Max Primorac radi i protiv bosanskih i protiv američkih interesa

Narativ o trećem entitetu nije novina u bosanskohercegovačkom i regionalnom političkom diskursu. Kada se u to polje upusti uticajni think-tank The Heritage Foundation, pa kada potom istraživač ove organizacije, hrvatski lobist Max Primorac taj narativ unese u američki kongres, poslije ga potvrđujući na konferenciji u Zagrebu, onda mu treba posvetiti posebnu pažnju.

Primorac jasno naglašava svoju osnovnu namjeru: mobilizirati zapadni kršćanski svijet kako bi stao u zaštitu kršćanskih (i hrišćanskih) interesa u BiH. Naravno, na prvom mjestu su mu etnonacionalistički interesi Dragana Čovića i njegovog HDZ-a.

Ovakvu narativnu praksu intenzivno odavno koristi Milorad Dodik, najveći generator blokada i razgradnje institucionalnih kapaciteta BiH. Iako ideološki anahrone i opterećene teškim povijesnim bremenom, srpska i hrvatska separatistička politika u BiH imaju čvrsto zajedničko uporište i usklađen politički interes. Stvara se privid da hrvatska i srpska politika u BiH nemaju međusobnih spornih i neriješenih pitanja, a da pritom “imaju usaglašen zajednički recept za rješenje svih unutarnjopolitičkih sporova u BiH”.

Koliko je Primorčevo pregnuće usklađeno sa separatističkim djelovanjem Milorada Dodika, potvrđuje i njegova teza da je OHR “jezgro neuspjelog pokušaja izgradnje nacije u Bosni i Hercegovini“, što se nadovezuje na Dodikove  kontinuirane udare na OHR. Zanemarujući činjenicu da je OHR produkt Općeg okvirnog sporazuma za mir, te kao takav sastavni dio poretka u Bosni i Hercegovini, Primorac detektuje OHR kao generator intervencionizma i samim tim uzročnik blokade političkih procesa. Ali Primorac nije našao za shodno da objektivnije sagleda ukupnu ulogu OHR-a u političkim i društvenim procesima.

Vijeće za implementaciju mira (PIC) i Bonska ovlaštenja upravo su posljedice blokada izgradnje mira i dugih procesa. Dakle, blokade i opstrukcije su prethodile bonskim ovlaštenjima, a ne obrnuto. To je trebalo obavezati Primorca da razmisli o sudbini određenih procesa u slučaju da OHR nije dobio nadležnosti i ovlaštenja. Shodno tome, razmislio bi i o moguće vrlo neizvjesnom epilogu po eventualnom ukidanju OHR-a.

Posebno je Primorac kontradiktoran kada tvrdi da bi prestankom međunarodnog intervencionizma BiH povratila svoj suverenitet, dok s druge strane zagovara suverenitet konstitutivnih naroda i entiteta. Iz njegove vizure, po svemu sudeći, državni nivo vlasti bi bio potpuno desuvereniziran, a država u krajnjoj instanci deteritorijalizirana, reducirana na neku vrstu servisa koji etnonacionalnim vođama služi za prebacivanje odgovornosti za krize koje sami proizvode.

Vrhunac zlonamjerne manipulacije je Primorčeva tvrdnja da se, „zbog sistematske diskriminacije od strane Bošnjaka, hrvatsko stanovništvo smanjilo za 62% u periodu 1991. do 2024. godine“, popraćena opaskama o civilizacijskim i religijskim animozitetima, uz navođenje Sirije, Iraka ili Turske kao država u kojima „nestaju kršćanske zajednice“.

Da je Primorcu namjera bila da  analitički odgovorno utvrdi stvarne uzroke smanjenja broja Hrvata, imao bi na umu činjenicu da je BiH u vremenskom periodu od petnaest godina napustilo 400.000 stanovnika svih nacionalnosti. A razlozi su otvaranje tržišta rada u EU, politička nestabilnost, osjećaj nesigurnosti i ekonomska neizvjesnost.

