U potrazi za bosanskim Carnegijem

This article is available in English

Američki industrijalac škotskog porijekla Andrew Carnegie (1835–1919) za života je, procjenjuje se, donirao oko 350 miliona dolara – približno 90 posto svog ukupnog bogatstva. Danas bi to vrijedilo oko 11 milijardi dolara. Tim je novcem finansirao izgradnju više od 2.500 biblioteka širom engleskog govornog područja te osnivanje brojnih univerziteta, muzeja, istraživačkih centara i pozorišnih institucija.

Propovijedajući ono što je nazivao Evanđeljem bogatstva (The Gospel of Wealth), Carnegie je tvrdio da bogati – a naročito superbogati poput njega – imaju moralnu odgovornost da svoje bogatstvo koriste kako bi materijalno pomogli siromašne i manje imućne. Naročito je vjerovao u ulaganje u institucije koje mogu ljude izvući iz siromaštva i potaknuti generacijske promjene u zajednicama. Taj duh i danas je  temeljna misija korporacije Carnegie Corporation, koja upravlja njegovom zaostavštinom. Raspolažući fondom od 4,1 milijardu dolara, ova organizacija i dalje finansira mnogobrojne obrazovne i građanske inicijative širom Sjedinjenih Država – i izvan njih – nastavljajući tradiciju korištenja bogatstva kao sredstva društvenog napretka.

Takva izuzetna predanost dobrotvornom radu nije strana ni u Bosni i Hercegovini. U samom srcu Sarajeva  je Baščaršija, metaforičko i stvarno kulturno središte bosanske, a posebno bošnjačke kulture, čiji najznačajniji dijelovi i danas pripadaju vakufu Gazi Husrev-bega. Uključuje to i istoimenu biblioteku, koja je i danas najvažniji historijski arhiv orijentalne i osmanske književnosti u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Naravno, zadužbine Gazi Husrev-bega izrasle su oslanjajući se na  poduhvate njegovog prethodnika, Isa-bega Ishakovića, koji je putem vlastitog vakufa postavio temelje savremenog Sarajeva, Novog Pazara i Skoplja.

Iako su ovakve zadužbine sastavni dio samog tkiva savremenog Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine, ovakva predanost dobrotvornom radu, posebno onom društveno osviještenom, uveliko je strana današnjim bosanskim industrijskim titanima i njihovim iznimno bogatim saradnicima. A takvih, da bude sasvim jasno, podosta ima.

Prema podacima američke istraživačke kompanije Wealth X, 2014. godine u Bosni i Hercegovini je bilo oko 90 multimilionera. Do 2024. godine, samo je u Živinicama registrovano 110 kompanija s godišnjim prihodom većim od milion konvertibilnih maraka. U januaru je Forbes izvijestio da su bosanske firme ostvarile više od 10 milijardi konvertibilnih maraka u međunarodnom izvozu u samo prvih osam mjeseci prethodne fiskalne godine. Ukupna bogatstva pet najimućnijih porodica u zemlji procjenjuje se na najmanje 3,5 milijarde eura.

Dakle, Bosna i Hercegovina očigledno ima svoje multimilionere, pa čak i multimilijardere. I oni, treba priznati, nisu potpune škrtice. Gotovo svaka veća kompanija u zemlji posljednjih je godina počela izdvajati manji dio svojih prihoda raznim dobrotvornim inicijativama. Te donacije uključuju opremanje informatičkih kabineta u državnim školama, dodjelu obrazovnih i medijskih grantova, osiguravanje smještaja i prijevoza za socijalno ugrožene, te finansijsku podršku mladim sportistima širom zemlje. Svi ti potezi su dobrodošli i hvalevrijedni, a oni koji ih poduzimaju zaslužuju priznanje.

Međutim, to, iskreno rečeno, nije dovoljno. Barem ne ako želimo voditi ozbiljnu raspravu o blagostanju Bosne i Hercegovine, njenog naroda, te o očuvanju njene kulture i identiteta.

