Sada su gotovo svi protiv američkog imperijalizma

Piše: Benoît Bréville, Le Monde diplomatique

Sada su gotovo svi protiv američkog imperijalizma. Borba protiv američke hegemonije, nekada smatrana zaostalom idejom ljevice ili hladnoratovskog razmišljanja, iznenada je ponovo postala aktuelna početkom ove godine. The New York Times, koji je ranije podržavao svaku američku intervenciju, sada izražava moralnu ogorčenost zbog Trumpovih poteza: „Nakon stoljeća odbrane drugih zemalja od strane agresije, Sjedinjene Države su sada postavljene kao imperijalna sila koja pokušava da prisvoji tuđu zemlju“ (20. januar 2026). 

Le Monde, koji je do tada riječ „imperijalizam“ koristio uglavnom za rusku vanjsku politiku, sada koristi jezik iz 1970-ih da kritikuje „novo imperijalno ponašanje Sjedinjenih Država“ (22. januar). Iznenađuje i kada Thierry Breton, nakon karijere poduzetnika koji je ranije zagovarao „američki model“ u Francuskoj (i privatizaciju infrastrukture), sada napada „neoimperijalnu elitu“ u Washingtonu. U istom programu, voditelj LCI-ja Darius Rochebin, obično suglasan s Pentagonom, također je bio uzbuđen i povremeno zvučao poput Che Guevare.

Ovaj osjećaj dezorijentacije, koji podsjeća na grozničavu pobunu elita protiv „gospodara finansija“ 2008–09. nakon krize hipotekarnih kredita, znak je panike komentatora pred Trumpovim izrazito nediplomatskim inicijativama. Osuđeni – da upotrijebimo jednu od njihovih omiljenih fraza – da „misle protiv sebe“, svi oni sada tvrde da mogu prepoznati nekakvu „Trumpovu doktrinu“ koja objašnjava zbrku na međunarodnoj sceni.

Jedan način da se sagleda situacija je da se izjave američke administracije shvate zaista ozbiljno. Braneći akciju u Caracasu, savjetnik za domovinsku sigurnost Stephen Miller rekao je: „Živimo u svijetu, u stvarnom svijetu… kojim upravlja snaga, kojim upravlja sila, kojim upravlja moć.“ Zbog toga, prema njemu, SAD imaju pravo da „[koriste] svoju vojsku kako bi bez pardona osigurali naše interese u našoj hemisferi… Apsurdno je da bismo dopustili da država u našem dvorištu postane dobavljač resursa našim protivnicima, a ne nama“ (CNN, 5. januar 2026).

Nacionalna sigurnosna strategija objavljena u decembru ponovo uvodi ideju sfera utjecaja. Umjesto da tvrdi kako garantuje univerzalni međunarodni poredak, SAD sada želi da se fokusira na područja koja smatra ključnim, posebno na Amerike, odnosno „našu hemisferu“.

„Našu hemisferu“? Trump se predstavlja i kao mirotvorac u Gazi, gdje želi imati uticaj na daljinu. Upleo se i u iranske poslove, prijeteći vojnom intervencijom protiv režima. Nedavno je naredio bombardovanja džihadističkih grupa u Nigeriji i Siriji, te odobrio rekordnu prodaju oružja Tajvanu u vrijednosti od 11 milijardi dolara. Također traži povećanje američkog vojnog budžeta za 50%, na 1,5 biliona dolara, što se ne može objasniti samo izazovima na američkom kontinentu.

Neki analitičari Trumpove poteze tumače kao produkt njegove ličnosti: Narcisoidan, nestabilan i nagle naravi, američki predsjednik skače s teme na temu, zavisno od raspoloženja, ličnih odnosa i senzibiliteta. Prema tom viđenju, njegove nepredvidive odluke, vođene kratkoročnim mentalitetom sklapanja poslova, ne proizlaze iz ikakvog koherentnog strateškog plana – osim možda plana da skrene pažnju s domaćih problema i umiri razne frakcije unutar republikanskog tabora.¹

Drugi posmatrači smatraju da Trumpove inicijative imaju jasnu i promišljenu logiku. Prema diplomati A. Wess Mitchellu, Trump sprovodi politiku tzv. konsolidacije, strategiju koju su velike sile koristile da „proaktivno učvrste [svoju] poziciju kako bi s vremenom povećale [svoju] raspoloživu moć… konsolidacija mijenja kratkoročni rizik za dugoročnu dobit“.²

Politolog John Mearsheimer vjeruje da Trump želi okončati poslijeratni međunarodni poredak, koji sada vidi kao štetan za američke interese.³ Zbog toga se vraća kolonijalističkom pristupu iz 19. stoljeća, kada su velike sile preuzimale i razmjenjivale teritorije bez obzira na suverenitet ili lokalno stanovništvo.

