Slaviša Stojanović: Šta Želji može donijeti trener starog kova

Slaviša Stojanović nije kockar. Ne vidiš ga kako prebire žetone po džepovima, ne računa vjerovatnoće, ne vjeruje u sreću. Predan rad je uvijek njegov izbor. U kopačkama na terenu, po kiši i suncu. Sada i sarajevskom snijegu. Njegov dolazak u Željezničar jeste kockarski potez. Ne onaj romantični, nego hladni, racionalni – potez čovjeka koji zna da su šanse male, ali da su izazovi ponekad važniji od zone komfora.

Kad je prije skoro tri decenije prvi put sjeo na klupu ljubljanskog Slovana, fudbal je još imao miris blata i znoja. Treneri su bili učitelji, a ne menadžeri procesa. Od tada do danas Stojanović je prošao mnogo adresa, nosio različite uloge, radio kao glavni i kao pomoćni, bio lice i sjenka. Nije birao puteve po udobnosti, nego po smislu. Nije pitao da li je lahko – samo da li vrijedi. Zato je danas na Grbavici. Ne zato što je to logično, nego zato što je, na neki čudan način, ispravno.

„Znam gdje sam došao. Ovaj klub ne trpi prosjek“, rekao je na predstavljanju.

Dobro, Slaviši je u glavi još onaj Osimov Željo. Ivicin 1980-ih i Amarov s početka 2000-ih godina. Ovaj danas je neki drugi. Željezničar danas nije klub koji plaši protivnike. Plaši samo vlastite navijače – tišinom trofejnih vitrina i neispunjenim obećanjima. Ako izuzmemo Stojanovićeve rane slovenačke dane, ovo je vjerovatno najniža tačka njegove karijere. I ne treba se tu skrivati iza emocija. Željo je velik u uspomenama, u pričama o nekim boljim vremenima, u refrenima koji se pjevaju bez obzira na rezultat. Navijači su i dalje najbolji dio kluba. Tako je uvijek bilo. Ali u stvarnosti, Željo je klub koji se već godinama drži prosjeka kao splava na nabujaloj rijeci. Regionalno – tek prolaznik. Kontinentalno – fusnota.

Trofeji i u ovakvoj ligi, na periferiji Evrope, misaona su imenica. Umjesto njih, podmetnut je lukav slogan: “Navijači kluba, a ne rezultata”. Rečenica koja zvuči plemenito, ali u sebi nosi tihu kapitulaciju. Kao da su u klubu rekli: ne pitajte više za pobjede, pitajte samo da li smo još živi. Možda bi taj slogan trebalo uklesati iznad ulaza na stadion, uz malu napomenu: rezultati nisu uključeni u paket.

Može li Stojanović to promijeniti? Može li okrenuti smjer broda koji godinama plovi bez kompasa? Ne brzo. I ne sam. Ovo nije Crvena zvezda u koju je došao kao anonimac i iz koje je izašao kao šampion. Tamo je prošao sve – pritisak, bijes, vrijeđanja, razbijene automobile, igrače koje su navijači doslovno svlačili. I njemu su pisane poruke, uvučen je u vrtlog iz kojeg se u Beogradu teško izvlači, osim ako nemaš kriminalce za prijatelje. I sve je preživio. Ne samo to – popeo se na vrh. Skinuo Partizan nakon sedam godina dominacije crno-bijelih. Bio je to scenario kakav pišu samo filmovi. Slaviša je radio pakleno, nije pitao za pare i benefite.

Ali bosanskohercegovački fudbal ne snima filmove. Ovdje se igra po nekim drugim običajima. Pravilima koja nisu zapisana u pravilnicima. Ovdje moraš imati ekipu, moraš imati ideju, ali moraš imati i nešto treće – utjecaj. A Željezničar ga odavno nema. Klub već godinama ne sjedi za stolom gdje se donose važne odluke. Gleda sa strane. Sluša. Trpi. I nada se da će lopta nekad sama od sebe promijeniti smjer.

