Suđenje Dodiku, djelimična pobjeda države pod pritiskom

Proces Miloradu Dodiku pred Sudom Bosne i Hercegovine ni u jednom momentu nije se odvijao samo unutar zidova sudnice. Galama, prijetnje, pritisci, razvlačenje procesa trajali su duže od godinu.

Optužnica, a kasnije i presuda, zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, u formalnom smislu govorile su o kršenju zakona. U političkom smislu, međutim, Dodik je od samog početka gradio narativ u kojem sudnica nije bila mjesto prava, nego pozornica za obračun s državom koju uporno osporava. Svako ročište pratila je unaprijed pripremljena poruka: Sud BiH je “nelegitiman”, proces “politički”, a presuda, kakva god bila, unaprijed proglašena nevažećom.

Proces se, po pravilu, selio ispred zgrade Suda – među okupljene pristalice i stranačke funkcionere.

Napadi na Sud, Tužilaštvo i međunarodnu zajednicu, kao i šovinističke opaske o „muslimanima“, odvijali su se paralelno s pokušajima da se proces svede na pitanje političkog progona, a ne odgovornosti. Dodik nije nastupao kao optuženi građanin pred zakonom, već kao politički lider koji se obraća biračkom tijelu, svjestan da mu je svaka sudska faza ujedno i kampanja.

Organizovana okupljanja Dodikovih pristalica ispred Suda BiH postala su sastavni dio procesa. Pred svako ročište mogli smo vidjeti istu sliku: zastave, parole i poruke lojalnosti, kao da se nije čekala sudska odluka, nego politički signal. Uoči izricanja presude, ta okupljanja prerasla su u mitinge, pažljivo tempirane da stvore atmosferu pritiska, ali i utisak masovne podrške lideru koji se predstavlja kao žrtva.

Paralelno s tim, iz Republike Srpske dolazile su prijetnje institucionalnim odgovorima, najave „radikalnih mjera“ i ponavljanje starih narativa o povlačenju iz državnih institucija. Dodik je uporno poistovjećivao vlastiti sudski predmet sa sudbinom entiteta, poručujući da se „sudi Republici Srpskoj“, a ne njemu lično. U toj zamjeni teza, nastojala se izbrisati individualna odgovornost a politička moć štititi kolektivnim identitetom.

Sam proces dodatno je opterećen odugovlačenjima – zahtjevima za izuzeće sudija, proceduralnim primjedbama i pokušajima da se pravni tok pretvori u političku raspravu. Svaki korak u sudnici pratio je korak u javnosti, s jasnim ciljem da se proces uspori, delegitimiše ili, u idealnom scenariju, potpuno obesmisli.

Ipak, ispod pritisaka, mitinga i zapaljive retorike u javnosti je postavljano ključno pitanje: može li pravosuđe izdržati kada se protiv njega ne bori argumentima, nego masom, prijetnjama i simbolikom moći? Proces protiv Dodika nije bio samo ispitivanje jednog čina nepoštivanja odluka visokog predstavnika, već test kapaciteta države da razdvoji politički autoritet od zakonske odgovornosti.

Jer, ako se prihvati logika da je suđenje pojedincu istovremeno suđenje entitetu, tada prestaje svaka mogućnost pravne države. A ako se sudska odluka dočekuje kao politički događaj, uz mitinge i prijetnje, onda je jasno da presuda, kakva god bila, neće označiti kraj, nego početak nove borbe za tumačenje prava.

U toj borbi, Sud BiH nije sudio samo Miloradu Dodiku. Mnogi su ovaj proces vidjeli kao suđenje ideji da zakon vrijedi jednako za sve – čak i onda kada se pred njegovim vratima okupljaju oni koji vjeruju da politička moć može biti jača od pravde.

U konačnici je Dodik, pod pritiskom kombinirane moći Sjedinjenih Američkih Država, ali u okvirima pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine, presudu morao prihvatiti, snositi njene djelomične posljedice (odlazak s mjesta predsjednika RS-a, ostanak na čelu SNSD-a), a nastavak političke karijere osigurati plaćenim ukidanjem sankcija. Ali ostaje pitanje, da li će to ukidanje sankcija imati dublje posljedice po njegov politički ugled i moć u RS.