Trumpove pristalice smatraju da njegova vanjska politika pokazuje obnovljenu snagu SAD-a, nakon navodnog slabljenja pod Obamom i Bidenom. „Amerika je ponovo jedina supersila“, rekao je historičar međunarodnih odnosa Arthur Herman u Wall Street Journalu (14. januar). Istraživačica Meaghan Mobbs smatra da Trumpov intervencionizam pokazuje da samo SAD „zadržava volju i sposobnost da oblikuje ishode“ – drugim riječima, da ima uticaj širom svijeta.⁴ S druge strane, neki analitičari Trumpove poteze vide kao „priznanje slabosti“ ili „labuđi pjev države na ivici implozije“.⁵ Oni tvrde da, dok mu svijet izmiče kontroli, Trump pribjegava spektakularnim gestama kako bi spriječio pad svoje zemlje.

Tema američke propasti pojavila se manje od četiri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata. Od prvog sovjetskog nuklearnog testa (1949.) do američkog napuštanja zlatnog standarda (1971.), preko lansiranja Sputnjika (1957.) i vijetnamske kaljuže (1968.), ugledni intelektualci su često ponavljali to da je američkoj hegemoniji došao kraj.

Početkom 1990-ih, kada je Sony kupio Columbia Pictures i CBS Records, a njujorški Rockefeller Center prešao u ruke Mitsubishija, strah od azijske ekonomske dominacije naveo je esejistu Jacquesa Attalija da napiše: „Sjedinjene Države riskiraju da se pretvore u neku vrstu zaleđa novog centra smještenog u Tokiju. Amerika bi mogla postati japanska žitnica, kao što je Poljska bila žitnica Flandrije u 17. stoljeću.“⁶ Kakve li pronicljivosti! U stvarnosti, Japan je potom upao u krizu toliko tešku da se kasnije o 1990-ima govorilo kao o „izgubljenoj deceniji“, dok je SAD ušao u eru neupitne dominacije.

Amerika se često opisuje kao zemlja koja je danas nalazi u padu, a sutra ponovo kao hegemon. Ova oscilacija je dio američke mitologije – priče o državi koja preživljava izazove i uvijek se može oporaviti. Novo poglavlje počelo je finansijskom krizom 2008. Dok su zapadne finansijske institucije propadale, zemlje u usponu su izazvale svjetski poredak koji je bio pod američkom dominacijom. BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) održao je prve samite, a činilo se da Washington gubi kontrolu nad globalnim događajima, posebno tokom Arapskog proljeća 2011.

Mnogo toga se promijenilo: između 1999. i 2024. kineski udio u globalnom BDP-u porastao je sa 3% na 17%. Prema jednom australskom institutu, Kina sada vodi u globalnim naučnim istraživanjima u 57 od 64 ključne tehnologije (Le Grand Continent, 2. septembar 2024). Kina je postala glavni trgovinski partner mnogih zemalja u razvoju, često istiskujući SAD.

Na geopolitičkom planu, Washington je sve češće izoliran u Ujedinjenim nacijama. Između 1991. i 2020, u 86% od 1.513 rezolucija gdje se SAD nije slagao s Kinom i Rusijom, većina drugih država podržala je Peking i Moskvu – i taj trend se nastavlja.⁷ Čak i bliski susjedi i tradicionalni saveznici SAD-a sada osporavaju njen stav.

Ipak, i pored rasta Azije, svijet se i dalje vrti oko iste sile. SAD i dalje određuje globalnu agendu tako što podržava prijateljske vlade, ruši protivnike i prisvaja tuđe resurse koristeći prijetnje, ucjene ili silu. Kako je uvijek i činila. SAD su učestvovale u 392 vojne intervencije u inostranstvu od 1776. do 2019. – više od 200 nakon 1945.⁸ Također, američko miješanje u izbore drugih zemalja je česta pojava: zabilježen je 81 takav slučaj između 1946. i 2000.⁹

Američki imperijalizam nije počeo s Trumpom, ali sada se pokazuje otvorenije nego prije. Predsjednik ne pokušava sakriti svoje uplitanje; naprotiv, često se time hvali na društvenim mrežama. Za razliku od svojih prethodnika, ne pokušava ga opravdati univerzalnim moralnim vrijednostima. Monroeova doktrina tvrdila je da štiti Latinsku Ameriku od evropskog kolonijalizma, hladnoratovsko „obuzdavanje“ je službeno branilo „slobodni svijet“ od totalitarizma, a operacije promjene režima 2000-ih su pravdane izvozom demokratije. Ali ako Trump nešto želi – naftu, minerale, ili novac – on to jednostavno i uzme.

