Obračun u Titovoj 16: Kako je Bećirović razvlastio Predsjedništvo

Sklonost ka anarhiji je bitno obilježje našeg političkog mentaliteta. Danas se to manifestira kroz obilje političkih stranaka i strančica. U ratu se govorilo da je svaki sokak imao svoju vojsku, te da npr. Sarajevo ne brani Armija, već HOS: haustorske oružane snage.

U našoj novijoj, ratnoj, ali i poratnoj historiji, jedina institucija koja je uspijevala popuniti upražnjenu poziciju suverena bilo je Predsjedništvo BiH. Ni ono nije bilo uvijek jedinstveno; ali kada jeste - onda je imalo dovoljno autoriteta da zaustavi hobsovski rat svih protiv svih, te zavede nešto reda i sigurnosti. Takoreći - državnog poretka.

U bespućima interneta se može naći snimak na kojem Juka Prazina, polovinom decembra 1992, na Igmanu postrojava svoje “specijalne jedinice”. Način na koji se on tu ophodi prema Predsjedništvu ilustrira maločas opisanu snagu ovog organa vlasti kod nas.

Od početka rata, pa do tog trenutka, Jukin odnos spram državnog i vojnog vrha bio je, blago rečeno, složen. Juka je u ljeto 1992. opkolio Predsjedništvo, nastojeći se staviti iznad autoriteta vrhovne komande. Nakon što se situacija smirila, ponovo su nastali problemi, pa je u novembru Generalštab raspisao nalog za njegovo hapšenje. Ponovo počinju pregovori s ciljem smirenja i Juka pokazuje određene naznake da je spreman potčiniti se Predsjedništvu.

Tako u spomenutom snimku (iz decembra 1992.) vidimo Juku kako sa svojim borcima uvježbava komandne uzvike. Tačnije objašnjava im šta će biti pitani i šta trebaju odgovoriti.

“Pa onda”, veli Juka, “kad kažem: ‘Ko je najborbeniji?’, vi kažete: ‘Specijalne!’ Pa onda: ‘Za koga?’ - ‘Za narod!’ - Pa onda: ‘Za koga?’…”

U ovom trenutku, kad Juka po drugi put upita “za koga?”, neko iz stroja dobaci: 

“Za Juku!”

Juka ne čeka, već odmah korigira tog tipa i oštrim uzvikom pojašnjava šta treba odgovoriti:

”Za Predsjedništvo!” (Dakle, ne za Juku.)

Narod je nosilac suvereniteta, najviše vlasti u državi, a njega u odsustvu ne nadomješta (narodni) komandat Juka Prazina, već demokratski izabrano Predsjedništvo. To je trenutak kada se u vazduhu osjeti malo reda. Ali ta situacija, neće dugo trajati, jer će Juka samo tri sedmice nakon ovog postrojavanja, napasti Komandu Generalštaba Armije RBiH, te uhapsiti i pretući predstavnika Generalštaba - generala Vehbiju Karića. Slomit će mu vilicu i izbiti četiri zuba.

Kako će kasnije posvjedočiti Karić, Juka je tada pripadnike jedinice Delta, koja je bila i pratnja predsjedniku Predsjedništva, “svukao do gaća”, te ih na nedstojanstven način sproveo od zatočeništva u hotelu Borik do svog komandnog položaja u hotelu Famos.

Nedugo nakon toga, 9. brdska iz Pazarića i jedinica Zulfikar će razbiti Jukine “specijalce”, a samog Komandanta će natjerati u bijeg, prije nego što konačno u zimu 1993. bude likvidiran u Belgiji.

Objašnjavajući mentalitet narodnih komandanata, kojih je u proljeće i ljeto 1992. bilo mnoštvo, general Stjepan Šiber je primijetio da je svima njima “slava udarila u glavu”, pa su htjeli istog momenta svi da budu Alija Izetbegović. Vidimo, dakle, na djelu bošnjačko shvatanje demokratizacije.

Ni na šta navedeni Šiberov opis ne podsjeća više nego na šaroliku koaliciju pod nazivom Osmorka, koja je, nakon izbora 2022, uz pomoć bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja i visokog predstavnika Christiana Schmidta, zauzela bošnjački udio u Vijeću ministara i Vladi Federacije.

