Bećirović nije pozvan na samit NATO-a: Nema nas u strateškom planiranju namjenske industrije

Trenutno je u toku samit Organizacije Sjevernoatlantske povelje (NATO) u Ankari. U vezi s time, vijest dana je da Bosna i Hercegovina nije zastupljena na ovom samitu, za razliku od, recimo, samita NATO-a u Madridu 2022, gdje smo sudjelovali sa visokom delegacijom, koju je predvodio tadašnji ministar odbrane BiH Sifet Podžić.

U proteklih nekoliko mjeseci na ovom portalu objavio sam niz članaka, u kojima sam, tumačeći različite diplomatske signale, došao do zaključka da članstvo Bosne i Hercegovine u NATO savezu trenutno nije u fokusu. 

U prvom od tih tekstova, objavljenom u martu, analizirao sam dvogodišnju šutnju zvaničnika NATO-a, kojom su propratili ocjenu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića iz 2024. da je naša zemlja “ispunila sve uslove dobije poziv za članstvo”. 

Primijetio sam tada da bivši generalni sekretar Jens Stoltenberg s razlogom ignoriše Bećirovića, jer među državama članicama, a prije svega tu mislim na SAD, trenutno ne postoji volja da se širi NATO. A put u NATO nije tehnički, već prije svega politički proces.

Skrenuo sam pažnju na to da je Trumpova administracija, u svojoj Strategiji nacionalne sigurnosti, definisala da je američki strateški cilj “okončati percepciju da je NATO savez koji se stalno širi, te spriječiti da takva percepcija postane stvarnost”. Ulazak naše zemlje u NATO bi osnažio percepciju o NATO-u kao alijansi u ekspanziji, što znači da naša ambicija kolidira sa ciljem donosilaca odluka u Washingtonu.

Zašto je Washington protiv daljeg širenja NATO-a? Trumpova administracija, koja je zauzeta ratom u Iranu i strateškim nadmetanjem s Kinom, ne želi dodatno pogoršanje odnosa sa Rusijom.

Naime, ulasci Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Finske i Švedske u NATO jačali su navedenu percepciju, u periodu od samita NATO-a u Bukureštu 2008. do rata u Ukrajini. Rusija svoju agresiju na Ukrajinu pravda upravo time što je, na samitu u Bukureštu 2008, NATO ponudio Ukrajini perspektivu članstva. 

Zbog toga je Trumpova administracija javno poručila Ukrajini da neće postati članica NATO-a. A kako bi poništili percepciju o NATO-u kao alijansi u ekspanziji, Amerikanci ignorišu i našu želju da postanemo dio NATO-a, svako malo prijete da će povući svoje trupe iz Evrope, itd. 

U Strategiji nacionalne sigurnosti, Trumpova administracija piše da je “u najvećem interesu SAD-a da ispregovaraju brzi prekid neprijateljstava u Ukrajini, kako bi se stabilizirala evropska ekonomija, spriječila nenamjerna eksalacija ili širenje rata, te ponovo uspostavila strateška stabilnost u odnosima s Rusijom”. To je razlog što trenutno od našeg članstva u NATO-u nema ništa.

Bećirović je izignorisao sve ove poruke i odlučio, na osnovu poruka iz Kongresa (koji ima sekundarnu ulogu u procesu), širiti iluziju da nas SAD žele što prije vidjeti u NATO-u.

Da je situacija drugačija, te da Amerikanci, kao u vrijeme administracije Busha Sr, Bidena, pa i Obame, žele napet odnos Zapada s Rusijom - kako bi, u skladu s doktrinom Zbigniewa Brzezinskog, EU odvojili od Rusije - Bosna i Hercegovina bi sigurno bila pozvana na samit NATO-a.

Tako su, recimo, 2008, godinu dana prije nego što će Hrvatska ući u NATO, na samit Alijanse u Bukureštu pozvani predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Kako se navodi u zvaničnom saopćenju, na stranici hrvatske vlade, predsjednik i premijer su doputovali na samit “na kojem Hrvatska očekuje pozivnicu za članstvo u tom vojno-političkom savezu”.

Da je Bosna i Hercegovina pred ulaskom u NATO, predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović i predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto bi dobili poziv da prisustvuju samitu u Ankari, a u zajedničkom saopćenju uoči odlaska bi napisali da očekuju pozivnicu za članstvo u NATO savezu.

Razlika između BiH danas i Hrvatske 2008. je u tome što je Amerikancima 2008. odgovarao prijem Hrvatske u NATO, a prijem BiH danas ne odgovara. Ulaskom naših zapadnih susjeda 2008. u Alijansu je, kako bi Trumpovi ljudi rekli, stvarana percepcija o NATO-u kao alijansi u širenju. Time je ujedno poslana poruka da je perspektiva za članstvo, koja je na istom samitu (Bukurešt, 2008), data Ukrajini kredibilna. 

Bio je to izazov NATO-a Rusiji. Strateška odluka Washingtona, koja je stajala iza tog poteza, kao i širenja NATO-a 2004. godine na Rumuniju, Bugarsku, Slovačku, Sloveniju i baltičke države, bila da se zaustavi zbližavanje evropskih sila i Rusije, koje je nakon rata u Iraku 2003, pa sve do 2008. bilo u procvatu. Naime, zbližavanjem Moskve sa Berlinom i Parizom, koje je oličeno u zajedničkom protivljenju Jacquesa Chiraca, Gerharda Shroedera i Vladimira Putina ratu u Iraku, devalviran je utjecaj SAD-a u Evropi. 

