Zvonko Komšić, ili kako u političkoj javnosti ništa ne može biti lično

Svi detalji već su poznati: voditelj jutarnjeg programa državne televizije BHRT, Zvonko Komšić, upitao je ponajglasnijeg opozicionara iz Republike Srpske, Nebojšu Vukanovića: „Za koga ćete navijati na ovogodišnjem Svjetskom nogometnom prvenstvu?“

Ne dobivši konkretan, ili željeni ili očekivani odgovor – nego „diplomatski“ – Komšić, inače rijetka medijska figura čiju finu dozu drčnosti prati izvrsna informiranost i upućenost, ušao je u raspravu s Vukanovićem.

Vukanović naglašava da se neće „ne radovati uspjesima Bosne i Hercegovine“, dodajući da navija za Srbiju i Crvenu zvijezdu; potom, što je lijepa politička poruka, kao dio uspjeha reprezentacije, ističe činjenicu da je selektor Barbarez postavljen kao pravi čovjek na pravo mjesto.

Agilni Hercegovac, živopisna politička ličnost, po nekima jedini istinski opozicionar u entitetu RS, potom poteže jedan bizaran argument: Ne možete istovremeno voljeti dvije žene.

Komšić, potom, insistirajući na političkoj ulozi sagovornika i političkoj suštini razgovora, upozorava da je on ipak kandidat za člana Predsjedništva. Na to Vukanović odgovara da se od njega ne može tražiti da „srčano“ navija za Bosnu i Hercegovinu kao što navija za Srbiju.

Završilo je očigledno preuranjenim prekidom gostovanja, što je Vukanovića vidno uznemirilo: „Ne možete me prekidati“, kaže podižući desni kažiprst. Na to mu voditelj kaže da ide u Srbiju kandidirati se za predsjednika ako mu je Srbija važnija. Vukanovića tek ova, provokativna ali logična opaska, uzdrmava toliko da gubi smirenost, poziva se na porodičnu ukorijenjenost u Bosni i Hercegovinu, upozorava da zemlja svima pripada... Voditelju govori da je drzak i bezobrazan - potom slijedi završetak razgovora, odnosno, odgovor na posljednje pitanje, kako je i bilo najavljeno.

U političkoj javnosti u Bosni i Hercegovini navijanje za reprezentaciju je koliko trik-pitanje toliko i glavno pitanje o ideologiji, identitetu, političkoj strategiji i taktici, pa tek onda lična stvar. U razgovoru voditelja državne televizije i kandidata za člana Predsjedništva ne može biti ništa lično, a upravo su lični izbor i emocije jedna linija argumentacije u raspravama u političkoj, medijskoj i široj javnosti.

Ova zgoda je izazvala mnogo više pažnje nego neki drugi, krupniji i važniji događaji, poput posjete sina Donalda Trumpa Banjoj Luci ili kontroverznog usvajanja Zakona o južnoj plinskoj interkonekciji u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije. Uzgred primjetimo, po ko zna koji put, da su identitetska i temeljna politička pitanja – naša najvažnija pitanja te da su svi oni strani i domaći pozivi da se bavimo „stvarnim problemima“ i gledamo „od čega ćemo živjeti“ – kako je nekad pozivala Evropska unija – nerealni i nekonstruktivni.

Tri su, okvirno kazano, tabora. Jedni se raduju ovakvom stavu i ponašanju voditelja, smatraju to odgovornim, patriotskim i hrabrim činom. Drugi smatraju da je Komšić pretjerao, otvorio pitanje za koje zna da ne može biti razriješeno mirno i zadovoljavajuće, te naštetio političkom kredibilitetu Vukanovića a ojačao tvrde struje u RS-u predvođene SNSD-om. To su tabori koji, bez ograda i dilema, navijaju za reprezentaciju.

Treći tabor ili ne navija ili kao Vukanović – u višestrukim negacijama („neću se ne radovati“; „nikad se nisam radovao neuspjesima“...) – traži politički korektan način da se udalji od separatističkog destruktivnog SNSD-a ali da ipak ostane u poželjnim okvirima većinskog srpskog političkog duha u Bosni i Hercegovini: država je prihvatljiva, ali Srbiju volimo.

