnosne percepcije i strateške proračune širom kontinenta. Na Bliskom istoku ciklusi sukoba proizvode posljedice koje sežu daleko izvan regiona, produbljuju političke podjele i remete energetska tržišta, trgovinske rute, cijene hrane i povjerenje u svjetsku ekonomiju. U Aziji suparništvo sada obuhvata vojnu, ekonomsku, tehnološku i pomorsku sferu. U Africi se demografski rast i ekonomski potencijal sudaraju s nejednakim pristupom finansiranju i neujednačenim institucionalnim kapacitetima. U Latinskoj Americi i drugdje sve sofisticiranije transnacionalne kriminalne mreže iskorištavaju globalna tržišta, finansijske sisteme, luke, logističke lance i praznine u upravljanju. U takvom sistemu posljedice neuspjeha šire se brže i dalje nego ikada.

U međuvremenu su multilateralizam, međunarodno pravo i norme, koji smanjuju mogućnost katastrofalnih grešaka, pružaju stabilnost i nude zajednička rješenja za zajedničke probleme, dospjeli pod pritisak jer se teško prilagođavaju ovim strukturnim promjenama. Većina sporazuma o smanjenju i kontroli nuklearnog naoružanja sklopljenih tokom Hladnog rata, poput Novog sporazuma o smanjenju strateškog naoružanja i Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa, prestala je važiti ili je znatno oslabljena. Veliki nuklearni arsenali moderniziraju se i proširuju umjesto da se smanjuju, a kanali komunikacije koji umanjuju rizik od pogrešne procjene između moćnih država ozbiljno su narušeni. U nekim zemljama koje su poštovale svoje pravne obaveze i odustale od razvoja nuklearnog oružja otvorene su rasprave o opravdanosti njegovog stjecanja.

Danas smo izloženi većem riziku od velikog sukoba, uključujući nuklearni, nego u bilo kojem trenutku nakon Drugog svjetskog rata. Dok nestaju generacije koje su iskusile strahote dvaju svjetskih ratova i izgradile okvire za sprečavanje trećeg, blijedi i sjećanje na posljedice nekontrolisanog globalnog suparništva. Ujedinjene nacije su, uprkos svojim nedostacima, tokom proteklih 80 godina omogućavale zajedničke odgovore na zajedničke prijetnje, podržavale dekolonizaciju i pomagale u sprečavanju Trećeg svjetskog rata. Danas su toliko oslabljene da pojedini komentatori upozoravaju kako bi mogle završiti poput Lige naroda. Upravo kada su svijetu najpotrebnije u potrazi za mirom, Ujedinjene nacije nisu prisutne – ni u ratu u Ukrajini, ni u sukobu koji uključuje Sjedinjene Države, Izrael i Iran, ni u regionalnim sukobima u Aziji i Africi.

Od UN-a se ne može očekivati da spriječi ili okonča svaki rat, ali rad na tome njegova je osnovna zadaća. Organizacija ponovo može postati sposoban, nepristrasan i prisutan posrednik u postizanju mira. Odsustvo iz prostorija u kojima se donose odluke izaziva razočarenje i vodi UN prema beznačajnosti. Institucije koje ne mogu objasniti kakvu vrijednost donose postaju izložene ravnodušnosti, a ona u sadašnjim okolnostima nije pasivno stanje. Ona neposredno nagriza finansije UN-a i političku volju njegovih članica. UN se suočava s krizom likvidnosti koja je, u svojoj osnovi, kriza povjerenja država članica u instituciju.

Najneposredniji korak koji međunarodna zajednica može poduzeti kako bi odgovorila na ovu krizu povjerenja jeste izbor sljedećeg generalnog sekretara, za čiju se dužnost i sam kandidujem. Historija pokazuje da aktivniji generalni sekretar, koji odlazi na teren kako bi sprečavao sukobe i prisustvuje pregovorima o diplomatskim rješenjima, može biti djelotvoran čak i u duboko podijeljenom svijetu.

Ujedinjene nacije trebale bi se usredotočiti na ublažavanje okolnosti koje proizvode krize, umjesto da uglavnom reagiraju na njihove posljedice. To zahtijeva obnovljenu posvećenost miru, razvoju i ljudskim pravima kao prioritetima koji se međusobno podržavaju.

