Kad ni lojalnost nije dovoljna: Šta govore nove smjene u Trumpovoj administraciji

Najnoviji val potresa u vrhu Trumpove administracije pokazuje da se u Washington nije vratio samo stari predsjednik, nego i stari stil upravljanja. Smjena ministrice domovinske sigurnosti Kristi Noem, otpuštanje državne tužiteljice Pam Bondi i istovremena nagađanja da bi Tulsi Gabbard, šefica obavještajnih službi, mogla biti sljedeća na udaru ne djeluju kao niz nepovezanih incidenata. Naprotiv, sve to priziva logiku iz Trumpovog prvog mandata: visoke funkcije nisu stabilne pozicije unutar državnog aparata, nego privremene stanice unutar predsjednikove lične političke orbite.

Sve je zapravo počelo odlaskom Elona Muska. Iako nije bio formalni član kabineta, u prvim mjesecima Trumpovog drugog mandata bio je važna figura: često se pojavljivao u medijima i na sastancima vlade, bio je odlučan u rezovima i vjerovao da može provesti obećane reforme. Njegov odlazak, nakon sukoba s ministrima i sve većeg umora unutar administracije, bio je prvi ozbiljan znak da ni politička težina ni bliskost s predsjednikom ne garantuju trajnost.

Najnoviji i politički možda najzvučniji slučaj jeste smjena državne tužiteljice Pam Bondi, koju je Trump 2. aprila zamijenio svojim bivšim advokatom Toddom Blancheom. Upućeni se slažu da je Bondi smijenjena jer je Trump bio sve nezadovoljniji njenim vođenjem slučaja Epstein i jer je smatrao da nije dovoljno odlučno nastupala protiv njegovih političkih protivnika. Upravo njezin slučaju pokazuje da je kod Trumpa lojalnost nužna, ali ne garantira opstanak. Bondi nije uklonjena zato što je bila previše nezavisna, nego zato što ni potpuna politička poslušnost više ne vrijedi mnogo kada predsjednik procijeni da neko proizvodi zastoj, teret ili problem.

Slučaj Tulsi Gabbard još je zanimljiviji jer pokazuje kako smjena u Trumpovoj administraciji često počinje prije same formalne odluke. Guardian piše da je Trump posljednjih sedmica privatno ispitivao savjetnike o tome treba li zamijeniti direktoricu nacionalne obavještajne službe, frustriran njenim držanjem u vezi s Iranom i njenom nespremnošću da se potpuno prikloni tvrđoj liniji administracije.

Gabbard, dakle, u trenutku pisanja još nije smijenjena. Ali sama činjenica da se o njenom uklanjanju već otvoreno govori pokazuje koliko su i najviše sigurnosne funkcije podređene predsjednikovom trenutnom političkom raspoloženju.

Sličnu poruku nosi i smjena Kristi Noem, sada već bivše ministrice domovinske sigurnosti. Reuters navodi da je krajem marta premještena u novu diplomatsku ulogu, dok je na čelo DHS-a došao Markwayne Mullin. Formalno, to se može prikazati kao preraspodjela kadrova. U stvarnosti, riječ je o uklanjanju političarke koja je važila za jedno od prepoznatljivijih lica tvrđe trumpističke linije u oblasti sigurnosti i migracija.

Nakon njenog odlaska novi ministar je brzo počeo ukidati dio restriktivnih procedura koje su pod Noem izazivale zastoje, posebno u radu FEMA-e i u odobravanju troškova. To sugerira da ovdje nije riječ samo o personalnoj promjeni, nego i o tihom priznanju da je model upravljanja unutar DHS-a postao politički i operativno preskup. U isti obrazac uklapa se i odlazak Gregoryja Bovina, jednog od najistaknutijih operativaca tvrde migracijske politike, što pokazuje da preispitivanje sistema ne ostaje samo na kabinetu, nego zahvata i ljude koji su tu politiku provodili na terenu.

Prvi mandat bio je obilježen gotovo konstantnim odlascima, prisilnim ostavkama i smjenama visokih zvaničnika. Rex Tillerson smijenjen je s mjesta državnog sekretara, H.R. McMaster zamijenjen je na funkciji savjetnika za nacionalnu sigurnost, Jeff Sessions praktično je istisnut iz ministarstva pravde, a John Bolton je nakon dubokih neslaganja s Trumpom u vezi Irana, Afganistana i Sjeverne Koreje napustio mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost, što će kasnije u svojim memoarima The Room Where It Happened dodatno potvrditi prikazom administracije kao mjesta stalne improvizacije i personaliziranog odlučivanja.

Brojke taj dojam samo pojačavaju. Prema nalazima Brookings instituta za javnu politiku, u svom prvom mandatu, Donald Trump je promijenio čak 92% ključnih savjetnika, što je gotovo bez presedana u modernoj američkoj politici. Početkom 2026. isti izvor već je bilježio osjetno višu fluktuaciju (29%) u vrhu administracije nego što je to bio slučaj kod drugih američkih predsjednika u istoj fazi mandata. Drugim riječima, drugi mandat je u jednom trenutku djelovao stabilnije od prvog, ali sadašnji niz smjena sugerira da se i ta prividna stabilnost brzo topi.

Naravno, sasvim je legitimno tvrditi kako ovo nije nužno svjesna strategija, već rezultat Trumpovog impulsivnog temperamenta, i da haos nije pažljivo izabran stil, već posljedica lošeg upravljanja. Ali to ne mijenja suštinu zaključka. Bilo da se radi o proračunatoj metodi ili o ličnom karakteru, rezultat ostaje isti: administracija funkcionira kao sistem stalne neizvjesnosti, gdje niko, bez obzira na lojalnost, ne osjeća trajnu sigurnost. Upravo taj rezultat, a ne sama namjera, određuje ponašanje svih aktera u sistemu i način na koji se vlast zaista sprovodi.

Tu je i najvažnija veza između prvog i drugog mandata. Prvi mandat mnogima je izgledao kao haotičan niz personalnih sukoba. Danas je jasnije da taj haos nije bio tek nuspojava, nego trajna karakteristika načina na koji Trump upravlja. Bondi, Noem i možda uskoro Gabbard samo su nova lica stare metode. A ta metoda, više nego ijedna pojedinačna smjena, pokazuje kako Trump razumije vlast: ne kao stabilan institucionalni poredak, nego kao prostor stalne provjere odanosti i stalnog podsjećanja da je svako zamjenjiv.