Nemoć UN-ovih rezolucija: Kako je umrlo međunarodno pravo

U školskom dvorištu na jugu Irana ostale su razbacane torbe i knjige. U iznenadnom američko-izraelskom napadu je ubijeno 168 djece i 14 učitelja, većinom djevojčica od sedam do dvanaest godina. Takve scene, koje se ponavljaju od Gaze do drugih ratnih zona, pokazuju koliko su pravila međunarodnog humanitarnog prava u praksi krhka.

Međunarodno humanitarno i krivično pravo razvijeni su kako bi se ograničila brutalnost ratova i zaštitili civilno stanovništvo. Nakon Drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica uspostavila je pravni okvir kroz dokumente poput Ženevske konvencije te institucije Ujedinjenih nacija i Međunarodnog krivičnog suda, s ciljem da spriječe ratne zločine i osiguraju odgovornost političkih i vojnih lidera.

Ujedinjene nacije, paralizirane geopolitičkim podjelama i decenijama zanemarivanja, sve više odstupile od svoje osnivačke svrhe održavanja mira i sprječavanja agresije. U Vijeću sigurnosti, koje se sastoji od 15 zemalja gdje su SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija, pobjednice Drugog svjetskog rata, stalne članice, gotovo da nikad nema koncenzusa. Generalna skupština nema stvarnu moć i svodi se na usvajanje neobavezujućih rezolucija i deklaracija.

Međutim, savremeni sukobi, posebno rat i genocid u Pojas Gaze i američko-izraelski napad na Iran, pokazali su, po ko zna koji put, nemogućnost primjene međunarodnog prava i sve veće ignorisanje njegovih normi.

I nije samo u Gazi i Iranu međunarodno pravo pokleknulo. Zamišljeni koncept nikad nije ni zaživio u punom kapacitetu. Niko nije odgovarao za zločine u Korejskom ratu i ratu u Vijetnamu, niko nije osuđen za ubistva civila u Latinskoj Americi, Afganistanu, Iraku, Libiji itd. Nije bilo fomalno ni nadoknade štete odnosno reparacija. SAD su odbile prihvatiti presudu Međunarodnog suda pravde u sporu između država, u slučaju Nikaragva protiv SAD.

Jedan od temeljnih principa međunarodnog humanitarnog prava je princip razlikovanja, koji zahtijeva da strane u sukobu prave jasnu razliku između vojnih ciljeva i civila. Četvrta ženevska konvencija sadrži ovaj princip koji posebno štiti civilno stanovništvo u vrijeme rata. Potpisnice konvencije su gotovo sve države svijeta, uključujući i Sjedinjene Američke Države i Izrael.

Tokom sukoba u Gazi zabilježeni su brojni slučajevi bombardovanja gusto naseljenih urbanih područja, uključujući bolnice, škole i izbjegličke kampove. Takvi napadi doveli su do velikog broja civilnih žrtava i masovnog razaranja infrastrukture. Iako države imaju pravo na samoodbranu, međunarodno pravo zahtijeva da vojni napadi budu proporcionalni i da ne uzrokuju štetu civilnom stanovništvu u odnosu na očekivanu vojnu korist.

Drugi važan aspekt međunarodnog humanitarnog prava odnosi se na zabranu kolektivnog kažnjavanja i namjernog uskraćivanja osnovnih sredstava za život civilima. Zabranjeno je korištenje gladi kao metode ratovanja. Optužbe da su hrana, voda, gorivo i medicinske potrepštine ograničavane ili blokirane za stanovništvo Gaze pokrenule su ozbiljne pravne rasprave o mogućem kršenju ovih odredbi.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom (MKS) pokrenuto je nekoliko postupaka protiv izraelskih dužnosnika. Južna Afrika je u decembru 2023. tužila Izrael zbog kršenja Konvencije o genocidu, tvrdeći da izraelske akcije u Gazi imaju genocidni karakter.

Sud je u januaru 2024. ocijenio da je tvrdnja o genocidu moguća, naredio Izraelu da ga spriječi i omogući humanitarnu pomoć, a kasnije i obustavu ofanzive u Rafahu. Južna Afrika je u oktobru 2024. dostavila memorandum sa hiljadama dokaza, a Izrael je dobio rok da odgovori do januara 2026.

Izrael, kao i SAD, formalno priznaju MKS, ali tvrde da ovaj sud nema jurisdikciju da procesuira izraelske zvaničnike. U februaru prošle godine američki predsjednik Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom je sankcionisao MKS, optužujući ga za “nelegitimne i neosnovane akcije usmjerene na Ameriku i bliskog saveznika Izraela”.

