Može li se Orbánov sistem još jednom spasiti od samog sebe

Parlamentarni izbori u Mađarskoj 12. aprila nisu važni samo zato što bi mogli donijeti promjenu vlasti nakon šesnaest godina. Prava težina ovih izbora leži u pitanju može li politički sistem, koji je godinama građen da štiti vlast, izdržati trenutak kada mu slabi društvena podrška. U Mađarskoj se tako ne odlučuje samo o tome hoće li Viktor Orbán ostati premijer, već i o tome ima li njegov model još dovoljno snage da preživi posljedice vlastitih odluka.

Važno je odmah reći da Orbánov režim, koji vodi Fidesz – Mađarski građanski savez, nije opstao samo zbog ideologije, kontrole medija ili slabosti opozicije. Njegova dugovječnost ne leži samo u disciplini vlasti, podijeljenosti protivnika ili institucionalnim promjenama koje su sistem učinile pristranim. Tu su i državni programi i socijalne mjere koji i danas osiguravaju podršku dijela društva. Mnogi birači su vjerovali, ili su se uvjerili, da takva vlast barem donosi određenu sigurnost. Dok je taj osjećaj stabilnosti postojao, Orbán je bez većih potresa prolazio kroz evropske kritike i unutrašnje skandale.

Rat u Ukrajini i Orbánovo sve otvorenije udaljavanje od zvaničnog Brisela dodatno su ubrzali ovaj zaokret. Politiku koja je godinama predstavljana kao suverena i samosvjesna sada sve više birača vidi kao zatvoreni krug moći koji prvenstveno štiti sam sebe. Opozicija tu pogađa osjetljivo mjesto: pokušava prikazati cijeli sistem ne samo kao politički autoritaran, već i kao mrežu interesa koja koristi ljudima bliskim vlasti, dok ostatak zemlje trpi.

Zato Péter Magyar, lider opozicione stranke Tisza (Stranka poštovanja i slobode), nije relevantan samo kao novi lider opozicije, nego kao figura koja je promijenila teren političkog sukoba. Nije došao da Orbána napadne samo s pozicije liberalne kritike, niti da ponovi već poznatu priču o demokratskom nazadovanju. I to je važno, jer Magyar nije klasični zapadni liberal, ni u evropskom ni u američkom smislu. Došao je iznutra, iz političkog miljea koji poznaje mehanizme vlasti, i upravo zato je mogao uvjerljivije od mnogih prethodnih protivnika govoriti o korupciji, lojalnosti i zatvorenom karakteru sistema. 

Ali njegova važnost nije samo biografska. Mnogo je važnije to što je opozicionu strategiju pomjerio iz područja moralne osude u područje svakodnevnog interesa. Ranija opozicija često je govorila ispravno, ali nedovoljno politički djelotvorno: o pravosuđu, slobodi medija i ustavnim deformacijama. Magyar je tu istu priču preveo na jezik novčanika, škole, bolnice i osjećaja da zemlja više ne ide nikuda. Tu je pogodio tačku slabosti režima. Mnogi u toj vezi između korupcije, ekonomskog zastoja i blokiranih evropskih sredstava vide središnji nerv njegove kampanje.

To je i razlog zbog kojeg su ovi izbori neizvjesniji od prethodnih. Ne zato što je opozicija odjednom postala ideološki skladna, niti zato što je mađarsko društvo napustilo konzervativne impulse. Naprotiv. Magyar ne pobjeđuje time što glumi liberalnu alternativu Orbánu, nego time što velikom broju birača nudi konzervativno prepoznatljiv, ali politički manje istrošen izlaz iz sistema koji je izgubio uvjerljivost. U tome je njegova prednost. I u tome se razlikuje od niza ranijih opozicionih pokušaja.

Jednako važno, Magyar je počeo da se bavi onim što opozicija prethodnih godina nije ozbiljno ni pokušavala: sela i manje sredine, gdje živi veliki dio biračkog tijela i gdje se izbori u Mađarskoj ne mogu dobiti bez stvarnog terenskog rada. Upravo zbog kombinacije većinskog i proporcionalnog sistema, zbog 106 jednomandatnih okruga i zbog načina na koji je politički prostor godinama preuređivan, izborna borba u Mađarskoj ne vodi se samo u Budimpešti i velikim gradovima, nego u nizu sredina gdje prednost imaju vlast, infrastruktura, mediji i resursi.

U vrijeme ekonomske i političke krize, Magyarova kritika pogađa tamo gdje režim najteže može da se odbrani – u odnosu između bogate elite na vlasti i društva koje se osjeća sve siromašnije, umornije i politički iscrpljeno. Inflacija, spor rast, visoki troškovi života i osjećaj zastoja više nisu samo socijalni problemi, već postaju politički razarači. Korupcija više nije apstraktan pojam, već svakodnevno iskustvo. Nije više samo pitanje da li se neko na vrhu obogatio, već da se nepravda osjeća u kvalitetu javnih usluga, troškovima života i sve slabijem povjerenju da država radi za većinu.

Zato je Magyarova kampanja pogodila nerv. Nije pokušao glasačima objasniti samo da je Orbán opasan za demokratiju. Pokušao im je pokazati da Orbánov sistem košta. To je mnogo konkretnija i politički snažnija poruka od apstraktne odbrane pravne države. U tom pomaku leži i najdublja promjena ovog izbornog ciklusa: sukob se više ne vodi samo između nacionalnog narativa i liberalne kritike, što je bila zamka u koju je opozicija ranije često upadala, nego između sistema koji traži lojalnost i društva koje sve teže vidi korist od te lojalnosti.