Tokom Hladnog rata generalni sekretari UN-a pomagali su državama članicama da sprečavaju sukobe i pronalaze puteve ka deeskalaciji kada bi do njih došlo. Kao što je historičar Thant Myint-U nedavno napisao u časopisu Foreign Affairs, tiha diplomatija njegovog djeda U Thanta, tadašnjeg generalnog sekretara, pomogla je okončanju Kubanske raketne krize 1960-ih. Čovjek koji je tu dužnost obavljao dvije decenije kasnije, Javier Pérez de Cuéllar, pomogao je u pronalaženju diplomatskih rješenja za sukobe u Kambodži i Centralnoj Americi.

Historija je pokazala da generalni sekretari mogu iscrpljenim zaraćenim stranama otvoriti izlaz iz sukoba i pomoći u stvaranju uslova koji sprečavaju buduće krize. Da bi odgovorio tom zadatku, sljedeći generalni sekretar morat će djelovati kao posrednik: održavati komunikaciju, prenositi poruke, razjašnjavati stavove i uporno raditi preko političkih podjela kako bi smanjio opasnost od nesporazuma i eskalacije. Za to su potrebni strpljenje, diskrecija, politička hrabrost i spremnost na razgovor sa svim stranama onda kada drugi ne mogu ili ne žele razgovarati. Potrebna je i osoba koja je već izgradila odnose i stekla podršku potrebnu za otvaranje vrata. Takvi se odnosi grade mnogo prije početka pregovora. Povjerenje i temelji mira stvaraju se aktivnim djelovanjem u korist međunarodne sigurnosti, razvoja i ljudskih prava.

Kada je riječ o razvoju, jaz između zajedničkih ambicija i njihovog ostvarenja postao je prevelik. Značajan dio Ciljeva održivog razvoja UN-a, usmjerenih na smanjenje siromaštva, poboljšanje zdravstva i obrazovanja, ublažavanje nejednakosti i štete po okoliš te podršku održivom ekonomskom rastu, ne ostvaruje se planiranom brzinom ili bilježi nazadovanje. Finansiranje je ograničeno, dužnička opterećenja rastu, a budžeti za pomoć smanjeni su za trećinu. Kada države ne mogu pružiti osnovne usluge, a ponovljeni vanjski šokovi poništavaju njihove razvojne uspjehe, ljudi prestaju vjerovati da im život može postati bolji, a društvena kohezija slabi.

Odgovor UN-a na ove trendove mora biti praktičan. U saradnji s Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom bankom i drugim razvojnim bankama i institucijama, poseban doprinos UN-a proizlazi iz njegovog jedinstvenog legitimiteta, univerzalnosti i sposobnosti da razvoj smjesti u širi politički i ljudski kontekst. To mu omogućava da zastupa zemlje koje su najizloženije posljedicama ekonomskih poremećaja. Vanjska podrška najdjelotvornija je kada pomaže oslobađanju domaćeg potencijala, podstiče ulaganja, jača institucije, proširuje pristup energiji i gradi infrastrukturu koja društvima omogućava da učestvuju u savremenoj ekonomiji. Uloga generalnog sekretara jeste da razumije prioritete država članica i na osnovu njih djeluje: da stvara prilike, mobilizira civilno društvo i privlači privatne partnere u zajedničke projekte.

Dvije tehnološke sile mijenjaju dosadašnje puteve razvoja. Prva je neujednačen tok energetske tranzicije. Pristup energiji ostaje preduslov funkcionalne moderne ekonomije; bez njega nema savremenog zdravstvenog sistema, konkurentne industrije ni digitalne ekonomije. Međutim, zemlje koje su najmanje doprinijele okolnostima zbog kojih je energetska tranzicija postala nužna često imaju najmanje mogućnosti da je finansiraju. Tranzicija koja je preskupa ili koja ljudima bez stabilnog snabdijevanja ne donosi pouzdaniji pristup energiji neće biti održiva.

Umjetna inteligencija također mijenja razvojne okolnosti, koncentrira proizvodne kapacitete i otvara pitanja rada, pristupa tehnologiji i vojnih rizika. Generalni sekretar možda ne može riješiti te izazove, ali može osigurati da se o njima raspravlja u razvojnom kontekstu i da države najizloženije njihovim posljedicama budu prisutne kada se donose odluke.

