Diplomatija dojma: Bećirović – teatralna ozbiljnost kao izgovor za pasivnost

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović utjelovljuje najviši oblik simboličke politike u Bosni i Hercegovini – ozbiljnost bez sadržaja. Njegov mandat u Predsjedništvu obilježen je discipliniranom retorikom, protokolarnom korektnošću i odsustvom političke inicijative.

Dok Sabina Ćudić i Elmedin Konaković proizvode dojam aktivnosti kroz prekomjernu vidljivost, Bećirović gradi suprotnu strategiju – dojam ozbiljnosti kroz odsutnost djelovanja.

Njegova „tišina” se prodaje kao državnički ton, a ceremonijalna rutina kao dokaz stabilnosti. U Bećirovićevom slučaju, država se ne gradi politikom, nego koreografijom.

Od trenutka preuzimanja funkcije, Denis Bećirović sistematski izbjegava svaki otvoreni sukob unutar Predsjedništva BiH (i drugdje). Njegov javni govor sveden je na ritualno ponavljanje nekoliko pojmova – „država“, „suverenitet“, „vladavina prava“, „evropske integracije“ – bez ikakvog konkretnog političkog sadržaja.

Usprkos tom obrascu, jedini konkretan institucionalni potez tokom njegovog mandata odnosi se na Prijedlog državnog zakona o transportu prirodnog gasa, regulatoru i unutrašnjem tržištu u BiH, koji je Bećirović uputio u zvaničnu proceduru početkom 2023. godine. Kako je navedeno u saopćenju Predsjedništva BiH, riječ je o prvom pokušaju od Dejtona da se sektor prirodnog gasa uredi na cjelovit, državni način – u skladu s pravnom stečevinom EU i obavezama iz Ugovora o uspostavi Energetske zajednice.

Ipak, iako je prijedlog formalno dostavljen Predsjedništvu, on je ostao u fazi administrativnog zastoja: Vijeće ministara BiH i Ministarstvo vanjske trgovine nisu postupili po preporuci ni u predviđenim rokovima. Dvije godine nakon najave reforme, jedini efekat Bećirovićeve inicijative jeste simbolička potvrda da država još uvijek nema instrumente za provedbu vlastitih zakona. Tako je i ova rijetka inicijativa ostala u okvirima ceremonijalne politike – zakon je predložen, ali ne i politički vođen do završetka procesa.

Pod njegovim mandatom, Predsjedništvo se tako pretvorilo u tribinu bez izvršne moći – instituciju koja proizvodi ton ozbiljnosti, ali ne i odluku. Simboličan detalj koji to najbolje oslikava nalazi se na zvaničnoj web-stranici Predsjedništva BiH, gdje se Bećirović – za razliku od druga dva člana – predstavlja jednostavno kao „član Predsjedništva BiH“, bez etničke oznake. Takvo „samoizjašnjavanje“, iako formalno korektno, ostaje politički gest samodovoljnosti: poput člana Predsjedništva koji govori u ime vlastitog domaćinstva (i svih građana).

Ovu gestu dodatno relativizira činjenica da je Denis Bećirović, koji je na izborima 2022. osvojio 330.238 glasova – odnosno 57,37% glasova bošnjačkog biračkog tijela – vjerovatno jedini član Bošnjačkog reformskog bloka s ozbiljnim izbornim legitimitetom.

Međutim, taj legitimitet Bećirović ne koristi kao osnovu za samostalno političko djelovanje, već kao pokriće za institucionalnu pasivnost i fingiranu distancu od političkog bloka koji ga je doveo na vlast – i kojem je sam dao legitimitet. Upravo zahvaljujući njegovom glasu formirano je sadašnje Vijeće ministara BiH, na čijem su čelu kadrovi istog političkog saveza: Elmedin Konaković, Zukan Helez, Edin Forto i Borjana Krišto.

Tako Bećirovićev pokušaj da djeluje „iznad politike“ ne predstavlja građansku neutralnost, nego svjesno prikrivanje političke povezanosti. On se pozicionira kao nezavisni državnik, dok u stvarnosti učestvuje u održavanju iste političke strukture koju formalno izbjegava kritizirati – strukture koja je nastala upravo njegovim glasom.

U praksi, to ne sugerira građanski princip, već izolaciju – poziciju iz koje se država promatra kao kulisa, a ne kao zajednički prostor odlučivanja. Bećirovićev ključni mehanizam političkog preživljavanja jeste bijeg od javnosti – posebno kada se u fokusu interesovanja pojave teške teme. Sistematski izbjegava novinare, ne dopušta neplanirana pitanja i minimizira javne nastupe koji nisu strogo kontrolirani. Taj bijeg od javnosti i javne diskusije i zaziranje od političkog sučeljavanja argumenata uživo, u trenucima političke tenzije ne odražava samo disciplinu, nego i strah od odgovornosti – manjak hrabrosti kojom poziciju u vrhu države pretvara u dekorativnu, a ne stvarnu funkciju moći.

Bećirovićev glas, uvijek istog tonaliteta i izraza, postao je znak institucionalne discipline, ne političke odluke. Zanimljivo je da je upravo on prije devet godina predložio „depolitizaciju Predsjedništva” – ideju koja danas u njegovom mandatu dobija puni izraz: država kao protokol, a politika kao odsutnost odluke.

U tom smislu, Bećirović je savršen simbol današnje bošnjačke politike prema vani – pristojan, korektan i potpuno neodlučan.

