Kraj jednog poretka: Američko-iranski rat i nova arhitektura moći 

Bliski istok i Perzijski zaljev ulaze u transformacijsku epohu bez presedana nakon američko-izraelskog rata protiv Irana, za koji, prema anketama, 92% Izraelaca smatra da je Iran iz njega izašao kao pobjednik. Uz nužnu dozu opreza, budući da bi se sukob mogao ponovo rasplamsati, može se reći da Memorandum o razumijevanju i američko-iranski détente već sada nagovještava geopolitičku transformaciju historijskih razmjera. Posljedice po regionalni poredak mogle bi nadmašiti učinke Iranske revolucije 1979. godine. 

Prvi transformacijski učinak jeste nova logika asimetričnog ratovanja. Iran je pokazao kako dronovi koji koštaju svega nekoliko desetina hiljada dolara mogu proizvesti štetu koja se mjeri milijardama. 

Kao primjer može poslužiti iranski napad dronovima i raketama na LNG postrojenje Ras Laffan 19. marta ove godine, za koje je, prema navodima kompanije Qatar Energy, procijenjeno da je pričinjena šteta od oko 20 milijardi dolara na godišnjem nivou. 

Ono što je godinama postojalo kao teorijska mogućnost postalo je operativna stvarnost, čime je promijenjen način na koji će regionalni i globalni akteri ubuduće procjenjivati cijenu sukoba s Iranom.

Drugi transformacijski učinak odnosi se na granice konvencionalne superiornosti Sjedinjenih Američkih Država. Najmoćnija država svijeta, s vojnim budžetom od gotovo jednog triliona dolara, gotovo četrdeset puta većim od iranskog, zajedno s Izraelom kao najmoćnijom regionalnom silom i uz potpunu zračnu superiornost, nije uspjela poraziti Iran. 

Činjenica da je Teheran, uprkos takvom odnosu snaga, u značajnoj mjeri uticao na uslove prekida neprijateljstava i na oblikovanje nove geopolitičke realnosti koja je za njega sada povoljnija nego prije izbijanja sukoba predstavlja transformacijski učinak bez presedana.

U svom obraćanju o stanju nacije (State of the Union) 23. januara 1980. godine u Washingtonu, predsjednik Jimmy Carter izjavio je: „Pokušaj bilo koje vanjske sile da uspostavi kontrolu nad regijom Perzijskog zaljeva smatrat će se napadom na vitalne interese Sjedinjenih Američkih Država.“ 

Iako je ova doktrina prvobitno bila usmjerena na odvraćanje Sovjetskog Saveza, nastala je u kontekstu Iranske talačke krize i sloma američkog uticaja u Iranu nakon revolucije 1979. godine. Tokom narednih decenija postala je temelj američke strategije očuvanja sigurnosnog poretka u Zaljevu. U tom okviru, sve američke administracije eventualno zatvaranje Hormuškog moreuza tretirale su kao najcrveniju od svih crvenih linija američke politike u regiji.

Ako je posljednjih četrdeset šest godina sve počivalo na ideji da je Hormuz otvoren samo zato što to garantuje Washington, nova realnost uspostavila je drugačiju logiku: Hormuz ostaje otvoren samo dok Teheran to dopušta.

Teheran je godinama ponavljao da će Hormuz biti zatvoren ukoliko Sjedinjene Države ugroze opstanak Islamske Republike. „To će biti lako, tako lako kao popiti čašu vode“, izjavio je krajem 2011. admiral Habibollah Sajjari. 

Ta prijetnja, dugo tretirana kao retorička eskalacija Irana, postala je operativna onog momenta kada je prestala biti faktor odvraćanja. S druge strane, Washington nije ni pokušao da ga ponovo otvori upotrebom vojne sile. Umjesto toga, Sjedinjene Države i Iran vodili su pregovore o prekidu neprijateljstava u uslovima iranske kontrole nad Hormuzom, što predstavlja još jedan transformacijski presedan.

Četvrti transformacijski učinak odnosi se na budućnost američkog sigurnosnog prisustva u Zaljevu. Pokazalo se da američke vojne baze same po sebi ne garantuju zaštitu zaljevskim monarhijama, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahreinu i Kataru, od iranskih raketnih i napada dronovima. Ono što je trebalo predstavljati faktor sigurnosti i odvraćanja, u praksi se pokazalo kao izvor njihove, ali i američke ranjivosti.

Zbog toga će države Zaljeva gotovo sigurno preispitati svoje dugoročne sigurnosne strategije, uključujući odnos prema Sjedinjenim Državama, ali i prema Iranu. Znakovito je da su Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su bili među najizloženijim iranskim raketnim i napadima dronovima, u međuvremenu intenzivirali odnose s Teheranom, uključujući i najavu deblokade milijardi dolara iranskih sredstava. Istovremeno, nisu bili meta posljednjeg vala iranskih napada. Neposredni kontakti Dohe, Rijada i drugih regionalnih centara također su intenzivirani prema Iranu u posljednjih nekoliko sedmica. Time se otvara nova faza regionalne diplomatije u kojoj bilateralni ekonomski, politički, a možda i sigurnosni aranžmani s Teheranom mogu potisnuti tradicionalni model oslanjanja na vanjskog hegemona.