Uz to, Magyar je i sam konzervativac u mnogim pitanjima i ne pokušava sakriti da neke Orbánove politike podržava. Upravo zato djeluje uvjerljivije dijelu birača koji žele promjenu, ali ne i potpuni ideološki lom. To mu omogućava da kritikuje režim, a da pritom ne izgleda kao političar koji je stran većinskom raspoloženju dijela zemlje.

Posebno je važan zamor mlađih birača. Prema istraživanju agencije Median, samo 8 posto birača između 18 i 29 godina podržava Fidesz, dok neki od njih otvoreno govore da bi, pobijedi li Orbán ponovo, razmišljali o odlasku iz zemlje. Istovremeno, Orbán i dalje ostaje snažniji među starijim biračima, u manjim gradovima i selima, te među ljudima koji se dominantno informišu preko televizije i radija. U toj podjeli između generacija, prostora i medijskih svjetova nalazi se i jedan od ključeva mađarskih izbora.

Ipak, baš tu treba biti oprezan. Orbánova slabost ne znači automatski i njegov poraz. Tu su i mediji koje većinski kontroliše vlast i koji svakodnevno proizvode sliku uspješne, važne i ugrožene države. Tu se vraćamo na suštinu Orbánovog modela. Sistem sa 106 jednomandatnih okruga i pravilima pretvaranja glasova u mandate već dugo daje Fideszu strukturnu prednost – političku utakmicu je uredio tako da relativna prednost vlasti lakše postaje trajna vlast. Zato se stvarna drama ovih izbora ne svodi na pitanje ko trenutno ima više podrške u anketama, nego na pitanje može li društveni zamor konačno nadjačati tehniku političkog preživljavanja i može li se to pokazati upravo u izbornim jedinicama u kojima je najvažnije pobijediti.

Neki režimi padaju onda kada izgube podršku. Orbánov će, izgubi li, pasti tek onda kada izgubi dovoljno da ni sistem koji ga štiti više ne može nadoknaditi društveni minus.

Zbog svega toga, smisao ovih izbora ne staje u prostoj dilemi pobjeda ili poraz. Ako Orbán izgubi, to će biti dokaz da i duboko ukorijenjen, institucionalno zaštićen i korupcijom premrežen poredak može biti potisnut demokratskim putem onda kada mu oslabi društvena osnova i kada protivnici uspiju izgraditi dovoljno široku mrežu u čitavoj državi. Takav ishod bi otvorio prostor za smanjenje tenzija s Briselom, olakšao pristup zamrznutim evropskim fondovima (oko 22 milijarde eura) i podstakao drukčiji ton mađarske vanjske politike.

Ako pobijedi, poruka će biti jednako snažna, možda i neugodnija: da sistem izgrađen za dugotrajno preživljavanje može nadjačati čak i ozbiljan zamor birača, ekonomsku eroziju i rastuću potrebu za promjenom. Novi mandat učvrstio bi njegovu konfrontacijsku poziciju prema EU i dodatno produbio političke sukobe unutar evropskog bloka.

Ovaj put Orbán nije bez vanjske podrške. Američki potpredsjednik J.D. Vance došao je u Budimpeštu nekoliko dana pred izbore i otvoreno podržao Orbána, nazivajući ga saveznikom Donalda Trumpa i braniteljem zapadne civilizacije. Istovremeno, tu su i Orbánove bliske veze s Moskvom, njegova spremnost da blokira evropsku pomoć Ukrajini i sve veće sumnje da se ruski interes poklapa s njegovim ostankom na vlasti.

U završnici kampanje neočekivano se uključila i Srbija, nakon što je kod Kanjiže, na srbijansko-mađarskoj granici, pronađen eksploziv blizu gasne infrastrukture kojom ruski gas preko Srbije stiže u Mađarsku. Orbán je odmah sazvao Vijeće odbrane i incident pretvorio u političko pitanje sigurnosti, dok je opozicija tvrdila da se radi o režiranoj predstavi ili barem o događaju koji vlast koristi za mobilizaciju birača.

Ako pogledamo širi evropski kontekst, vidimo protivrječnosti koje dodatno otežavaju svaku sigurnu prognozu. U Njemačkoj i Rumuniji proevropske snage su nedavno pobijedile iako su im se istovremeno suprotstavili i Washington i Moskva. Sličan ishod dogodio se i u Poljskoj – gdje je opozicija smijenila konzervativnu vlast, iako ta vlast nikada nije dovodila u pitanje zapadni kurs niti umanjivala rusku prijetnju. 

Ovi primjeri pokazuju koliko je teško unaprijed znati ishod mađarskih izbora. Orbán je, podsjetimo, na tamošnjim izborima podržao rumunskog desničarskog kandidata, ali su pripadnici mađarske zajednice u Rumuniji većinom glasali za pro-briselskog liberalnog Nicuşora Dana. Za razliku od tog slučaja, dijaspora uz mađarske granice već je unaprijed „uknjižena“ u Orbánov izborni rezultat – što je još jedna od strukturnih prednosti koje opoziciji otežavaju posao.

Zbog toga, 12. april neće pokazati samo raspoloženje mađarskih birača. Pokazat će i nešto važnije: može li režim koji je godinama pretvarao vlast u strukturu opstati i kada više ne može uvjerljivo objasniti zašto bi ga društvo trebalo trpjeti.