Kad pogledate sve te šefove, lidere i komandante - od Elmedina Konakovića i Nermina Nikšića, preko Rame Isaka, Fuada Kasumovića, Nermina Ogreševića, pa sve do Elzine Pirić i Sabine Ćudić, lako ćete steći dojam da je naša politička scena fragmentizirana do nivoa neupravljivosti. (“Bosnom nikad niko nije vladao, samo mu se to činilo.”)

U takvoj situaciji, jedini organ vlasti, koji je koliko-toliko održavao privid poretka bilo je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, tačnije probosanska većina, koju su od 2022. činili Željko Komšić i Denis Bećirović. 

Kažem činili, jer nakon aktuelnog sukoba u vezi sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika BiH ne može više biti govora o koaliciji Komšić-Bećirović u Predsjedništvu. Zapravo, ako bolje sagledamo stvar, pitanje je koliko je ona od samog početka mandata bila autentična. Jer ne treba zaboraviti da je, prilikom najvažnijeg glasanja tokom ovog mandata, Bećirović, odmah na početku, zajedno sa Željkom Cvijanović preglasao Komšića. 

Odlukom da ne uslovi formiranje Vijeća ministara Bećirović je napravio ključni korak u razvlašćivanju Predsjedništva. Naime, on je tim potezom bitnost vladajuće stranačke koalicije na nivou BiH stavio iznad Predsjedništva. Drugim riječima, Predsjedništvo se, umjesto kao namjesnik suverena, postavilo samo kao pomoćni organ vladajućoj većini SNSD-HDZ-Trojka manifestiranoj primarno kroz Vijeće ministara.

Kasniji razvoj događaja je samo ozvaničio infinitezimalni utjecaj Predsjedništva u ovom mandatu.

Gostujući sinoć u Istrazi sedmice kod Avde Avdića, predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić je pojasnio da se nemoć Predsjedništva u ovom mandatu najbolje ogleda u sijasetu zaključaka koje je ono usvojilo, a koje niko ne provodi. 

“Mi smo”, kaže Komšić sinoć, “održali more sjednica dosad i usvojili dosta zaključaka, pogotovo zaključaka koji se tiču rada Vijeća ministara. Činjenica je da je većinu tih zaključaka inicirao kolega Bećirović. […] To je postala vrsta prakse da se Predsjedništvo o svemu oglašava. […] Donosimo zaključke koji nikakav efekat nemaju.”

Posljednji primjer je niz zaključaka Predsjedništva BiH o BHRT-u, koji su usvojeni nedavno, a koje je Vijeće ministara, kao i vladajuća većina u Parlamentu hladno izignorisala. Slično je prije toga završio Zakon o gasu BiH, koji je usvojilo Predsjedništvo, zatim amandmani na Budžet BiH, itd.

Izvor problema je lakoća s kojom je Bećirović dao glas ovom Vijeću ministara, ili, kako je on kazao, “najbrže formiranom Vijeću ministara”. Tu lakoću s kojom je on potrčao da, zajedno s Cvijanović, preglasa Komšića i, ne postavljajući nikakav uslov, imenuje Borjanu Krišto za predsjedavajuću predstavlja korijen iz kojeg je izraslo teško nepoštovanje ovog saziva Vijeća ministara prema Predsjedništvu.

Drugim riječima, da je Predsjedništvo predsjedavajućoj Krišto i državnim ministrima otežalo put do fotelja više bi ga poštovali. Shvatili bi ga ozbiljnije.

Autoritet koji Predsjedništvo Bosne i Hercegovine uživa u javnosti nesrazmjeran je konkretnim ovlastima, koje su mu zagarantirane Dejtonskim ustavom. U poređenju sa entitetskim vladama, pa i sa Vijećem ministara, Predsjedništvo ima vrlo malo ovlasti i još manje novca. Zato se Predsjedništvo mora izboriti, u natjecanju s drugim organima u našem sistemu za autoritet. Onaj ko misli da Predsjedništvo crpi svoju snagu samo iz papira, a ne iz konkretne političke borbe, završi kao Bećirović, pa piše zaključke koje svako smije objesiti mačku o rep.