Kako je definisao Zbigniew Brzezinski, zbližavanje Evrope i Rusije najveća je noćna mora za SAD. Bez napetih odnosa Evropljana i Rusa, Amerikanci gube značaj koji imaju u Evropi. Zato su SAD od 2003. do 2022. snažno insistirale na širenju NATO-a i bilo je nezamislivo da u strategiji nacionalne sigurnosti SAD pročitamo, kako je američki interes suzbijanje percepcije o NATO-u kao Alijansi koja se neprestajno širi.

Rat u Ukrajini je promijenio sve. Po principu divide et impera, Amerikanci su sijali napetost između EU i Rusije, stvarajući dojam da će i Ukrajina ući u NATO, ali ni u kojem slučaju nisu htjeli da dođe do rata, u kojem bi morali snositi teret odbrane Ukrajine. Međutim, upravo se to desilo 2022, kada su izgubili kontrolu nad opasnom strategijom kojom su čuvali razdor između EU i Rusije.

Prijem Švedske i Finske u NATO, te strategija Bidenove administracije da će stajati uz Ukrajinu koliko god bude potrebno, predstavljala je privid. A onda je došla Trumpova administracija i poručila: nema više podrške za Ukrajinu i nema širenja NATO-a. 

Zato je BiH, u vrijeme Bidenove administracije, 2022, dobila poziv da sudjeluje na samitu NATO-a u Madridu. Bidenov ministar odbrane Lloyd Austin je direktno uputio poziv ministru odbrane BiH Sifetu Podžiću. Međutim, zbog  promjene o kojoj govorimo, aktuelni ministar odbrane SAD Pete Hegseth nije uputio poziv aktuelnom ministru odbrane BiH Zukanu Helezu ili predsjedavajućem Predsjedništva BiH Bećiroviću.

Svemu navedenom treba pridodati da je predsjedavajući Predsjedništva Bećirović srozao odnose sa domaćinom samita NATO-a, Turskom, do tog nivoa da turski predsjednik Recep T. Erdogan, kojem je jučer američki predsjednik Donald Trump iskazao maksimalno poštovanje, već godinama nije došao u posjetu BiH, niti se više oglašava o nama. U Sarajevu, od dolaska Bećirovića na vlast nije dolazio ni Erdoganov ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, što ukazuje da su odnosi BiH i Turske na historijskom minimumu, u trenutku kad nam najviše trebaju. To je rezultat pameti Bećirovića i svih onih, koji se motaju oko njega, a koji su, vođeni islamofobijom, uvjeravali našu javnost da Turska nije Zapad i da dobri odnosi s njome kvare odnose sa SAD-om.

Uz to, Bećirović je, neurotično insistirajući na tome da nas NATO primi u članstvo, doveo do toga da generalni sekretar NATO-a Mark Rutte izbjegava sastanke s njime, te da javno kaže da nema prijatelja u Predsjedništvu BiH, kao i da ne pravi razliku između Bećirovića i Željke Cvijanović. Vrhunac toga je bio nedavni istup zamjenika Rutteovog pomoćnika, Kevina Hamiltona, koji je potopio Bećirovića kazavši da je za članstvo BiH u NATO-u potreban “nacionalni konsenzus”, pri čemu nije propustio istaknuti da misli na “konsenzus među tri zajednice”.

Dakle, ni Amerikanci, ni Turci, ni Sekretarijat NATO-a nije imao motiva da eventualno prošvercuje Bećirovića ili nekog nižeg iz trenutne garniture vlasti na samit u Ankari.

Greška je, čini se, u tome što naša vlast nije ispravno razumjela trenutnu situaciju, te poruke Washingtona i sjedišta NATO-a. Zato smo, bez osnove, insistirali na tome da nam NATO uputi poziv za članstvo, umjesto da smo, oslanjajući se na nikad jaču Tursku, tražili nešto drugo. 

Šta konkretno?

O tome je sinoć govorio kolega Avdo Avdić, koji se nalazi na samitu u Ankari. Prema informacijama sa samita, države članice NATO-a su od 2025. uložile 37 milijardi u širenje kapaciteta odmbrambene industrije, od čega 21 milijardu u proširenje postojećih proizvodnih pogona, a 16 milijardi u otvaranje novih proizvodnih linija. Fokus investicija je, kako piše Avdić, na proizvodnji municije. 

Prema podacima predstavljenim u Ankari, trenutno je u opticaju gotovo 200 milijardi neugovorene potražnje.

Umjesto da u ovom trenutku očajnički molimo za članstvo, bolje bi bilo da su naše vlasti, na najvišem nivou, komunicirale da smo zainteresirani da širimo našu namjensku industriju, kako bismo proizvodili municiju za potrebe NATO-a. To je nešto za što bi sluha imala Trumpova administracija, koja želi da Evropa više troši na odbranu i da nosi više odgovornosti za svoju sigurnost. Umjesto da govorimo šta NATO može učiniti za nas (da nas primi i štiti besplatno), bolje da smo govorili šta mi možemo učiniti za NATO (da upregnemo industriju koja nam je preostala u proizvodnju municije).

Međutim, tek to baca pravo svjetlo na trenutnu vlast. Naime, u situaciji kada je u procvatu tržište namjenske industrije, jer zbog ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, narudžbi ne manjka, trenutna vlast je dovela do toga da se dvije najveće bh. kompanije u ovoj oblasti (Pretis i Igman) suočavaju sa višemilionskim gubicima i minusima.

Nesposobnost Trojke, na planu strateške diplomatije i menadžmenta, dovela nas je do toga da, kao država, nismo zastupljeni na samitu u Ankari i ne sudjelujemo u strateškom planiranju glede namjenske industrije na najvišem nivou.