Zvizdiću, reci ako Bog da (drugi dio)

Član Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Zvizdić govorio je, kako prenose portali, u podcastu Presjek, stranačkoj platformi Naroda i pravde (NiP). 

Na pitanje voditelja gdje vidi BiH za pet ili deset godina, Zvizdić je kazao: “Za pet godina, nadam se, kao članicu NATO saveza, jer praktično smo ispunili sve tehničke i druge preduvjete. Riječ je o političkoj i drugoj odluci.”

Zvizdić nije objasnio šta će se to desiti za pet godina, pa da vlade članica NATO-a mogu i hoće donijeti političku odluku o prijemu BiH u Alijansu, koju sada ne mogu ili neće da donesu.

Zamjenik predsjednika NiP-a je zatim poredao sva opća mjesta vezana za NATO savez. Dotaknuo se svega i svačega. Jedino na što se nije osvrnuo jeste najbitnija stvar, a to je tekuća egzistencijalna kriza NATO-a.

Podsjetimo, američki predsjednik je zaprijetio povlačenjem iz NATO-a, nakon što su evropske države odbile pridružiti se SAD-u i Izraelu u napadu na Iran. 

Gotovo da nema zvaničnika u Evropi koji se nije oglasio o Trumpovoj prijetnji i krizi NATO-a. Naprimjer, ministar vanjskih poslova Poljske Radislaw Sikorski je kazao da se ovakve prijetnje moraju shvatiti ozbiljno, te da Poljska treba razmotriti i alternativne sigurnosne aranžmane.

”Naravno, NATO je ugaoni kamen naše sigurnosti. I, naravno, želimo da budemo dobar, lojalan saveznik SAD-a, ali ne možemo se pretvarati da američki predsjednik ne govori to što govori”, kazao je Sikorski.

Njemački kancelar Friedrich Merz je kazao da Njemačka ne želi da dođe do raspada NATO-a, ali dodao da je rat u Iranu “postao transatlantski strest test”, iskazujući svijest o krizi u Savezu.

Britanski premijer Keir Starmer je kazao da je NATO “u američkom interesu”, ali dodao da evropske države moraju nositi više tereta kada je u pitanju zajednička odbrana.

Još ranije je francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio da Trump slabi NATO savez bacajući sumnju da privrženost SAD-a obavezama iz Povelje Alijanse.

Francuski ambsador u Estoniji Emmanuel Mignot je bio određeniji, pa je kazao da, bez SAD-a, članice NATO-a imaju 1,4 miliona vojnika, nuklearno oružje, snažnu ekonomiju. Dodao je da je rješenje u evropskoj odbrambenoj platformi, jakoj EU i ad hoc koalicijama.

U isto vrijeme kada je Zvizdić objavio svoju optimističnu prognozu po pitanju članstva u NATO-u, i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski se oglasio o mogućem raspadu NATO-a. 

“Ako Sjedinjene Države ozbiljno razmatraju povlačenje iz NATO-a, onda će evropska sigurnost biti zasnovana isključivo na EU. Ali ne u trenutnoj formi. Mislim da je EU u situaciji gdje joj treba još zemalja. Ujedinjeno Kraljevstvo, Ukrajina, Turska i Norveška. Ovo su četiri jake zemlje, koje su dio Evrope. Zajedno, ove zemlje imaju jaču vojnu snagu od Rusije. Bez Ukrajine i Turske, Evropa ne može parirati Rusiji. Ali sa ove četiri zemlje može kontrolisati mora, nebo i imati najveću kopnenu vojsku”, kazao je Zelenski.

On je dodao da će Rusija do 2030. imati vojsku od 2,5 miliona ljudi i da Evropa mora da misli o svojoj sigurnosti. 

“Postoje zabrinutosti u pogledu poljoprivrede, kada je riječ o članstvu Turske u EU. Sve se to može riješiti, uz dobru ekonomiju. Ali sigurnost je na prvom mjestu, ekonomija na drugom. Ne može nikako obratno”, kazao je.

Dakle, kriza unutar NATO-a je vodeća politička tema u Evropi. Evropski lideri se nadaju da ipak do raspada Alijanse neće doći, ali neki među njima već otvoreno razmatraju alternativne opcije.

