Rat u Iranu i bosanska glava u pijesku

Otkako je počeo rat u Iranu dio naše javnosti se prepustio uvjerenju da bismo trebali brinuti svoje brige, umjesto da se bavimo time šta se zbiva na drugom kraju svijeta. Istina, naša djelatna moć nije tolika da možemo utjecati na zbivanja na Bliskom Istoku. Ali ko misli da ishod tamošnjim događaja neće imati teške posljedice i po nas – grdno se vara.

Već nas je teško pogodio rast cijena goriva uzrokovan ratom u Iranu. Analitičari govore da će, ako rat potraje, a s njime bude otežan protok robe kroz Hormuški moreuz, doći i do skoka cijena hrane, jer tom rutom u svijet ide značajan dio vještačkog gnojiva. Tržište državnih obveznica pokazuje da je smanjeno povjerenje u globalni rast, što otvara prostor za recesiju.

Dakle, ovaj rat nas je već pogodio u tolikoj mjeri da itekako ima smisla pratiti šta se zbiva u Iranu. Pri tome bi važniji od svega navedenog mogli biti politički učinci.

Ne mislim na provincijalnu tezu da će nam Washington navodno zamjeriti što naša javnost ne podržava rat protiv Irana. Nijedno javno mnijenje na Zapadu, počev od američkog, ne podržava ovaj rat. Mi tu nismo nikakav izuzetak. A i da jesmo izuzetak kao javnost, naša vlada nije ničim pokazala da je protiv izraelsko-američke akcije u Iranu. Štaviše, naš ambasador je uime BiH kosponzorisao rezoluciju o osudi napada Irana na arapske zemlje, što je na kraju rezultiralo time da ambasadorica Izraela u BiH pohvali naše vlasti.

Nastojanje vlasti Republike Srpske da, putem lobista, prikaže “političko Sarajevo” kao iranskog proksija neće imati nikakav učinak, kao što ga nisu imali ni naši mnogo efikasniji napori, tokom prvih mjeseci rata u Ukrajini, da Republiku Srpsku prikažemo kao središte ruskog utjecaja na Balkanu.

Jednostavno, američkoj vladi nije bilo bitno šta Republika Srpska misli o ruskoj agresiji na Ukrajinu, kao što joj nije bitno ni šta bošnjačko javno mnijenje misli o napadu na Iran. Washington sigurno neće zauzimati stavove o BiH na osnovu banjalučkih objeda na račun Sarajeva i obratno.

Kakve će onda političke posljedice rat u Iranu imati po nas?

Bošnjačko javno mnijenje je 2003. i u godinama koje su uslijedile u cijelosti bilo protiv američke invazije na Irak. Ali Amerikanci nam nisu zamjerili zbog toga. Jer im nije bitno šta mi mislimo o ratu u Iraku, a uostalom nismo samo mi bili protiv tog rata, već i gotovo cijeli svijet.

Sjetimo se, i tada su srpski i hrvatski šovinisti vodili islamofobnu kampanju protiv “političkog Sarajeva”, a – ironično – upravo je period nakon 11. septembra 2001. kada je, po njihovim ocjenama, američka politika bila najviše naklonjena Bošnjacima muslimanima. Dakle, SAD i drugi veliki igrači ne formiraju svoju poziciju na osnovu mišljenja HDZ-a i SNSD-a o islamu.

Rat u Iraku je kratkoročno imao pozitivne, a dugoročno štetne posljedice po BiH. George W. Bush je, u svom prvom obraćanju nakon izbora za američkog predsjednika, 2001. najavio povlačenje američkih trupa iz naše zemlje. Ali to se desilo tek nakon invazije na Irak, kada su Evropljani pokazali želju da preuzmu veću ulogu u sigurnosti na svom kontinentu.

Osim što se, godinu dana nakon početka invazije na Irak, američka vojska povukla iz BiH, misija NATO-a SFOR je transformisana u EUFOR. Bio je to izraz jednog šireg (neuspješnog) napora Francuske i Njemačke da izgrade evropski vojno-odbrambeni sistem, kako bi smanjili ovisnost o Bushovoj Americi, koja je u evropskim prijestolnicama bila percipirana kao nepredvidiva pa čak i iracionalna.

Sjetimo se, 2003. godine su tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac i njemački kancelar Gerhard Schroeder su, na zajedničkoj konferenciji za medije sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, osudili američku invaziju na Irak, te krenuli u distanciranje od Washingtona i međusobno zbližavanje.

U tim godinama, današnji njemački predsjednik, a tada ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier piše: “Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema od Balkana (sic!) do Bliskog Istoka mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, a nikako bez nje a naročito ne protiv nje.”

Svi ti procesi imali su snažan odjek i kod nas. Najprije su Amerikanci, povlačeći svoje trupe 2003. i 2004. iz BiH, ohrabrili intenzivno korištenje OHR-a i bonskih ovlasti, kako bi državne institucije bile osnažene i kako bi mir ostao na snazi i bez američkog vojnog prisustva. Kruna tih napora bilo je formiranje jedinstvenih Oružanih snaga BiH 2006, kao i američka inicijativa za izmjenu Dejtonskog ustava poznata kao Aprilski paket.