Nije isključeno ni da Sjedinjene Države preispitaju svrsishodnost svog vojnog prisustva u uslovima strateške izloženosti iranskim raketnim kapacitetima. Postavlja se racionalno pitanje: kakva je uloga američkih baza u regionu ako u trenutku eskalacije ne mogu osigurati ni bezbjednost vlastitog osoblja, pa se američka vojska mora evakuisati u hotele?

Peti transformacijski učinak tiče se Libana i šireg prostora Levanta. Sjedinjene Države i Iran pregovarali su i dogovorili prekid vatre između Izraela i Hezbollaha bez učešća Izraela u samim pregovorima, što predstavlja presedan sam po sebi. 

U prvoj tački Memoranduma o razumijevanju, koji su potpisali Donald Trump i Masud Pezeškijan, Liban se spominje čak tri puta, dok se Izrael i Hezbollah obavezuju na primirje kroz okvir koji su usaglasili Washington i Teheran. Time Iran dobija politički status koji ranije nije imao.

U pregovorima o prekidu vatre između Izraela i Hezbollaha kroz historiju uglavnom su posredovali Francuska, Sjedinjene Države ili Ujedinjene nacije, dok je uloga Teherana bila ograničena na podršku Hezbollahu izvan formalnog pregovaračkog procesa. Danas je situacija bitno drugačija. Iran više nije samo saveznik jedne strane u sukobu, nego akter koji učestvuje u oblikovanju uslova primirja. 

Istovremeno, pokazao je spremnost da na izraelske vojne akcije u Libanu odgovori raketiranjem Izraela. Ranije je Teheran vojno reagovao prvenstveno na napade usmjerene protiv Irana; sada pokazuje spremnost da reaguje i na događaje koji pogađaju njegove regionalne saveznike.

Transformacijski značaj ove promjene ogleda se u činjenici da je Iran postao nezaobilazan faktor u geopolitičkoj arhitekturi Levanta, uprkos gubitku Sirije kao ključnog regionalnog oslonca.

U američkom javnom i političkom prostoru sve se intenzivnije postavlja pitanje svrhovitosti bezrezervne podrške izraelskim vojnim kampanjama. Predsjednik Donald Trump oštro je kritikovao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua zbog, kako je naveo, podrivanja američko-iranskog prekida vatre. U intervjuu za Axios izjavio je da je Netanyahu pokazao „lošu procjenu“, dok je u sličnom tonu nastupao i američki potpredsjednik J. D. Vance. Takve javne kritike izraelskog rukovodstva iz samog vrha američke administracije predstavljaju neuobičajenu pojavu u savremenim američko-izraelskim odnosima.

Kritički dio američke javnosti sve češće sugeriše da je ovo bio izraelski rat do posljednjeg američkog dolara. U dugoročnom smislu, slabljenje podrške Izraelu unutar pojedinih segmenata američke javnosti i političkog establišmenta moglo bi proizvesti posljedice koje je danas teško u potpunosti sagledati. Ukoliko se taj trend nastavi, Izrael bi se mogao suočiti s bitno drugačijim geopolitičkim okruženjem od onoga na koje je navikao tokom prethodnih decenija. 

Transformacijski značaj ove promjene ne leži samo u trenutnim nesuglasicama između Washingtona i Tel Aviva, već u činjenici da se po prvi put ozbiljno dovodi u pitanje strateška korist bezuslovne američke podrške Izraelu. 

Na kraju, možda je najveći transformacijski efekat upravo promjena percepcije o Iranu. Neposredno prije rata dominirao je narativ da Iran nije bio nikada slabiji: izgubio je Siriju nakon pada režima Bašara Al-Asada, suočio se s promijenjenim političkim odnosima u Libanu, pretrpio ozbiljne ekonomske poteškoće, unutrašnje proteste i značajne sigurnosne udare. Tokom prvih dana sukoba izgubio je i dio državnog i vojnog vrha.

Ipak, rat je pokazao drugačiju sliku. Ispostavilo se da Iran nije bio slab koliko se pretpostavljalo, nego da do tada nije u potpunosti aktivirao svoje ključne instrumente odvraćanja, zatvaranje Hormuškog moreuza, asimetrične udare na američke interese i sposobnost da generira regionalne i globalne ekonomske posljedice.

Paradoks iranske moći najbolje se sažima u izjavi bivšeg ministra odbrane i aktuelnog komandanta IRGC-a Ahmada Vahidija: „Pobjednik nije onaj ko ispali prvi hitac; pobjednik je onaj ko preživi posljednji.”