Željezni Ermin na Grbavici: Od kontejnera do Mundijala

Nekad je mislio da je fudbal pozornica na kojoj se dokazuju vještine. Danas zna da je to arena u kojoj se razotkrivaju karakteri. Tehnika dođe i prođe, forma se izgubi u magli subotnjih popodneva, ali kad se ugase reflektori, ostaje pitanje: jesi li dao sve. Ermin Bičakčić nikada nije htio da iko kaže da nije. Poraz je mogao podnijeti, ali polovičnost nikada.

Ima fudbalera koje proizvede sistem. A, ima i fudbalera koje život izbrusi. Prvi dobiju putanju, drugi je moraju sami prokopati. Bičakčić pripada onoj drugoj, tihoj, ali dugotrajnijoj vrsti. Njegova karijera ne počinje u akademiji, nego u bijegu. U ratu. U Zvorniku. U Bosni koja se napušta prije nego što se zapamti. U koferima koje pakuju roditelji, a koje dijete još ne razumije.

„Nije mi bilo jasno zašto smo morali napustiti Bosnu – bio sam praktično još beba“, kaže Bičakčić. „Tek kasnije, kroz priče roditelja i starije sestre, shvatio sam šta se zapravo dešavalo.“

Prvo Austrija, pa Njemačka. Izbjeglički kampovi, privremena rješenja, neizvjesnost koja ne pita za godine. Dugo nije bilo mjesta na kojem bi porodica mogla reći: ovo je sada naša kuća. Ovdje pripadamo. „Nije bilo tog osjećaja dolaska. Dugo nismo znali da li ćemo ostati i koliko.“

Dom je, u jednom trenutku, bio kontejner. Četvero ljudi, mali prostor, kreveti na sprat. Nemaš sobu, nemaš gdje dovesti prijatelje, nemaš osjećaj normalnosti. Imaš samo tišinu između četiri zida i majku koja ti kaže: „Voljela bih da ti mogu pružiti više“.

„To su trenuci koji te obilježe“, priznaje Bičakčić. „Kao dijete shvatiš da zapravo nemaš pravi dom. I tada sebi kažeš: jednog dana ću to promijeniti.“

I nije Bičakčić jedini koji je osjetio kolektivni smještaj. Domove. Dušeke i hladnu posteljinu. Generacija fudbalera odrasla je u izbjeglištvu, a kasnije su s ponosom predstavljali domovinu. Ibišević, Salihović, Muratović pobjegli su iz istočne Bosne, Vlasenice, Šepka, Zvornika. Zlatan Muslimović je pobjegao iz Banjaluke i mjesecima se pobijao po parketima školskih hala u Švedskoj. Haris Medunjanin je znao svaki ćošak izbjegličkog kampa u Nizozemskoj. Zapamtio je svaku pukotinu na plastičnim tanjirima u kantini centra u Roermondu.

Fudbal u takvim okolnostima nije san o slavi. On je nužnost. Igra koja briše granice, koja ne pita za porijeklo, koja daje identitet onome ko ga tek traži.

„U fudbalu sam pronašao radost i mogao barem na trenutke zaboraviti sve ostalo“, kaže Bičakčić.

Lopta je bila sredstvo integracije, ulaznica u društvo, način da budeš viđen – ali kao igrač, ne kao izbjeglica. Svaki mjesec bio je nova briga. Ostajemo ili idemo?

„Iako sam odrastao u Njemačkoj, došao sam kao izbjeglica. Svakog mjeseca smo strijepili hoćemo li smjeti ostati.“

U takvim okolnostima ne planiraš karijeru. Planiraš preživljavanje. Profesionalni fudbal dolazi kasnije, gotovo neprimjetno, kao posljedica, a ne kao cilj.

Stuttgart je bio prva škola. Tamo je prošao omladinske selekcije, tamo je izgradio prijateljstva, tamo je prvi put osjetio kako izgleda profesionalni svijet.