Najbolji primjer togada Predsjedništvo može izboriti poziciju autoriteta jeste prethodni mandat, kada je probosanski dvojac u Predsjedništvu - Šefik Džaferović i Komšić uslovio imenovanje Zorana Tegeltije za mandatara usvajanjem i slanjem Godišnjeg nacionalnog programa reformi (ANP) u NATO. Nakon teške i iscrpljujuće utakmice, Džaferović i Komšić su uspjeli prinuditi SNSD da glasa Program reformi, što je - kako je i sam Bećirović više puta isticao - ANP pod drugim imenom. Dodik je morao priznati da volja dva člana Predsjedništva nije nikakve bezazlena činjenica, već gvozdena realnost.

Predsjedništvo u ovom mandatu nije napravilo takav iskorak. Razlog tome je što je Bećirović, umjesto da igra timski s Komšićem, prebrzo i prelako podržao “najbrže formirano Vijeće ministara”. To Vijeće ministara nema gotovo nikakvih rezultata, a Bećirovićevi zaključci, umjesto da ga natjeraju da radi, samo manifestuju enormnu nemoć Predsjedništva. 

U Istrazi sedmice, Komšić je kazao da je radi “mira u kući” dugo šutio o Bećirovićevoj nekompetentnosti. I zaista, čak i prividno jedinstvo dvojice članova Predsjedništva BiH iz Federacije, stvaralo je kod ljudi kakav-takav osjećaj sigurnosti, osjećaj da ova država nije brod bez kormilara.

Međutim, po izbijanju sukoba u vezi s Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika BiH više nema takvog privida i, čini se, da je najveći dio građana zapravo zbunjen. Osjeća nemoć i dezorijentaciju. Niko ne može vjerovati da je na djelu tolika netrpeljivost između dvojice probosanskih članova Predsjedništva.

”Mogao bih vam svašta pričat”, veli Komšić o Bećiroviću, pa dodaje: “Nije sve ni za priče. Najgore je kad se stidiš tuđim stidom.” Zvuči strašno.

Komšić je u Predsjedništvu proveo po jedan mandat sa Harisom Silajdžićem, Bakirom Izetbegovićem i Šefikom Džaferovićem i nikada se nije desilo ovo što se sada dešava. Državni interes i efekat, koji ostvaruje većina u Predsjedništvu, uvijek je bio jači od stranačkih razlika, ličnih animoziteta, itd.

Kada se krajem 2022. opraštao od pozicije člana Predsjedništva BiH, Dodik je u intervjuu za Radio-televiziju Srbije kazao: “Što se nas tiče, važno je da [u utrci za Predsjedništvo] pobijedi Krišto i, naravno, Željka Cvijanović. Njih dvije bi tamo bile značajan tandem. Tamo je uvijek važan zbir. U mnogim situacijama je potrebno da imate dva glasa u Predsjedništvu. U ovom slučaju, mislim da bi to bilo u većini slučajeva. Ova dvojica [Džaferović i Komšić] su uvijek bili jedinstveni. Čak se dešavalo da Džaferović glasa za, nakon toga Komšić glasa protiv, Džaferović povlači to svoje za, samo da bi bio zajedno s Komšićem.”

Na pitanje voditelja da li se ikada desilo da su se Džaferović ili Komšić pridružili Dodiku u glasanju na štetu drugog, Dodik je kazao: “Glasali smo jedinstvo sva trojica na nekim pitanjima. Ali nikada nije bilo da se oni podijele i da jedan bude sa mnom - to ne!”

Bio sam tada u Džaferovićevom kabinetu i s kolegama iz Komšićevog kabineta sam doživio ovu izjavu kao Dodikovo zvanično priznanje da je obuzdan u Predsjedništvu, te da ga napušta poražen i ogorčen. Ni u kojem slučaju kao pobjednik.

Kako god završio trenutni mandat, Bećirović neće imati istu privilegiju da povodom svog djelovanja čuje istu ocjenu od strane Dodika, jer on je razbio probosansko jedinstvo u Predsjedništvu, nepravedno optuživši Komšića za izdaju i udruživši se s Cvijanović protiv njega na najvažnijem glasanju. Kad se budu pravili spomenici srama, buduće generacije ne smiju zaboraviti ime: Denis Bećirović.