Za to vrijeme, niko od naših zvaničnika, ali baš niko, nije u stanju da kaže nijednu jedinu riječ o krizi NATO-a: pretvaraju se da čuju Trumpove izjave. Zvizdić se nije usudio kazati ni da vjeruje kako je trenutna kriza u NATO-u prolazna stvar, da te izjave predsjednika SAD-a ne treba uzimati toliko ozbiljno, da će NATO opstati itd. Dakle, od Zvizdića nismo čulo ni navedeno, ni bilo šta drugo, već samo optimističnu procjenu, izbačenu u vakuumu, da ćemo u NATO za pet godina.

Čak i da nema spomenute krize, pa da je NATO u najboljem redu, opet ne bismo mogli sa sigurnošću tvrditi da ćemo za pet godina postati zemlja članica. 

Zvizdić kaže: “Nadam se”. U tom i jeste problem. Sigurnosna i odbrambena politika se ne može zasnivati na nadi. Ako uz neku opciju ide nada, onda to može biti samo jedna od opcija.

Zvizdiću bi bolje bilo da je rekao: ako Bog da. Naprimjer, trebamo nastaviti svoj integracioni kurs i, ako Bog da, ući ćemo u NATO u idućih pet godina. A ako, ne daj Bože, dođe do raspada NATO-a, moramo na vrijeme biti uključeni u razgovore o novim evropskim odbrambenim platformama (o kojima kao planu B govore poljski ministar vanjskih poslova i francuski ambasador u Estoniji).

Između Evropske unije i Sjedinjenih Država koje više nisu u NATO-u, Bosna i Hercegovina bira EU. I u slučaju da NATO opstane, evropske države će svejedno morati preuzeti ključnu ulogu kada je u pitanju sigurnost Evrope, jer će fokus Sjedinjenih Država dugoročno ići ka istočnoj Aziji gdje raste vojna moć njihovog jedinog takmaca - Kine. Naročito će planirano naoružavanje Njemačke promijeniti političku sliku Evrope. Njemačka je od Berlinskog kongresa, pa sve do raspada Jugoslavije, u kontinuitetu imala ulogu faktora koji se protivi srpskoj hegemoniji na Zapadnom Balkanu, što se poklapa s našim interesima, te je unapređenje odnosa sa Njemačkom, u svakom scenariju, prioritet.

Ključnu ulogu će imati i narav odnosa EU-Rusija, nakon okončanja rata u Ukrajini; postoje različite projekcije tog odnosa, od toga da će se EU i Rusija tokom idućih decenija nastaviti gledati preko nišana, do vjerovatnijeg ishoda da će se, nakon kraja ukrajinskog rata, odnosi unaprijediti i približiti stanju od prije 2022.

Kada je u pitanju širi plan, naše historijsko iskustvo govori da zemlje Organizacije islamske saradnje, od Turske, preko Zaljeva, pa sve do Pakistana i Malezije mogu igrati bitnu ulogu za nas. Naročitu ulogu ima Turska, koja je istovremeno dio islamskog svijeta, ali i evropska država, članica NATO, a, kako vidimo u analizi Zelenskog, država od najvećeg značaja za evropske odbrambene planove u slučaju kraja NATO-a.

Uz jačanje kapaciteta namjenske industrije, te opremanje Oružanih snaga koliko je moguće u trenutnom ustavnom okviru, presudna stvar jeste regionalna dinamika. Vojna saradnja Hrvatske, Albanije i Kosova, te reakcija Srbije u vidu nabavke kineskih hipersoničnih raketa ključni su fenomeni našeg sigurnosnog konteksta.

Bošnjačka politika treba ostati privržena Dejtonskom sporazumu i izgradnji dobrosusjedskih odnosa sa svima, uključujući i Srbiju; a u slučaju eventualnog jednostranog narušavanja Dejtona, kroz proglašenje secesije Republike Srpske, naša vlast treba do kraja crpiti mogućnosti vojne saradnje sa svim akterima u regionu i na širem evropskom planu, koji su zainteresirani za obuzdavanje Srbije i njenog etabliranja kao regionalnog hegemona.

Ne kažem da su ovo sve tačne procjene. Moja poenta je da se diskusija o ovim temama već odavno vodi u evropskoj javnosti, te da je i kod nas trebala početi odavno, kako u intelektualnim, tako i u političkim krugovima. Cijenim da je štetan dojam, koji stvara naša elita, a po kojem BiH može opstati samo ako NATO opstane. Bilo bi dobro da NATO opstane, ali BiH može opstati i bez njega.