Strategija apstinencije: HDZ kao Sinn Fein i kosovski Srbi?

Autor čuvene izreke „čuvajte Republiku Srpsku“, koja će ostati zabilježena u povijesti političkog beščašća, nije prošle sedmice u Briševu kod Prijedora, sa svojom uobičajenom svitom, prisustvovao obilježavanju jednog od najtežih zločina nad hrvatskim civilima u proteklom ratu.

Nije se čak ni kurtoazno, protokolarno oglasio. Tek je stranačka regionalna organizacija odala počast nevinim žrtvama.

Podsjetimo, 24. i 25.jula 1992. godine u ovom mjestu je srpska (para)vojska na svirep način ubila 67 hrvatskih civila, a veliki broj mladih žena i djevojaka je silovano.

Dragan Čović, očito, ni na koji način, pa čak i po cijenu gaženja dostojanstva žrtava, ne želi poremetiti odnose sa svojim političkim sijamskim blizancem Miloradom Dodikom.

Oni koji su se nakon sastanka bh. stranaka, članica EPP grupacije, održanog u Sarajevu početkom juna i potpisane Deklaracije koju je inicirao predsjednik Evropska narodne stranke Manfred Weber, ponadali da Dragan Čović i HDZ konačno prave otklon od agende SNSD-a, ubrzo su doživjeli novo razočarenje.

Svinjska glava u Liska haremu i crveni tepih za Dodika istog dana u Mostaru jasno su pokazali da je priča o relaksaciji odnosa sa Bošnjacima bila samo retorička, licemjerna, neiskrena kulisa za naivne.

Dosljedan je, dugoročan, neupitan i čvrst jedino destruktivni, rušilački savez HDZ-a i SNSD-a protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Promatrajući buduće događaje u tom kontekstu, vidljivo je da su različite opcije i scenariji na stolu.

Svjedoči o tome naslovna strana vikend dvobroja najutjecajnijeg hrvatskog lista u našoj zemlji na kojoj je plasiran znakovit naslov: „Zamke u hrvatsko-bošnjačkim odnosima: iritacija, relaksacija, apstinencija: KONCEPT IRITIRANIH BOŠNJAKA POTJEČE OD BAKIRA IZETBEGOVIĆA“. Naslov je tabloidan, suština teksta je posve upozoravajuća.

Nakon što je bio jedna od glavnih zvijezda na kontroverznom zagrebačkom Tradfestu koncem aprila, na kojem su se iscrtavale karte tzv. trećeg entiteta, jedan od ideologa nove hrvatske desnice, mladi Ivan Pepić, ovog vikenda u (pro)HDZ-ovom Večernjem listu izišao je sa setom ideja koje bi trebale biti okosnica strategije Hrvatskog narodnog sabora u, kako autor kaže, „jasnom artikuliranju hrvatskog pitanja u BiH“.

U potpisu visoko titulirani (doc. dr. sc.) znanstvenik, „budući da hrvatska strana očito nije sklona bojkotu izbora“, predlaže „drugačiji model političkog djelovanja“.

„Taj mehanizam u Sjevernoj Irskoj već desetljećima primjenjuje Sinn Fein, najmoćnija irska republikanska stranka koja predstavlja katolike. Sinn Fein, unatoč osvajanja zastupničkih mjesta u britanskom parlamentu (Westminster) u Londonu, odbija preuzeti mandate u Westminsteru. Tako je na zadnjim izborima 2024. godine Sinn Fein osvojio najviše glasova, odnosno sedam od 18 mandata za zastupnike Sjeverne Irske, ali ne zauzima ih, jer ne priznaje politički autoritet Westminstera. Takva politika naziva se apstinencija ili suzdržavanje od stupanja na dužnost nakon izbornog uspjeha“, piše Ivan Pepić.

Obrazlažući teoriju i povijest politike apstinencije, autor ide dalje pa hrvatskim strankama u Bosni i Hercegovini predlaže i model Srba sa Kosova „koji su 2023. godine odbili sudjelovati na lokalnim izborima, zbog čega je u četiri većinske srpske općine na sjeveru Kosova izlaznost bila svega 3,5 posto“.

„Zbog očitog nedostatka izbornog legitimiteta Srbi su uvjerili SAD i EU u ispravnost svoje odluke, pa su SAD i EU nakon toga osudili albansko nametanje načelnika u tim općinama“, navodi dalje Pepić.

U „strategiji apstinencije“ Ivan Pepić vidi potencijal pritiska na dio međunarodne zajednice, ali i „poticaj za to da bošnjačka politika napusti koncept dominacije i prijeđe prema stvarnoj, a ne samo retoričkoj suradnji te sustavnoj relaksaciji odnosa sa Hrvatima“.

Možda je, donekle, i razumljiva težnja mladog znanstvenika ka originalnosti, ali ovako prezentirana inventivnost zaista izgleda kao podcjenjivanje javnosti i zdravog razuma. No, ne treba gubiti iz vida da je Pepić tek glasnogovornik sasvim određenih desničarskih krugova, a nikako autonomni znanstvenik, kako ga pokušavaju predstaviti.

Pa ipak, porediti stranke Hrvate u Bosni i Hercegovini, koje ostvaruju svoja puna prava u demokratskoj državi, sa Sinn Feinom, koji je uzgred rečeno dugo bio proglašavan političkim pokroviteljem terorističke IRA-e, ili, što je još uvredljivije i iritantnije, političkim predstavnicima kosovskih Srba, zaista se može karakterizirati šokantnom, nedopustivom i neutemeljenom zlonamjernošću.

Gledajući iz perspektive neutralnog, dobronamjernog promatrača, prihvatiti i realizirati model „apstinencije“, kako ga je predstavio Pepić, bilo bi za HDZ ili pak stranke HNS-a, potpuno nepotrebno hazarderstvo s neizvjesnim ishodom, avanturizam opasniji čak i od svojevremenog propalog pokušaja  uvođenja tzv. hrvatske samouprave u Mostaru i Hercegovini.

No, ideje mlade znanstvene hrvatske nade, ma koliko se na prvi pogled činile stupidnim, ni u kom slučaju ne treba zanemariti, niti od prve odbaciti.

Nakon ideje o tzv. trećem entitetu, koju je implicitno podržala vlast u Zagrebu, a otvoreno i vrh Katoličke crkve, nakon kontroverzne rezolucije izglasane u Saboru, nakon konstantnog Plenkovićevog pritiska na Brisel u pokušaju internacionaliziranja tzv. legitimnog predstavljanja, nakon izjave, bez ikakvih kočnica, Dragana Čovića da treba poništiti sve odluke OHR-a u posljednjih trideset godina, nakon sve češćih nagovještaja da SNSD i HDZ pripremaju potpunu blokadu države poslije izbora, ni scenarij autora Ivana Pepića, koji je plasirao u javnost utjecajni Večernji list, ne treba doživljavati kao akt pojedinačnog neutemeljenog, politikantskog egzibicionizma nego, bliže realnosti, kao izglednu opciju koja se u krugovima Čovićevog HDZ-a i saveznika veoma ozbiljno razmatra.

Hoće li HDZ krenuti putem i primjerom Sinn Feina ili kosovskih Srba, kako im nudi ideološki istomišljenik Maksa Primorca, ostaje da se vidi.