Primorac nijednom riječju nije aktuelizirao euroatlantsku opredijeljenost BiH, koja upravo pobija njegove teze o religijskim i civilizacijskim animozitetima Bošnjaka naspram zapadne kršćanske civilizacije. Šta to njega, kao američkog građanina hrvatskih korijena, sprječava da se zalaže za ubrzani prijem BiH u NATO i EU, što su vanjskopolitički prioriteti BiH i zakonska obaveza, pa da se onda unutarnjopolitička pitanja BiH rješavaju unutar i uz asistenciju članica euroatlantske porodice. Možda bi, da smo prepoznali ovakvu vrstu inicijative od strane Primorca, mogli i povjerovati da kroz svoju analizu i inicijativu nastoji sačuvati i ojačati državu BiH i učiniti je funkcionalnijom, stabilnijom i prosperitetnijom. No, bit će da su, ipak, Primorčeve želje prije usmjerene prema daljem slabljenju i razgradnji države BiH.

Tekst i navedena izlaganja predstavljaju jedan od najagresivnijih pokušaja u posljednjoj deceniji da se narativ o trećem entitetu podigne na nivo međunarodne političke debate. To nije slučajnost; riječ je o svjesno konstruiranom političkom projektu koji ima tri cilja: slabljenje države BiH kroz etnonacionalnu fragmentaciju; relativizaciju uloge i kontinuiteta američke politike u regionu; političku instrumentalizaciju hrvatskog pitanja u BiH u svrhu regionalnih hegemonijskih interesa, a ne stvarne zaštite Hrvata.

Ovaj pristup je opasan naročito jer se plasira kroz platforme koje su politički i medijski potentne. Stoga je neophodno ukazati na neke bitne činjenice i okolnosti koje razgrađuju Primorčeve konstrukte.

Primorac pokušava konstruirati lažnu sliku da je američka politika prema BiH bila “projekt demokrata”, dok su republikanske administracije navodno “razumjele” hrvatske zahtjeve za trećim entitetom. Ovo je historijski netačno, analitički neodrživo i politički manipulativno. Američka politika prema BiH od 1995. godine ima četiri konstantna cilja bez obzira na to ko sjedi u Bijeloj kući: teritorijalni integritet BiH; funkcionalne državne institucije; euroatlantske integracije; sprečavanje etnonacionalnih projekata koji vode raspadu BiH.

Nijedna administracija – Clinton, Bush, Obama, Trump, Biden – nikada nije podržala etničko cijepanje BiH ni stvaranje trećeg entiteta. Takva politika nije “ljevica protiv desnice”, nego strateški interes SAD-a u Evropi: sprječavanje ruskog, kineskog i iranskog uticaja na Balkanu te sprječavanje narušavanja arhitekture NATO-a u jugoistočnoj Evropi.

Dakle, Primorčeva teza direktno je suprotna temeljnom interesu SAD.

Primorac se predstavlja kao promotor “hrvatskih interesa”. Međutim, njegovi stavovi udaljavaju Hrvatsku od SAD-a, približavajući je ruskoj politici prema BiH, osnažuju Dodikovu secesionističku agendu i objektivno štete hrvatskom položaju u BiH. Ako bi Primorčeva vizija bila ostvarena: Hrvatska bi izgubila status ključnog američkog partnera na jugoistoku Evrope, BiH bi ušla u duboku entitetsku fragmentaciju, što bi značilo trajnu nestabilnost – a nestabilna BiH je najlošiji mogući geopolitički ambijent za Hrvate, jer bi u srednjoj Bosni i kantonima gdje su manjina bili strateški ugroženi.

Dakle, prijedlog bi možda kratkoročno zadovoljio dio hrvatskih nacionalista, ali bi dugoročno nanio ozbiljnu štetu hrvatskim strateškim interesima

Organizacija islamske saradnje (OIC) iznijela je u posljednjim rezolucijama izuzetno usaglašene stavove o teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH. To je važno iz tri razloga: OIC se rijetko može usaglasiti oko ičega; konsenzus o BiH pokazuje da je ona prepoznata kao historijsko pitanje međunarodne pravde a ne kao pitanje “muslimanske solidarnosti”; OIC podržava zapadnu politiku prema BiH – što ruši Primorčev narativ o “unitarističkom islamizmu”.

Sve to znači da nijedna međunarodna organizacija, ni na Zapadu ni na Istoku, ne zagovara etničku podjelu BiH. Primorac dakle predstavlja ideju koju ne podržava niko osim određenih političkih struktura u Zagrebu i Banjoj Luci.