U intervjuu za Federalnu televiziju s Pariškog mirovnog foruma, Bećirović ističe kako se radi o "jednom od najznačajnijih globalnih okupljanja šefova država i vlada" pod Macronovim pokroviteljstvom. Kao dokaz svog ugleda navodi "sedmi susret s predsjednikom Francuske", naglašavajući "konkretne projekte koji jačaju bosansko-francuske veze".

U završnici intervjua, dodaje i moralno-didaktičku poruku: „Politika je ozbiljna stvar, to nije jeftini populizam i širenje predizbornih parola. Zato nastavljam odgovorno i ozbiljno raditi svoj posao, a narod dobro vidi ko u ovim teškim momentima za državu vodi predizbornu kampanju, a ko konkretno i vrijedno radi na jačanju vanjsko-političke pozicije države Bosne i Hercegovine.“

Ova rečenica otkriva ključni element Bećirovićeve političke dramaturgije: legitimacija vlastite pasivnosti kroz retoriku ozbiljnosti. U teorijskom smislu, ona funkcionira kao moralna demarkacija – Bećirović ne definira politiku kroz akciju, već kroz ton. Ozbiljnost postaje njegova politička valuta, a distanca od „jeftinog populizma“ zamjena za stvarnu odgovornost.

Teorijski posmatrano, ovo predstavlja Pouliotovo signaliziranje statusa: formalni aspekt susreta postaje dokaz pripadnosti elitnom „klubu važnih“. Goffmanovim rječnikom, riječ je o režiranom dojmu ozbiljnosti gdje ton i dikcija maskiraju suštinsku prazninu.

Mayhewov koncept „preuzimanja zasluga“ otkriva prepoznatljiv obrazac – Bećirović prisvaja zasluge za procese koje ne vodi, poput produženja mandata EUFOR-a ili francuske podrške Rezoluciji o Srebrenici.

Pariz tako postaje savršena scena za njegovu diplomatiju dojma - teatralna savršenost bez političke supstance.

Njegovi međunarodni susreti i putovanja služe jedinom komunikacijskom cilju: održavanju slike kontinuiteta. Svaki sastanak s evropskim diplomatima praćen je istim frazama – "odlični odnosi", "bez otvorenih pitanja", "nova faza saradnje" – koje postaje ritualna formalnost. Fotografije iz protokola funkcioniraju kao valuta legitimiteta, svjedočeći da Bosna i Hercegovina još uvijek "postoji" na evropskoj političkoj mapi.

Prema Pouliotu, ovdje se ne razmjenjuju politički sadržaji, već statusni signali koji potvrđuju Bećirovićevo članstvo u "klubu stabilnih". Međutim, ta stabilnost potpuno je ispražnjena od svog bitnog sadržaja: Bećirović je postao puka figura reprezentacije, lišena stvarnog političkog djelovanja.

Bećirovićev govor pred Generalnom skupštinom UN-a povodom usvajanja Rezolucije o Srebrenici (24. 5. 2024.) predstavlja vrhunac njegove moralno-statusne dramaturgije. U njemu gradi sliku državnika-tehničara koji spaja prividnu tehničku preciznost s emotivnim apelom: nabrajanjem impresivnih brojki o „Haaškoj zaostavštini“ (2,5 miliona transkripata, 422.000 dokumenata, 30.000 videozapisa, 4.600 svjedoka) stvara iluziju ekspertize, dok izjava „nema genocidnih naroda“ djeluje kao performativna empatija – ritualizirano saosjećanje koje stječe moralni kredibilitet, ali ne proizvodi stvarne političke posljedice. Kroz taj spoj brojki i emocije, forma potpuno nadomješta sadržaj: preciznost i dostojanstvo postaju sredstva potvrde statusa, a ne instrumenti promjene.

U teorijskom okviru, govor se može čitati kao Goffmanova scenska prezentacija kontrolirane ozbiljnosti, Pouliotovo performativno usidrenje BiH u civilizacijski poredak međunarodne zajednice, te Mayhewova personalizacija kolektivnog uspjeha kroz narativ „vodio sam proces“. 

Što je forma savršenija, praznina sadržaja postaje očiglednija: impresivna moralna retorika ostaje bez mehanizama implementacije i vanjskopolitičke strategije. U tom paradoksu leži srž Bećirovićeve diplomatije dojma – teatralnost pamćenja u kojoj se moralna istina izgovara s potpunim uvjerenjem, ali bez puta od riječi do djela.

Denis Bećirović ne obnaša funkciju člana Predsjedništva – on je tek njen ritualni čuvar. On je, u biti, čovjek zaposlen u Predsjedništvu. Pod njegovim mandatom, ova institucija funkcionira kao muzej državnosti: eksponati su uredno postavljeni, fasada izgleda pristojno, ali unutar zidina vlada potpuna statičnost, premda se i institucija i država nalaze u teškoj institucionalnoj i političkoj krizi i pod stalnim udarima izvana i iznutra.

Ako Konaković predstavlja simbol političke improvizacije, a Ćudić utjelovljenje retoričke samosvijesti bez stvarnog učinka, onda je Bećirović živi oličenje tihe paralize – čovjek koji s nesumnjivom ozbiljnošću govori o državi kojom ne upravlja. 

U zemlji koja je odavno izgubila kapacitet suverenog upravljanja, privid ozbiljnosti postao je posljednje utočište institucionalne nemoći.