Stojanović je trener kojeg ne nude menadžeri. Njega zovu direktno. Klubovi i savezi koji znaju šta traže. Poštovali su njegov rad, njegovu disciplinu, njegovu sposobnost da ostane miran kada drugi gube glavu. Tako je došao i na Grbavicu. Prijateljstvo s Nijazom Brkovićem nije proizvod trenutka, nego godina. Još iz vremena kada je fudbal bio utočište, a ne industrija, i kada su se poznanstva gradila na povjerenju, ne na interesu. Brković je u ratu igrao za Želju, a onda pokušao u Sloveniji. Tu su se u upoznali i održavali kontakt decenijama poslije.

Možda najvažnija stvar za Željezničar u cijeloj ovoj priči jeste to što Stojanović zna s mladima. Ne teoretski, nego praktično. On razumije taj prijelaz – iz omladinske bezbrižnosti u seniorsku surovost. Tamo gdje se gazi bez milosti. Zna koliko je tanak taj led. Želji je potreban čovjek koji ima osjećaj, zna kad treba pritisnuti, a kad pustiti. Koji prihvata da tinejdžeri ne znaju puno, ali vole rad.

U Liersu je gurnuo klince u vatru dok su drugi čekali da “sazriju”. Bensebaini, Traoré, Zizo – nisu to slučajna imena. To su igrači koji pamte ko im je prvi rekao da su spremni. U Beogradu je Rajkovića postavio na gol dok je još bio dječak. Luku Jovića bacio je lavovima sa 16 godina, a on kasnije otvorio vrata Reala i Milana. Miloš Grujić je od njega otišao do Liverpoola. Stojanović se nikad nije plašio mladosti. Naprotiv – shvatao ju je kao obavezu. Kao misiju i odgovornost prema klubu, igraču, u konačnici  - sebi.

“Uspješan si kada igrač misli da radi ono što želi, a ti znaš da ga vodiš”, govorio je. To nije manipulacija. To je pedagogija. Umijeće koje se ne uči iz knjiga. Ili ga imaš ili nemaš.

Najveći lom u karijeri doživio je u Sofiji. Levski ga je dočekao s poštovanjem, a ispratio hladno. Drugi mandat poklopio se s pandemijom. Završio je u bolnici. Šesnaest dana na kisiku. Fudbal se tada sveo na jednu stvar – disanje. Kada se vratio, klub mu je okrenuo leđa. Tipično bugarski. Ugovor nije produžen. Plata je bila upitna. Ljubav prema igri sudarila se s realnošću.

Tada je shvatio da nijedna klupa ne vrijedi zdravlja. I da se ne isplati uvijek.

Zato je nestao na neko vrijeme. Postao savjetnik, konsultant, čovjek sa strane. Fudbal se drugačije vidi kada nisi u centru oluje. Jasnije. Poštenije.

Danas, Stojanović tačno zna šta mu treba. Hemija. Hijerarhija. Red. Zna da titula ne dolazi samo s dobrim trenerom i dobrim igračima. Dolazi s dobrim ljudima oko njih. Medicinskim timom. Logistikom. Marketingom. Sitnicama koje odlučuju sezonu. Radni uslovi nisu luksuz, nego osnova. Ako trener počne objašnjavati zašto se žali – već je kasno.

Posljednji posao je imao u Koperu, a proljetos je ugasio upravo Željine evropske snove u dvomeču Konferencijske lige. Tada je prvi put osjetio Grbavicu i sigurno u sebi pomilio – bilo bi lijepo ovdje ponovo doći. Pola godine poslije, baš su mu se otvorila vrata doline ćupova. Dočekala ga je slika Ivice Osima i zvuk lokomotive.

Smatra se trenerom stare škole. Zato se i čudi zašto su ovi mlađi tako nadmeni, sveznalice bez iskustva. Trenerski je blizak Marcellu Lippiju i Mauriziju Sarriju.

Zato će biti ključno da Željezničar ima strpljenja. Čak ako odmah ne krene s pobjedama, ako se bude patio. Čak i kada boli. Ako Stojanovića potroše do ljeta, nisu dobili ništa. Ako ga zaštite, možda dobiju smjer.

On vjeruje u detalje. U prekide. U onih tridesetak minuta utakmice koje drugi zanemaruju. Zna da se tu lomi fudbal.

A možda se, baš tu, lomi i Željezničar.