Izborni zec je duboko, duboko u šumi

Ostalo je godinu dana do novih općih izbora u državi Bosni i Hercegovini. Neke se vladajuće stranke doimaju kao da su se već pomirile s gubitničkom sudbinom i povlače po sebe štetne poteze. Neki njihovi zvaničnici djeluju kao ljudi koji pate od teških deluzija.

Naprimjer, federalni ministar trgovine, Amir Hasičević iz Naše stranke, nedavno je, braneći svoju odluku o suzbijanju trgovine nedjeljom, ispričao jednu bizarnu pričicu. Navodno su mu neke Sarajlije zahvalile na odluci o neradnoj nedjelju, jer su upoznali divnih ljudi po Lukavici i širem Istočnom Sarajevu, pošto tamo moraju kupovati kad je u Sarajevu sve pozatvarano.

Izjava je budalasta, ali je veći problem što je ministar pričao, izgledao i gestikulirao tako kao da stvarno u tu budalaštinu vjeruje.

Zabrinjavajuću dinamiku mišljenja pokazuje i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković. Njemu je u Milorad Dodik istovremeno i opasan i bezopasan političar. O tome smo već pisali.

Poprilično je trezveniji federalni premijer Nermin Nikšić. On problematični odnos stranaka Trojke s Dodikom bez sustezanja objašnjava ograničenjima ustavne i izborne arhitekture: teško je pa i nemoguće izbjeći SNSD, šta je tu je, žao mi je što Dodik nije drugačiji itd.

Po tome možemo vidjeti da je Socijaldemokratska partija BiH, za razliku od Naroda i pravde ili Naše stranke, jedna poprilično ozbiljna stranka. O tome, također, svjedoče i ove godine njihove vladavine: uprkos lošim rezultatima, sveopćem nezadovoljstvu, finansijskim i budžetskim rupama, propasti njihovih inicijativa, koalicionim i javnim pritiscima – SDP pokazuje jednu snažnu unutarpartijsku disciplinu. Nema iskakanja, nema tzv. soliranja, niko javno ne govori predsjedniku stranke ili kolegama šta i kako treba.

U poraz Trojke, naravno, mnogo više vjeruju opozicione stranke, prije ostalih SDA i DF, koje, sudeći po trendovima iz istraživanja javnog mnijenja poprilično dobro stoje. Ipak, širom je svijeta mnogo predizbornih istraživanja koja se na samim izborima pokažu nerealnim i nepreciznim. Svakako, jedna trećina neodlučnih, prema istraživanju Ipsosa za Međunarodni republikanski institut (IRI), svjedoči da bi se mnogo glasova moglo razlijevati na razne strane.

Koje su to strane i koje stranke – odgovor na ovo pitanja u mnogome će ovisiti o radu vlasti ali i opozicionih stranaka narednih godinu dana.

Nisu samo deluzije NiP-a i Naše stranke zabrinjavajuće, nego i raspoloženje u opozicionim strankama – od SDA, preko DF-a, pa i do Stranke za BiH. Nošeni atmosferom razočarenja javnosti Trojkom, ohrabreni istraživanjima javnog mnijenja, poneki jači igrači u ovim strankama već se ponašaju kao da je oktobar 2026, a ne 2025.

Sudeći po našim saznanjima, u opozicionim strankama mnogi vjeruju da je dovoljno kandidirati se na izborima i da će narod mahom kazniti Trojku i naprosto dati glasove SDA, DF-u, SBiH-u.

Oni trezveniji stranački igrači, zabrinuti, pokušavaju razbiti ovaj neutemeljeni entuzijazam kod svojih kolega, među kojima ima i onih koji ne samo da raspoređuju pozicije i funkcije nego čak zamišljaju kako će urediti kancelarije u koje bi se, eto, trebali pobjedonosno vratiti.

Kao oni poslovični naivci iz narodne mudrosti, sređuju i pripremaju ražanj, dok je zec duboko, baš duboko u šumi. Sve i ako zec, naivan ili gonjen s druge strane, i dođe malo bliže jednom ražnju, ne znači da neko drugi nije svoj ražanj bolje zaoštrio.