Ne vidi razlog da sebi nešto uskraćuje, jer zna da njegova zemlja uživa potpunu nekažnjivost. Ekonomska i vojna moć SAD može prisiliti svakog protivnika. Kad god SAD prekrši međunarodno pravo, svi okreću glavu da ne bi naljutili Washington. Rusija ne želi da se SAD ponovo uključi u ukrajinsko pitanje, dok se EU plaši njenog povlačenja. Indija i Brazil strahuju od trgovinskih sankcija. Kina se, s druge strane, ne miješa u tuđe poslove dok god su njeni interesi sigurni. Trenutno nema ni volje ni vojnih resursa da preuzme ulogu svjetskog policajca.

Zato američka hegemonija funkcionira bez ikakvih „kočnica“. Tokom 20. stoljeća, radničke organizacije, socijalističke i komunističke partije, pokreti nacionalnog oslobođenja, nesvrstani i alterglobalistički pokret mogli su graditi solidarnost i zajednički otpor protiv američkog imperijalizma. Danas ljevica ima problema na svim kontinentima. Različiti interesi unutar BRICS-a, njihova vezanost za postojeći globalni ekonomski sistem i neujednačena briga za sopstvene građane sprečavaju ih da ponude alternativu. Ne postoji međunarodni front koji bi moralnu ogorčenost pretvorio u političku snagu. Trump ne traži odobrenje: on nameće svoje odluke, a izostanak reakcije postaje pravilo.

Ta nekažnjivost ga je ohrabrila da bude još oštriji, posebno prema evropskim „saveznicima“. On dobro zna koliko su spremni da mu udovolje. Washington može prisluškivati telefone evropskih zvaničnika i lidera (kao pod Barackom Obamom), pregovarati iza njihovih leđa i preuzimati im ugovore o naoružanju (kao pod Joeom Bidenom), te prisiljavati evropske kompanije da poštuju američke sankcije prema određenim zemljama, prijeteći velikim kaznama (što se dešava pod svakim američkim predsjednikom u posljednjih 30 godina). Evropljani, koji su vojno i ekonomski ovisni o SAD-u, kao i o američkoj energiji i digitalnoj tehnologiji, mogu samo prihvatiti svako poniženje. Oni nikada ne prijete protjerivanjem američkih diplomata, uvođenjem svojih carina, zabranama kompanija, zatvaranjem vojnih baza, sankcioniranjem špijuna ili bojkotom sportskih događaja.

EU je Trumpu posebno lahka meta jer je njen međunarodni utjecaj oslabio. Drže je po strani u većini važnih pitanja – od Gaze do Venezuele, pa čak i u mirovnim pregovorima o Ukrajini, gdje je smatraju smetnjom. Udio EU u globalnom BDP-u, koji je bio 31% 2004. godine, pao je na samo 17% dvadeset godina kasnije – što pokazuje veliku razliku u odnosima s Amerikom. Godine 2008. evropski BDP bio je 110% američkog (u dolarima), a danas je pao na 67% – što znači da Evropa ozbiljno zaostaje u rastu i spada među ekonomski slabije regione.

Trumpov otvoreni imperijalizam pokazuje slabost Evropljana, koji reagiraju na svaki njegov zahtjev. U protekloj godini znatno su povećali vojnu potrošnju i smanjili kupovinu ruskog gasa u korist američkog. Prihvatili su trgovinski sporazum koji dodatno oporezuje evropske proizvode pri ulasku u SAD, dok američka roba u Evropu ulazi bez sličnih nameta, a istovremeno su obećali velika ulaganja preko Atlantika.

Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen pohvalila je sporazum jer donosi „stabilnost i predvidljivost“. Kineski list Global Times je u međuvremenu primijetio: „Evropa se klanja SAD-u na svakom koraku, čak i na štetu vlastitih interesa, a zauzvrat ne dobija ni poštovanje ni reciprocitet – samo pojačani prijezir i eksploataciju“ (19. januar).

