Kako je geopolitika potpirila islamofobni pogrom u Crnoj Gori

Masa na podgoričkim ulicama skandira „Ubij Turčina!” i „Turci napolje!”, pod svjetlima baklji osvijetljen je bijes usmjeren prema zamišljenom stranom neprijatelju. Ovo nije bila spontana reakcija na incident od 26. oktobra, kad su, navodno, crnogorskog mladić izbola četiri strana državljanina. Ovo je bio vrhunac pažljivo organizirane geopolitičke kampanje, uvezene iz Beograda, koju su nastavili domaći nacionalisti.

This article is available in English

Ovaj incident razotkriva uznemirujući plan: lokalni događaj pretvoren je, putem dezinformacija, u geopolitičko oružje kako bi se napao ne samo turski manjinski segment Crne Gore nego i sama ideja multikulturne države. Posljedice – uništena imovina, prestravljeni građani i kapitulacija vlasti – razotkrile su krhkost institucija ove članice NATO i dubok uticaj njenog većeg susjeda, Srbije.

Odluka Turske da pošalje borbene dronove Kosovu razbjesnila je Srbiju, koja je Ankaru optužila za neoosmanske imperijalne ambicije. Ovaj diplomatski sukob potom se prelio u Crnu Goru, gdje su srpski nacionalistički krugovi iskoristili napad nožem kao povod za pokretanje nasilne, antiturske i islamofobne kampanje.

Prema navodima policije, četiri strana državljanina – trojica iz Azerbejdžana i jedan iz Turske – bili su uključeni u incident u kojem je povrijeđen mladić, iako su zvaničnici potvrdili da njegov život nijednog trenutka nije bio ugrožen. U stabilnoj i funkcionalnoj demokratiji, ovakav događaj bio bi predmet krivičnog pravosuđa. Ali u zapaljivoj atmosferi savremenog Balkana, prerastao je u iskru za mnogo veću eksploziju.

Ankarina odluka da naoruža Kosovo bila je praćena vještim geostrateškim potezom Beograda. Kako bi neutralisala eroziju svog uticaja, Srbija je, čini se, preusmjerila konfrontaciju, koristeći svoje posredničke mreže za otvaranje destabilizirajućeg fronta unutar Crne Gore.

Koordiniranom dezinformacijskom kampanjom brzo se proširila lažna tvrdnja da Crnu Goru „preplavljuje više od 100.000 Turaka”. Ova potpuno izmišljena brojka, koju su širili pojedini mediji, bila je osmišljena da zastraši i stvori dojam demografske invazije na zemlju.

Narativ se urušio pred zvaničnim podacima: 13.308 državljana Turske ima privremene dozvole boravka, a samo 87 stalni boravak. Ogromna razlika razotkrila je namjernu „medijsku laž”.

Ovo je bio klasičan metod proizvodnje mržnje. Lažna statistika iskorištena je da potpaljuje postojeće predrasude i posluži kao opravdanje za netolerantnost koja je izbila na ulicama.

Trenutni talas antiturskog raspoloženja u Crnoj Gori nije izolovan incident, nego najnoviji izdanak duboko ukorijenjene i dugo tolerisane islamofobije u dijelu njenog društva.

Decenijama su ovu mržnju sistemski kultivisale uticajnih figura, naročito pokojni mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije. Kao dominantan religijski i politički glas, on je godinama koristio svoj autoritet da delegitimiše islam, nazivajući ga „lažnom religijom”, a njegove vjernike „lažnim ljudima”. Ovakva retorika nije samo izražavala predrasude nego im davala svetu dimenziju, stvarajući plodno kulturno i ideološko tlo za razvoj mržnje.

Danas se taj ukorijenjeni „ekosistem netolerancije” strateški koristi. Iste temeljne predrasude sada se kanališu u ciljanu kampanju protiv turske zajednice.

Online huškanje brzo se pretvorilo u fizički pogrom. Mase su marširale Podgoricom, noseći baklje i uzvikujući genocidne slogane, napadajući turske biznise i imovinu.

Reakcija policije ocijenjena je kao nesrazmjerna. Dok je samo 11 ljudi – uglavnom maloljetnika – privedeno zbog masovnih razaranja, policija je u racijama uhapsila 45 turskih državljana. Ovakvo selektivno postupanje dovelo je do optužbi za kolektivno kažnjavanje.