Savjetovati drugima kako da troše vlastiti novac uvijek je nezahvalan posao. Nažalost, u Bosni i Hercegovini takav je čin očigledno neophodan. Jer, kako se zemlja – srećom! – sve više priklanja načelima slobodnog tržišta, glavni dobitnici u ovoj tranziciji nisu se Carnegijevom Evanđelju bogatstva posvetili s žarom potrebnim za širu društvenu preobrazbu. A upravo je takva preobrazba sada moguća – ne kroz dobrotvorne fondove stranih donatora ili vlada, već kroz društvenu viziju njezinih vlastitih inovatora i poduzetnika.

Zamislimo, naprimjer, kakve bi se sve generacijske promjene mogle postići kada bi svaka općina u Bosni i Hercegovini dobila novu javnu biblioteku, omladinski centar, sportsku dvoranu ili pozorišni prostor. Kakav bi se talent i inovativnost mogli probuditi kada bi se pet ili deset najboljih srednjoškolaca iz BiH svake godine stipendiralo pa da studij nastave na Oxfordu, Cambridgeu, Harvardu, Yaleu ili MIT-u? Šta ako bi neki od tih svjetski renomiranih univerziteta – ili njihovi evropski ekvivalenti – dobili trajno finansiranu katedru za bosanske studije? Univerzitet u St. Louisu, naprimjer, već ima Centar za bosanske studije. No, početna sredstva za njegov rad nisu stigla od nekog bogatog bosanskog finansijera, već od američkog Nacionalnog fonda za humanistiku (NEH).

Šta kada bi postojao program u okviru kojeg se djeca bosanske dijaspore u domovinu vraćaju na dvije do četiri sedmice i uče o vlastitoj kulturi, jeziku i historiji – a da ih se pri tome pažljivo usmjerava prema ideji povratka i životu u zemlji svojih predaka? Ili, šta ako bi postojali programi koji bi ohrabrivali djecu iz same Bosne i Hercegovine da putuju po svim dijelovima zemlje, upoznaju vršnjake te zajedno uče programiranje, debatiranje, investiranje, ili pak osnuju omladinski simfonijski orkestar? Šta ako bi neki prosvijećeni bosanski poduzetnik, prepoznajući ključnu važnost obrazovanja u ranom djetinjstvu, donirao sredstva nekome poput Sesame Street Workshop u zamjenu za ograničenu seriju epizoda Ulice Sezam prilagođenih bosanskohercegovačkom tržištu? Šta ako bi dodjeljivali nagrade djevojčicama i dječacima koji uspiju patentirati izum prije osamnaeste godine? Šta ako bi Zenica, Tuzla ili Bihać postali dom prvog namjenski izgrađenog istraživačkog centra na Zapadnom Balkanu za podučavanje djece i mladih s razvojnim poteškoćama u sferi razvoja vještina za samostalno življenje, a u saradnji s povezanim kliničkim kampusom za medicinska istraživanja u tim oblastima?

Mogućih inicijativa je bezbroj, a razloga da se ne poduzme ništa od navedenog – u to sam uvjeren – također ne manjka. Vlade bi to trebale raditi. Neko drugi će to riješiti. Evropljani će se pobrinuti. Možda će neka američka udovica donirati umjesto nas.

S onima sklonim takvim sofizmima nema svrhe raspravljati. Oni koji ne razumiju kako novo dječje igralište ili biblioteka u zapuštenom industrijskom gradu može, za deset godina, dovesti do stvaranja revolucionarnog proizvoda koji bi taj grad i njegove stanovnike mogli  izbaviti iz siromaštva – nisu ozbiljni ljudi. Mogu biti bogati, no kao ljudska bića bankrotirali su u svakom smislu te riječi.

Oni koji, međutim, razumiju apel upućen u ovom tekstu, trebali bi se prisjetiti samo Carnegijevih vlastitih uputa za djelovanje:

„... Sve viškove prihoda neka smatra isključivo povjerenim mu sredstvima kojima je pozvan upravljati i kojima je dužan upravljati na način koji, prema njegovu sudu, najbolje može proizvesti najkorisnije rezultate za zajednicu – čovjek od bogatstva tako postaje puki zastupnik i povjerenik svoje siromašnije braće, njima u službu stavljajući svoju raskošnu mudrost, iskustvo i sposobnost upravljanja, čineći za njih ono što oni sami ne bi mogli ili za sebe ne bi znali učiniti.“