Kao i obično, zagovornici EU smatraju da je rješenje „više Evrope“ – jača i ujedinjenija unija koja može odoljeti Trumpovim zahtjevima. Zalažu se za izgradnju „Evrope odbrane, Evrope energije, unije tržišta, kapitala i zdravlja, Evrope prehrambenog zdravlja i suvereniteta, Evrope digitalne tehnologije i ponovnog osvajanja ključnih tehnologija“, kako je Thierry Breton naveo u Le Grand Continentu (21. januar).

Međutim, to zanemaruje činjenicu da je EU od početka bila zamišljena da služi interesima SAD-a, koja je uvijek radila na tome da spriječi pojavu nezavisne protusile. Godine 1963. SAD je ispraznio Jelisejski ugovor od njegove suštine; Charles de Gaulle ga je prvotno zamislio kao sredstvo za približavanje Francuske i Njemačke, i kalo nešto što bi moglo postati jezgro nezavisne Evrope. Pod američkim pritiskom, Bundestag je dodao atlantističku preambulu koja je ponovo potvrdila čvrstu vezu Savezne Republike Njemačke s NATO-om i SAD.

Washington je također podržavao proširenja EU, svjestan da veća unija znači slabiju uniju: manje sposobnu da govori jednim glasom i opterećenu složenim procesima odlučivanja. Nakon vala pristupanja 2004, pomoćnica američkog državnog sekretara za evropska pitanja A. Elizabeth Jones slavila je ostvarenje „dugogodišnjeg cilja američke politike“. Nicholas Burns, bivši podsekretar za politička pitanja, primijetio je: „EU treba biti otvorena za daljnje proširenje jer se to… poklapa s našim interesima… Gledamo Bosnu i Srbiju. Gledamo Albaniju i Makedoniju i Hrvatsku. Gledamo Ukrajinu i Gruziju i kažemo da bi sve one trebale imati neku vrstu veze s EU.“¹⁰ Ta strategija se pokazala vrlo uspješnom.

Iako je kriza oko Grenlanda prošla, sigurno neće biti posljednja. Lideri koji su omogućili evropsku podređenost SAD-u neće biti oni koji će pokrenuti otpor. Emmanuel Macron, koji je bio posebno angažovan u odbrani Danske i Grenlanda, ostaje poslušan kada se pritisak prenese na druge narode.

U SMS poruci koju je Trump objavio 20. januara, Macron je napisao: „Potpuno smo usklađeni oko Sirije. Možemo uraditi velike stvari oko Irana. [Ali] ne razumijem šta radiš na Grenlandu.“ Drugim riječima, sve je dozvoljeno – ratovi, uplitanje, destabilizacija – sve dok problemi ne dođu na evropski prag.

Prijevod: S. M.

¹ Vidi, na primjer: „The National Security Strategy is less a strategy than a mood board“, Washington Post, 5. decembar 2025.
² A. Wess Mitchell, „The Grand strategy behind Trump’s foreign policy“, Foreign Policy, 14. januar 2026.
³ Intervju s Johnom Mearsheimerom u South China Morning Postu, Hong Kong, 19. januar 2026.
⁴ Meaghan Mobbs, „The US is the sole superpower“, 19. januar 2026, www.realcleardefense.com
⁵ Ekonomist i historičar Arnaud Orain u Le Mondeu, 15. januar 2026, i novinar Guillaume Duval, savjetnik Instituta Jacques Delors, 2. januar 2026, www.legrandcontinent.eu
⁶ Citirano u: Emmanuel Lozerand, „Le Japon de Jacques Attali“ (Jacques Attalijev Japan), Écrire l’histoire, br. 7, CNRS, Pariz, proljeće 2011.
⁷ Dmitriy Nurullayev i Mihaela Papa, „Bloc politics at the UN: How other states behave when the United States and China-Russia disagree“, Global Studies Quarterly, vol. 3, br. 3, Oxford, juli 2023.
⁸ I 114 od kraja hladnog rata i 72 od 2000. Vidi: Monica Duffy Toft i Sidita Kushi, Dying by the Sword: The Militarization of US Foreign Policy, Oxford University Press, 2023.
⁹ Dov H. Levin, Meddling in the Ballot Box: the Causes and Effects of Partisan Electoral Interventions, Oxford University Press, 2020.
¹⁰ Citirano u: Youri Devuyst, „American attitudes on European political integration – The Nixon-Kissinger legacy“, Institute for European Studies, IES Working Papers, br. 2, Bruxelles, 2007.