Državna imovina za početnike: Ko je vlasnik, ko raspolaže, ko koristi

Među brojnim otvorenim pitanjima u Bosni i Hercegovini, jedno od onih koje ponajduže i ponajviše opterećuje političke odnose jeste pitanje državne imovine. Iako se o njemu raspravlja decenijama, rješenje još nije pronađeno, a svaki novi pokušaj uglavnom završi na istim političkim podjelama koje prate zemlju od završetka rata.

U suštini, spor se vodi oko toga kome pripada imovina koju je prije Dejtonskog mirovnog sporazuma koristila tadašnja Republika Bosna i Hercegovina. Riječ je o šumama, poljoprivrednom zemljištu, rijekama, vojnim lokacijama, zgradama i drugim vrijednim nekretninama koje predstavljaju značajan javni resurs. Dok je Ustavni sud BiH utvrdio da je titular država Bosna i Hercegovina kao pravni nasljednik Republike BiH, vlasti RS-a insistiraju da pravo vlasništva treba pripasti entitetima. Upravo zbog tog neslaganja nije moguće usvojiti zakon koji bi ovo pitanje konačno uredio.

Pojednostavljeno rečeno, spor se ne vodi o tome postoji li državna imovina, nije više riječ ni o tome ko ima pravo da njome upravlja i raspolaže. Posljednji prijedlog rješenja koji je predstavio Centar za geopolitička istraživanja GEOPOL potvrdio je namjere onih drugih, koji se zalažu da su entiteti titulari, a čime žele pokušati na još jedan način negirati državu u kojoj žive.

Kada se kaže da je neko titular imovine, misli se na pravnog vlasnika, na onoga kome imovina formalno pripada. Vlasništvo podrazumijeva najšire pravo nad imovinom, uključujući mogućnost odlučivanja o njenoj prodaji.

Institucija ili nivo vlasti može koristiti određenu imovinu, a da pritom nije vlasnik. Može se dakle, koristiti neko zemljište ili bilo koji drugi resurs, bez prava da ih proda ili prenese vlasništvo. Pojam raspolaganja odnosi se na pravo donošenja odluka o imovini. Nosilac upravljanja koristi imovinu, održava je, daje u zakup i koncesiju, ubire prihode i realizuje investicije, ali je ne može prodati ni trajno otuđiti ukoliko nije i titular.

Upravo zbog različitih tumačenja, pitanje državne imovine već tri decenije ostaje bez zakonskog okvira na državnom nivou. Brojne radne grupe, komisije i politički pregovori nisu uspjeli približiti stavove.

Dodatni problem predstavlja činjenica da Bosna i Hercegovina nikada nije uspostavila jedinstvenu evidenciju državne imovine. Zbog toga ne postoji precizan podatak koliki dio ukupne teritorije obuhvata državna imovina. Procjene govore o između 50 i 60 posto teritorije BiH. Dakle, radi o stotinama hiljada hektara zemljišta, šuma, vodnih dobara, vojnih lokacija i drugih nekretnina čija se vrijednost mjeri milijardama maraka.

Neizvjestan status imovine godinama ima i direktne ekonomske posljedice. Zbog neriješenih vlasničkih odnosa, brojne investicije, infrastrukturni projekti i razvojne inicijative nailazili su na pravne prepreke ili su potpuno zaustavljani već u početnoj fazi. Potencijalni investitori često su odustajali od projekata zbog nejasnog pitanja vlasništva, dok su pojedini projekti godinama čekali rasplet sporova između različitih nivoa vlasti. Tako je pitanje državne imovine jedna od kočnica ekonomskog razvoja zemlje.

Kako bi spriječio moguće trajno otuđenje takve imovine prije donošenja konačnog rješenja, tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown je 2005. godine nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, a koji je kasnije potvrđen u Parlameentarnoj skupštini. Zabrana je uvedena kako nijedan nivo vlasti ne bi mogao prodavati, poklanjati, uknjižavati ili na drugi način trajno raspolagati tom imovinom prije nego što bude utvrđeno kome ona pravno pripada. Cilj je bio sačuvati postojeće stanje dok domaće institucije ne postignu dogovor i ne usvoje zakon kojim bi bilo definisano vlasništvo i način upravljanja. Međutim, kako dogovor nikada nije postignut, zabrana je ostala na snazi.

U međuvremenu je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine kroz više presuda iznio jasan stav da je država Bosna i Hercegovina titular državne imovine, te da isključivo Parlamentarna skupština BiH može uređivati ovo pitanje. Ipak, ni te odluke nisu dovele do političkog dogovora koji bi omogućio donošenje državnog zakona.

Iz tih razloga je pitanje državne imovine postalo simbol političke nemogućnosti da se pronađe zajedničko rješenje za jedno od najvažnijih državnih pitanja. Bitno je napomenuti i da je državna imovina jedan od uvjeta za zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR).

Građani godinama slušaju priče o potrebi ekonomskog napretka, dok se paralelno s tim koči rješavanje ovog pitanja i država gubi vrijeme za razvoj, investicije i projekte koji su mogli donijeti konkretnu korist bh. građanima.