Primorac gradi tezu na tri lažne premise: da Bošnjaci žele formirati unitarnu građansku državu – iako su ustavne nadležnosti podijeljene i Bošnjaci to ustavno ne mogu; da međunarodna zajednica gradi “bosansku naciju” – iako nijedan dokument SAD/EU to ne predviđa; da su Hrvati demografski nestali isključivo zbog “bošnjačke diskriminacije” – što je činjenično pogrešno.

Hrvati u BiH su, kao i Srbi i Bošnjaci, napustili zemlju zbog ekonomske nesigurnosti, političke nestabilnosti, oportuniteta tržišta rada EU, te činjenice da Hrvatska nudi državljanstvo.

Njegova ključna teza glasi: “Intervencionizam je stvorio disfunkcionalnu BiH.” Ali hronologija je potpuno suprotna, OHR je nastao zbog disfunkcionalnosti, a ne disfunkcionalnost zbog OHR-a. Bonska ovlaštenja uvedena su tek nakon što su domaći akteri počeli blokirati ispunjavanje mirovnog sporazuma. OHR je: vratio valutu, reintegrisao FBiH, uspostavio jedinstvene institucije, omogućio povratak preko milion raseljenih, otvorio put prema EU i NATO reformama. Uklanjanje OHR-a bez ispunjenih uslova znači: otvaranje prostora za secesiju RS, destabilizaciju Federacije i raspad države. To je scenario koji ni SAD ni EU ne mogu prihvatiti.

Troentitetska BiH za koju se Primorac zalaže direktno vodi ka deteritorijalizaciji države, jača etničke ekstremiste, demontira zaštitne mehanizme za manjine, otvara vrata secesiji RS, uvodi Hrvatsku u trajni konflikt sa SAD-om, generira novu nestabilnost na Balkanu.

U njegovom narativu potpuno izostaju ključni faktori: maligni utjecaj Srbije i Rusije u Republici Srpskoj, političko uplitanje Hrvatske u unutarnje procese BiH, sustavne opstrukcije etnonacionalističkih elita, korupcija i klijentelizam, organizirani pokušaji razgradnje dejtonskih institucija. Tvrdnja da bi se Bosna stabilizirala povlačenjem međunarodne zajednice opasno je naivna i nedokaziva. Primorac ne odgovara ni na jedno ključnih pitanja: Kako spriječiti Dodikovu secesiju? Ko će garantovati prava manjina u etno-entitetima? Kako izbjeći nove migracije i konflikte? Kako je moguće troentitetsko uređenje bez etničkog čišćenja na terenu? Kako bi država ostala suverena ako je glavni nivo moći – etnički?

Odgovor je jednostavan: nije moguće.

Glavna opasnost ovakvog teksta i pristupa jeste politička instrumentalizacija hrvatskog pitanja u BiH kao sredstva pritiska na SAD, sredstva destabilizacije BiH i postizanja regionalnih ciljeva Zagreba i Banje Luke.

U konačnici, Primorac zagovara politike koje protiv interesa SAD, protiv interesa NATO-a, protiv interesa Hrvatske, protiv interesa Hrvata u BiH i apsolutno destruktivne po BiH.

Zaključak : Primorčeva analiza nije samo neprecizna – nego opasna i politički štetna!

Cilj teksta je stvoriti politički momentum za narativ “trećeg entiteta”, a to je put: od složenog ka nestabilnom, od nestabilnog ka opasnom, i od opasnog ka geopolitički neprihvatljivom.

Sjedinjene Države već gotovo trideset godina vode dosljednu, dvostranačku politiku prema BiH: podupiranje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, funkcionalnih institucija, euroatlantske integracije i sprečavanje etničke podjele.

Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove granice ili podjele. Potrebne su joj snažnije institucije, vladavina prava, euroatlantska integracija, politička odgovornost, suzbijanje secesionističkih projekata, nastavak stabilne, dvostranačke američke angažiranosti.

Svaki prijedlog koji potkopava te ciljeve – uključujući Primorčev – treba prepoznati kao štetan i po bosanskohercegovačke i po američke interese  te kao takav odbaciti.