Počev od 2006, kada Ashdown odlazi iz BiH, a na njegovo mjesto dolazi Christian Schwarz-Schilling, EU sve više preuzima vodeću ulogu, a zahvaljujući evropsko-ruskom zbližavanju Moskva ima sve veći utjecaj u BiH. Tako se, recimo, u zimu 2007/08, ruski ambasador na sjednici Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) prvi put buni protiv stavova zapadnih država, a bez Rusije, kako veli Steinmeier, EU nije htjela da traži rješenja važnih sigurnosnih problema.

U konačnici, takva konstelacija dovela je do zamrzavanja bonskih ovlasti, što simbolizira mandat Valentina Inzka. Od 2009, OHR je uglavnom mirovao, a to je otvorilo prostor da SNSD i Milorad Dodik radikaliziraju svoju politiku. Uz ostalo, to je vrijeme kada prestaje proces prenosa nadležnosti na državni nivo.

Tako je, dakle, rat u Iraku kroz razdor između Amerike i Evrope, te zbližavanje Evrope i Rusije, imao ogromne posljedice na prilike u Bosni i Hercegovini.

Ni rat u Ukrajini nije prošao bez posljedica po stanje u BiH. Nakon što je OHR desetak godina mirovao, jer su se Evropljani vodili Steinmeierovom devizom da sigurnosne probleme na Balkanu treba rješavati s Rusima a ne protiv njih, dolaskom Christiana Schmidta počela je primjena bonskih ovlasti. To je vrijeme kada je Rusija izbačena iz PIC-a, a Bidenova administracija, koja je pritekla u pomoć Ukrajini, uživa veliki prestiž u Evropi, te EU pristaje na američko liderstvo i raskid veza s Rusima (pa i u BiH).

Međutim, sve se mijenja sa odlaskom Bidenove administracije, koja je pokrenula proces protiv Dodika, ali ga nije pravovremeno dovela do kraja. Dolazi Trumpova administracija, koja resetuje stvari: dovršava proces na način da Dodik formalno silazi s vlasti, ali je zadržava de facto; također, skinute su mu sankcije.

Od samog početka drugog Trumpovog mandata odnosi između Amerike i Evrope ušli u novu krizu: Washington je obustavio pomoć Ukrajini i zbližio se s Moskvom, te je Evropa ostala izolirana. A nakon što su evropske sile odbile da se pridruže američko-izraelskom napadu na Iran, Trump je reagovao žustro. Kazao je da SAD nema nikakve koristi od NATO-a. Zaprijetio je povlačenjem američkih trupa iz Njemačke, te uvođenjem pravila po kojem samo članice koje troše 5 % BDP na odbranu mogu u cijelosti konzumirati članstvo u NATO-u.

Američko-evropski odnosi su trenutno znatno gori nego u vrijeme invazije na Irak, a zbog rata u Ukrajini nisu nadomješteni ni evropsko-ruskim zbližavanjem. Tako je evropska sigurnost prepuštena samoj EU i dobroj volji Trumpove administracije koja prema Evropi osjeća sve osim dobre volje. U takvoj situaciji, a imajući u vidu sklonost trenutne vlade u Washingtonu da unilateralno djeluje, teško je očekivati da postoji zajednička američko-evropska politika, što je uvijek bilo preduslov napretka. Umjesto nje, treba očekivati američko soliranje (u pogledu Južne interkonekcije, državne imovine itd.) i evropske napore da se održi status quo. U tom kontekstu treba posmatrati i evropsko-američki sukob iza zavjese po pitanju statusa aktuelnog visokog predstavnika: njegovo uklanjanje SAD već duže vrijeme traže, a Evropljani zasad sprečavaju.

Osim produbljivanja krize u transatlantskim odnosima, rat u Iranu je za posljedicu imao radikalno poboljšanje položaja Rusije. Prije svega kroz to što su Amerikanci, usljed problema u Hormuškom moreuzu, bili prinuđeni skinuti sankcije sa ruske nafte. Također, ukrajinski predsjednik je prije nekoliko dana saopćio da Amerikanci, bez koordinacije s Evropljanima, vrše pritisak na njega da se odrekne 35 % teritorije Donbasa, koliko trenutno vlada u Kijevu kontroliše, čime bi se otvorio put miru pod ruskim uslovima.

Ovo su samo neki od neposrednih učinaka rata u Iranu. Neke ćemo moći tek vidjeti u mjesecima i godinama koje su pred nama. Najvažnije posljedice neće biti u povećanju cijene goriva, niti poremećaji u ekonomiji, već promjene u odnosima velikih sila: SAD i EU, SAD i Rusije, EU i Rusije. A upravo ti odnosi bitno određuju sudbinu Bosne i Hercegovine. Smatrati da je rat u Iranu neki daleki događaj, koji nas se ne tiče i ne treba trošiti pažnju na njega, predstavlja, blago rečeno, naivan stav.