Država nije pokazala spremnost da zaustavi nasilje motivisano vjerskom mržnjom, ksenofobijom i islamofobijom. Policija je pasivno posmatrala nasilnike, hapseći one koji su protestovali protiv bezakonja.

Ono što razlikuje ovaj talas islamofobije jeste genocidna ideološka supstanca koju je promovisala sama država.

„Nož, žica, Srebrenica” je srpski šovinistički poklič – rimovani slogan koji otvoreno slavi genocid u Srebrenici. Obično se čuje na fudbalskim utakmicama, nacionalističkim skupovima i u medijima naklonjenim ratnom zločincu Ratku Mladiću. On sažima genocidnu logiku koja je dovela do genocida u Srebrenici 1995.

U julu 1995, neposredno nakon pada UN „zaštićene zone” Srebrenice, zločinac Ratko Mladić izjavio je da se osvetio Turcima – izjava koja razotkriva islamofobnu mržnju u samom jezgru genocida nad Bošnjacima.

Bošnjačke žrtve Srebrenice nisu bili etnički Turci, ali su ubijeni zato što su bili muslimani – predstavljeni kao simbolički neprijatelj u stoljetnom narativu vjerske osvete.

Uoči finalne utakmice Kupa Crne Gore u maju 2023. grupa navijača Sutjeske skandirala je genocidni slogan „Nož, žica, Podgorica”, jezivu parafrazu izvornog „Nož, žica, Srebrenica”. U oktobru 2023, Više državno tužilaštvo Crne Gore odlučilo je da ovakav slogan ne predstavlja govor mržnje. Rezultat: jezik istrebljenja mogao je slobodno cirkulisati.

Slogan „Nož, žica, Podgorica” preuzima simbole masovnog ubistva Bošnjaka – i preusmjerava ih protiv muslimanskih građana i prograđanskih Crnogoraca. Poruka je dvostruka. Prvo, direktno cilja muslimane u Crnoj Gori, stvarajući paralelu sa žrtvama Srebrenice i implicirajući da bi ih slična sudbina mogla ili trebala zadesiti. Drugo, prijeti pravoslavnim Crnogorcima koji afirmišu zaseban nacionalni identitet odvojen od Srbije. U etnonacionalističkom pogledu na svijet, izdaja se izjednačava s etničkom pripadnosti, a nezavisnost se posmatra kao zločin kažnjiv genocidom.

Nasilje u Crnoj Gori predstavlja više od privremenog sloma javnog reda – ono pokazuje kako nezaliječene historijske rane postaju oružje u savremenim borbama za moć. Sposobnost Srbije da svoj sukob s Turskom prenese na crnogorske ulice otkriva skrivenu cijenu nagrađivanja počinilaca genocida u Bosni.

Ovi događaji također pokazuju kako negiranje genocida evoluira od jednostavnog prepravljanja prošlosti ka aktivnom omogućavanju budućeg nasilja. Kako su počinioci genocida u Srebrenici prošli sa minimalnim posljedicama i bili nagrađeni za svoju kampanju ubijanja, genocidna logika nije nestala – samo je konzervirana, čekajući nove mete i nove kontekste. Adaptacija slogana koji slave Srebrenicu za upotrebu protiv građana Crne Gore predstavlja konačan dokaz da nekažnjeni genocid nikada ne ostaje u prošlosti, nego se regeneriše, preobličava i pronalazi nove žrtve.

Odluka međunarodne zajednice da nagradi počinioce bosanskog genocida njihovim vlastitim etnički očišćenim entitetom – pa čak i kontrolom nad samom Srebrenicom – i danas proganja region. Dopustivši arhitektima zločina da upravljaju mjestom svojih nedjela, svijet je uspostavio opasan presedan: da se genocid može politički isplatiti. U moralnom pogledu to bi bilo kao Auschwitzom upravljaju bivši SS-oficiri – nezamisliva realnost koja je, ipak, postala realnost u Bosni. Taj neuspjeh pravde nije ostao ograničen na Balkan; postavio je globalni obrazac koji danas omogućava genocid u Gazi.

To je mač sa dvije oštrice: logika nagrađivanja genocida sada se vraća kao mač koji probada sam NATO. Nepravda nikada ne ostaje lokalna, ona raste dok ne destabilizuje sistem koji ju je omogućio.