„To je bio vrlo emotivan i važan period za mene“, kaže. „Mora da sam rođen agresivan, ili me je možda moje porijeklo oblikovalo – moji roditelji su bili izbjeglice i pobjegli su u Njemačku, imali smo vrlo malo i uvijek smo se morali boriti.“

Život je shvatio kao rat. Nije se mogao otrgnuti od toga da je svaki dan nova bitka. Prava potvrda kvalitete stigla je u Braunschweigu. Klub koji nije obećavao glamur, nudio je priliku.

„Braunschweig je bio prekretnica moje karijere“, priznaje Ermin. „Tamo sam shvatio da sam zaista ušao u profesionalni fudbal.“

Ulazak u Bundesligu 2013. godine, nakon 28 godina čekanja, bio je više od sportskog uspjeha. Bio je simbol – i za klub, i za igrača koji je znao kako je čekati.

„Način na koji su me navijači prihvatili – to ne mogu zaboraviti“, kaže. Jer navijači prepoznaju autentičnost. Oni znaju razlikovati igrače koji su tu privremeno od onih koji svaku utakmicu igraju kao da nemaju rezervni plan.

Tog 27. aprila 2013. godine klub je zvanično potvrdio da se vraća u Bundesligu. Ermin je te godine s reprezentacijom izborio plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu: I njegove su zasluge velike, jer je odigrao jako dobro neke kvalifikacijske utakmice. Pamtimo Slovačku, u Žilini, i gol koji je prethodio onom Hajrovićevom majstorluku. Njime smo odškrinuli vrata Mundijala.

Nepunih mjesec prije početka spektakla u Brazilu, Bičakčić je potpisao ugovor karijere – sa Hoffenheimom

Nije slutio da će u tom klubu koji je šest godina prije postao senzacija na ramenima Ibiševića i Salihovića, ostati skoro 10 godina.

Klub koji je bio često meta predrasuda, mjesto je gdje se Bičakčić stabilizirao.

„Kada sam 2014. došao, rekao sam da se na neki način vraćam kući“, objašnjava. „Iz ove sam regije i ovdje sam proveo veliki dio djetinjstva.“

U Hoffenheimu je izborio status. Ne bukom, nego kontinuitetom. Ne pričom, nego duelima, klizećim startovima, pucanjem glave. Navijači su mu dali nadimak „Željezni Ermin“. Isprva mu je bio simpatičan, kasnije i pomalo ograničavajući. Sadašnji njemački selektor, tada trener Hoffenheima, Julian Nagelsmann znao je da je Ermin više od stopera. On je stub. Njegovo prisustvo na terenu garant je ne pobjede nego poštovanja procedura: disciplina, taktika, trka, borbenost. To je svakom treneru važno.

„Na početku je zvučalo kao da sam samo neko ko udara. Ali mislim da sam pokazao da znam i igrati fudbal.“

Iza tog samopouzdanja ne stoji ego, nego rad – onaj poslije treninga, kad se stadion isprazni.

Njegov otac bio je strog. Vrlo strog. „Uvijek je bio moj najveći kritičar“, priznaje Ermin. „Imao sam utakmice nakon kojih su me svi hvalili, a on bi uvijek našao nešto za prigovor.“

Jednom ga je pitao zašto. Odgovor je bio kratak: „Dovoljno te tapšu po ramenu.“

Takav odgoj ne stvara zvijezde – stvara karaktere. „Očeva kritika me učinila boljim“, kaže Bičakčić. „A možda sam mu u nekim situacijama želio i dokazati da mogu.“

Danas, s 36 godina, i dalje razmišlja kao lider.

Ljetos je napustio Braunschweig u koji se vratio nakon decenije. U dvije godine ih je spašavao od ispadanja iz Cvajte. On, stoper. Ne neki špic. Nego posljednji u liniji. Stamen, hladan i odgovoran. „Imam odgovornost i želim je preuzeti.“

U svlačionici nikad nije bio onaj koji sluša, nego onaj koga se sluša.