Međunarodni krivični sud je 21. novembra 2024. izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Gazi, gdje je od oktobra 2023. godine u brutalnim napadima ubijeno više od 72.000 Palestinaca.

U junu je odbijen zahtjev Izraela za povlačenje naloga za hapšenje. U februaru ove godine, na putu za SAD, Netanyahuov avion je preletio zračni prostor tri države potpisnice Rimskog statuta, Grčku, Italiju i Francusku, koje su obavezne poštovati naloge za hapšenje. Njihov zračni prostor ipak nije bio zatvoren za ovaj avion.

Iako su zločini u Gazi okvalifikovani kao genocid, niko još uvijek nije odgovarao, a Izrael je nastavio s ubijanjem civila na Zapadnoj Obali, u Libanu, a sada i u Iranu. U tome im pomaže njihov najbolji saveznik SAD, odnosno Donald Trump.

U jednom izraelsko-američkom napadu na školu na jugu Irana ubijeno je 168 djece i 14 učitelja. Žrtve su većinom djevojčice od 7-12 godina.

Ured visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava pozvao je na istragu, a glasnogovornica Ravina Shamdasani izjavila je kako bi "razorni zračni napad mogao predstavljati ratni zločin”. Pojasnila je da bi se o ratnom zločinu radilo ako se utvrdi da su ciljani civili ili da je napad bio neselektivan, što je protivno međunarodnom pravu. SAD i Izrael ne preuzimaju odgovornost za napad.

Jedan od najčešćih prigovora međunarodnom pravnom sistemu odnosi se na dvostruke standarde u njegovoj primjeni. Kritičari ističu da su međunarodne intervencije i procesuiranja ratnih zločina često usmjerena protiv slabijih država, dok se kršenja međunarodnog prava od strane moćnijih država rjeđe, ili nikako, sankcionišu.

Ne tako daleko u prošlosti, SAD i njihovi saveznici su 2003, bez jasnog odobrenja Ujedinjenih nacija, izvršile invaziju na Irak. U tom ratu ubijeno je više od sedam hiljda civila, a Amerikanci nikada nisu pronašli nukelarno oružje koje je bilo izgovor za invaziju.

Ovakvi primjeri pokazuju nepraktičnost međunarodnog prava koje nije univerzalni sistem nego instrument koji se ne primjenjuje na politički i vojno moćne države.

I primjer ruskog predsjednika Vladimira Putina pokazuje dvostruku prirodu međunarodnog pravnog sistema. Međunarodni krivični sud može formalno optužiti i najviše političke lidere za ratne zločine, ali bez političke volje država da provedu te odluke, međunarodno pravo je nepostojeće u praksi.

U martu 2023. MKS izdao je nalog za hapšenje Putina zbog ratnih zločina tokom ruske invazije na Ukrajinu. Sud ga tereti za ilegalnu deportaciju i prisilni transfer ukrajinske djece iz okupiranih područja u Rusiju, što se prema međunarodnom humanitarnom pravu smatra ratnim zločinom.

Rusija nije članica MKS-a. Zbog rizika od hapšenja, Putin često izbjegava putovanja u države koje su članice MKS-a, pa se na neke međunarodne sastanke uključuje samo putem video-linka. Jedna od rijetkih članica MKS-a koja je ugostila Putina je Mongolija, ali ga nije uhapsila. Zbog toga je sud kasnije zaključio da Mongolija nije ispunila svoju obavezu prema Rimskom statutu. Osim zaključaka i izdavanja naredbi koje više niko i ne poštuje, Sud nema nikakvu stvarnu moć.

U ranijim decenijama postojala je veća spremnost međunarodne zajednice da procesuira ratne zločine. Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, osnovan je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, koji je procesuirao brojne političke i vojne lidere, uključujući predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji je preminuo tokom suđenja, a na doživotne kazne osuđen je politički i vojni vrh Republike Srpske.

Sličan pristup primijenjen je nakon genocida u Ruandi, kada je osnovan međunarodni tribunal s ciljem kažnjavanja odgovornih za masovne zločine.

Danas institucije poput Ujedinjenih nacija i MKS-a sve više gube autoritet, a međunarodno humanitarno i krivično pravo postaje samo formalni skup normi. U takvom svijetu zaštita civila i odgovornost za ratne zločine zavisit će od političke volje i sile država, a ne od univerzalnih pravnih principa.