U tom trećem taboru mnogo je onih koji su ovaj razgovor na državnoj televiziji iskoristili da ponove svoje stavove o nemogućnosti zajedničkog života ili o pristranosti javnog servisa (kojeg finansijski sabotiraju). Prpošni SNSD-ovac Srđan Mazalica – ponajljući takmac Vukanovića u skupštinskim klupama – na mrežama je objavio da je nazvao Vukanovića i iskazao mu podršku.

Svi su u pravu – da, zvuči nelogično! – jer ne raspravljaju svi o istom problemu. Oni koji teže jačanju države i nekom zamišljenom utopijskom jedinstvu, s pravom podržavaju Komšića. Oni koji teže političkoj stabilnosti i očekuju jačanje umjerenijih snaga u RS-u, s pravom kritikuju Komšića da je bio preoštar ili da je bespotrebno ušao u raspravu. Oni koji ističu nemogućnost dijaloga i saradnje također su u pravu – Komšić nije dopustio Vukanoviću da naširoko obrazlaže njemu neprihvatljiv stav.

Upečatljiv plasman naše reprezentacije na Svjetsko prvenstvo svojevrsni je „događaj istine“: trenutak u kojem se materijaliziraju ideje, emocije, narativi, težnje – država ima snagu i ima dovoljno onih koji ne samo da su lojalni nego je i vole. Zvonko Komšić, kao jedno od vodećih lica državne televizije, a očigledno i lično, artikulirao je takvo pobjedonosno raspoloženje.

Vukanović je nastojao amortizirati zdvojnost javnosti u Republici Srpskoj, ali je izbjegavajući jasno odrediti se za Bosnu i Hercegovinu tek kazao da nije protiv nje nego je za Srbiju. Ako nastupamo s pozicija idealne demokratske države, Komšić je bio dužan upozoriti kandidata za člana Predsjedništva da je takvo što, u najmanju ruku, nelogično, pa mu je, ironično, sugerirao da se kandidira u Srbiji.

Otvorila se, što je dobro, i rasprava o pravima i ograničenjima novinara i voditelja u odnosu prema političarima. Nedavno sam u razgovoru s prijateljem primijetio da je prije petnaestak godina atmosfera u našoj javnosti bila drugačija: novinari su bili žešći u kritici vlasti i političara, a političari i zvaničnici su bili suzdržaniji.

Danas je obrnuto, mediji – što iz straha, što iz komfora ali i zbog prostih finansijskih računa – nastupaju umjerenije, a mnogi vodeći zvaničnici danas govore jezikom anonimnih forumaša prije 15-20 godina. Primjerice, upravo je Vukanović, poslije emisije, Komšićeva pitanja usporedio sa porukama koje su slali "Ante Pavelić, Franjo Tuđman pa i Bakir Izetbegović". Kazao je i da je njega zvao, pa njegove urednike i direktora programa, te ovaj istup ocijenio kao poziv na "etničko čišćenje", "jezik mržnje" i "šovinizam"; da je Zvonko Komšić "srbomrzac"...

Upravo je i ovo dobar primjer opisanog obrata: teške optužbe političara protiv novinara će malo ko analizirati, ali se novinarima, sve češće, triput mjeri svaki zarez.

Držim da je kolega Komšić nastupio žestoko, ali da nije bio nepristojan, da je za svoje provokativno pitanje koristio i formalni politički okvir, pozivajući se na činjenicu da Vukanović želi biti predsjednik Bosne i Hercegovine a otvoreno kaže da ipak navija za Srbiju. Vukanovićeve optužbe su koliko opasne toliko i sulude: teško je ovakva pitanja i komentare shvatiti kao poziv na iseljenje - jer to nije bio nikakav poziv Srbima, nego političko pitanje političaru.

Ako je, kao što neki smatraju, naprimjer kolega Avdo Avdić, voditelj Komšić i pogriješio – ovo je prilika da opet istaknemo obrat u odnosima medija i političara: novinarima se mnogo teže opraštaju greške nego političarima, iako prvi, uglavnom, nastupaju iz dobrih namjera i ne nanose dugoročnu štetu, što za druge ne možemo reći.

Otuda je bezobrazan i nedopustiv politički pritisak na rukovodstvo državne televizije da suspenduje Komšića.