Zato je i došao u Željezničar. Iza njega je šest mjeseci u kojima se još pomalo tražio. Nije bio siguran želi li nastaviti. Njemačka, Dubai, Bosna… Na kraju je prihvatio ponudu s Grbavice. Sarajevo, novi izazov. Tu, među svojim narodom. Naravno da je razgovarao s Džekom. Zna da je Edin počeo na Grbavici i da mu može dati dragocjen savjet.

„Željo je najveći u državi“, kaže. Dovoljno da nakon Džekine poruke Ermin kaže da Želji.

Nije pretenciozno – Ermin je vjerovatno jedan od najpoznatijih igrača koji je došao u bh. fudbal posljednjih godina. Činjenica da uz Džeku, Begovića, Višću, Bešića i Kolašinca, još jedino Bičakčić igra fudbal. Istina, karijera mu ulazi u suton, no i dalje ima šta dati.

Fudbal nije crno-bijela priča u kojoj su borci dobri, a umjetnici lijeni. Bičakčić to dobro zna. Nikad nije dovodio u pitanje Pjanićevu i Misimovićevu glad samo zato što ne klize po travi. Glad se pokazuje na različite načine: nekad u krvavom koljenu, nekad u slobodnom udarcu koji u 93. minuti završi u rašljama. Sve su to različiti jezici iste ambicije. Jedan govori duelom, drugi pasom, treći driblingom. I tek kad se ti jezici spoje u istu rečenicu, nastaje ekipa.

S vremenom je shvatio da njegova najveća vrijednost nije u nozi, nego u glavi. U onoj tihoj, tvrdoglavoj odluci da se ne povlačiš ni kad boli, ni kad si slabiji, ni kad znaš da nećeš završiti na naslovnici. Njegov mentalitet bio je rezervni motor – kad nestane goriva u tehnici, ostaje glad. Glad za pobjedom, glad da se ne iznevjeri ni sebe ni svlačionicu.

Današnji centralni bek mora misliti, osjećati prostor, igrati – ali i dalje, u ključnom trenutku, stati između lopte i gola bez kalkulacije.

Možda takvih boraca danas ima manje, ali njihova vrijednost raste u tišini. Jer kad Bičakčić uđe u duel, nešto se dogodi u ekipi. Pogledi se promijene. Tehničari se sjete da i oni imaju ramena. Neko zapne više, neko trči korak jače. To je zarazno. To je fudbal koji se ne mjeri statistikama. Poruka je jasna: on gine za nas – sada je red na nas.

A pobjede? One ne dolaze uvijek kad ih najviše želiš. Fudbal, ta hirovita igra, piše vlastite priče. Nekad ti oduzme finale u posljednjoj minuti, nekad te kazni jer si mislio da će se stvari same od sebe posložiti. Oslanjanje na prošlost je najopasnija zamka. Svaka sedmica traži novo dokazivanje. Svaka utakmica novo poglavlje.  

I tu dolazimo do stare njemačke priče. Do čvrstine, duela, adrenalina. Do karaktera.  

Mlade generacije imaju talent, bolje uslove, vrhunske trenere. Ali put se ne može preskakati. Tanka je linija između pritiska i ohrabrivanja. Ako ih guraš prebrzo, izgube osjećaj za rad. Ako im prerano kažeš da su zvijezde, zaborave zašto su uopće počeli igrati. Zato je zadatak klubova da ih čuvaju – čak i od njih samih.

Jer fudbal, na kraju, nije samo o tome kako igraš. Nego ko si kad je najteže. A to se ne trenira – to se nosi u sebi.

Ermin Bičakčić nije zvijezda. On je igrač kontinuiteta. Njegova priča nema holivudski sjaj, ali ima težinu. Od kontejnera do Bundeslige. Od izbjeglice do lidera. Od djeteta koje nije znalo hoće li ostati – do čovjeka koji zna zašto ostaje.

I zato „Željezni Ermin“ nije samo nadimak.