Zaštita ljudskih prava i ljudskog dostojanstva ostaje u središtu svrhe Ujedinjenih nacija, ali se ne može posmatrati kao područje odvojeno od mira i razvoja. Prava se najdjelotvornije štite tamo gdje postoje funkcionalne institucije, vjerodostojne ekonomske mogućnosti i stabilnost. Kada su ti temelji slabi, prava postaju ranjiva. Njihova odbrana ne može se oslanjati samo na deklaracije i mehanizme izvještavanja. Mora obuhvatiti i uslove koji omogućavaju njihovo ostvarivanje: javne službe, vladavinu prava i uključive institucije.

Kada stvari krenu po zlu, bilo zbog prirodnih katastrofa ili onih koje je izazvao čovjek, Ujedinjene nacije moraju nastaviti podržavati i koordinirati brzu i djelotvornu humanitarnu pomoć. Generalni sekretar, međutim, mora biti usredotočen na prevenciju. Pomoć u krajnjoj nuždi skupa je zamjena za sprečavanje sukoba i trajna ulaganja u razvoj i djelotvornu upravu.

Kako bi unaprijedio mir, razvoj i ljudska prava u sve podijeljenijem svijetu, generalni sekretar UN-a mora biti realist i priznavati središnju i trajnu ulogu nacionalnog interesa. To nije cinično, nego razumno zapažanje. Države se najlakše mogu pridobiti za podršku održivom međunarodnom poretku kada im se interesi preklapaju, kada dijele rizike i kada saradnja jača, umjesto da potkopava, njihov suverenitet. Argentinski pisac Jorge Luis Borges jednom je napisao: „No nos une el amor sino el espanto“ – „Ne spaja nas ljubav nego strah.“ Države se mogu duboko razilaziti oko temeljnih pitanja, a ipak znati da bi eskalacija, nuklearna proliferacija, pandemije, finansijska panika ili tehnološki poremećaji nanijeli štetu svima.

Osnivači UN-a to su razumjeli jer su upravo bili preživjeli najrazorniji izraz takvih sila. Njihovo dostignuće bilo je stvaranje okvira u kojem se politička suparništva mogu obuzdavati tako da se izbjegne katastrofa. Ta se vizija može obnoviti bez idealiziranja UN-a koji teži utopijskoj harmoniji. Potreban je praktičniji UN koji dosljedno i vjerodostojno podržava mir, omogućava razvoj i štiti ljudska prava.

Neki reformski napori već su pokrenuti. Rasprave u okviru inicijative UN80, čiji je cilj učiniti instituciju ekonomičnijom i odgovornijom, korak su u dobrom smjeru. Međutim, osnovni problem koji potkopava djelotvornost UN-a previše je složen da bi ga mogao riješiti jedan proces. Decenije nemarnog upravljanja i raspršenih prioriteta dovele su do širenja mandata UN-a, preklapanja nadležnosti agencija, udvostručavanja procesa i ciklusa izvještavanja koji troše institucionalnu energiju bez stvaranja mjerljivih rezultata. Sistem proizvodi obilje deklaracija, a premalo stvarnih dostignuća.

Djelotvorniji UN usredotočio bi se na ono što jedino on može učiniti: okupiti strane koje se inače ne bi sastale, održavati dijalog kada je političko povjerenje nestalo i osigurati da države najizloženije globalnim rizicima imaju glas u upravljanju tim rizicima. To ne zahtijeva samo preustroj organizacije nego i preispitivanje širine njene agende, kako bi se otvorio prostor za rezultate vidljive ljudima kojima UN treba služiti.

Generalni sekretar ne može sam reformirati UN, riješiti svaki sukob niti ukloniti svako zlo. On ne može komandovati vojskama ni nadjačati države članice. Ipak, raspolaže autoritetom da okuplja strane i može ga odgovorno i hrabro upotrijebiti za podsticanje diplomatije. Taj se autoritet rasipa odsustvom. Sljedeći generalni sekretar mora biti prisutan na linijama fronta, u zajednicama kojima je potrebna pomoć i svuda gdje ga misija pozove. Biti prisutan – to je posao. Bilo da države za pregovarački sto dovode strah ili zajednički interesi, ondje već trebaju zateći Ujedinjene nacije.

(Rafael Mariano Grossi argentinski je diplomat i stručnjak za nuklearnu neproliferaciju, koji od decembra 2019. obavlja dužnost generalnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju. Argentina ga je u novembru 2025. službeno kandidirala za sljedećeg generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.)