Zijad Šehić: Holbrooke je priznao da posao u BiH nije doveden do kraja

Redovni profesor Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu Zijad Šehić nedavno je objavio knjigu Pax Americana, koja nosi podnaslov: Međunarodna diplomatija i Republika BiH od Vašingtonskog do Dejtonskog mirovnog sporazuma (18. 3. 1994. - 14. 12. 1995). Tim povodom, a u vezi sa nadolazećom 30. godišnjicom Dejtonskog sporazuma, razgovarali smo s profesorom Šehićem o tome na koji su način međunarodni akteri doprinijeli zaustavljanju rata i oblikovanju ustavnog sistem, koji je i danas na snazi u našoj zemlji.

!Odgovor: U knjizi Pax Americana iznosite mnoštvo detalja o redefiniranju šire američke uloge u Evropi, a u vezi s ratom u BiH. Šta bio širi okvir koji prethodi aktivnijem angažmanu SAD na zaustavljanju rata u BiH?

Šehić: Ovo je jedan specifičan period historije u kojem se desile radikalne društvene promjene u gotovo cijeloj Evropi. Ako u cjelini promatramo taj 40-godišnji period bipolarnog svijeta, onda vidimo da su već dešavanja u Poljskoj 1980-ih najavila kraj komunizma, odnosno socijalizma i da dolaze radikalne promjene. Evropske odluke u velikoj mjeri nisu bile usmjerene prema takvim mjerama koje bi u izvjesnoj mjeri ublažile taj raspad, ali je i američka politika tada bila u središtu razmatranja. Nemiri su izbili prvo u Poljskoj i nakon toga se proširili i potvrdili da će u velikoj mjeri doći u brzo i do raspada socijalističkog saveza i to je u velikoj mjeri bio nagovještaj društvenih promjena koje nisu bile radikalne. U Sovjetskom Savezu su Glasnost i Perestrojka bila su dva osnovna pravca koja su u to vrijeme najavljivali da je potrebno hitno poduzeti reforme i sačuvati Sovjetski Savez. Međutim, do toga neće doći.

Radikalne promjene dolaze u Evropi i 1991. godine, kada je i početak i prvih značajnijih dešavanja na području bivše Jugoslavije. Međutim, Evropska zajednica i međunarodna diplomatija nije se u većoj mjeri uključila osim 25. septembra kad je donijet zakon, odnosno rezolucija o zatvaranju toga prostora [embargo na uvoz oružja i vojne opreme, op. H. Š.]. Sjedinjene Američke Države imale su različitu politiku prema Jugoslaviji. Ranije su pomagali, u velikoj mjeri i finansijski, a u vrijeme predsjednika Busha radikalne najave su izostale.

Finansijska podrška je u velikoj mjeri izostala i to je bio jedan način kako se obračunati sa komunizmom i ukloniti ga sa političke scene. I to je u velikoj mjeri utjecalo da Sjedinjene Američke Države pokažu da im nije previše stalo i da insistiraju na tome da se Europa uključi u sva ta dešavanja. 

Zašto Pax Americana? Činjenica je da su Amerikanci riješili ključno pitanje i održavanja i sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U cjelini gledano, SAD su insistirale na tome da Bosna ostane kao cjelina i to je glavni rezultat svih tih pregovora Sad kad promatramo mišljenje tadašnjeg predsjednika Clintona, vidimo da je njegov prvi cilj bio sačuvati Bosnu i Hercegovinu po svaku cijenu. I to je ono u čemu se uspjelo. Sve te promjene do kojih je došlo imaju i svoju ružniju stranu, o kojoj se malo govori. Ali treba skrenuti pažnju i na to zašto danas Bosna i Hercegovina ima ovakvu fizionomiju, ovakav izgled i što se ona očuvala u cjelini.

!Odgovor: Iscrpno se u knjizi govori i o natjecanju evropskih sila, prije svih Francuske i Velike Britanije, sa SAD-om. Koja je glavna razlika između evropske i američke koncepcije mira u BiH i zašto je ova druga nadvladala?

Šehić: Promatrajući politiku pojedinih evropskih sila, prije svega Španije, Francuske i Velike Britanije, možemo zaključiti da je zajednički faktor pitanje separatizma. To je jedno od ključnih pitanja koje je u tom periodu dominiralo i ove zemlje opredijelilo da se sačuva jedinstvo Jugoslavije. 

Nema separatizma, to je pitanje s kojim se i Španija susretala, zatim Francuska i Velika Britanija. Svi su se susretali sa tim pitanjem i zbog toga se upravo insistiralo na jedinstvu Jugoslavije. Sve do jednog trenutka, kad se shvati da to nije moguće, iako je već u ranoj fazi jugoslovenske krize 7. juna 1992. zaključeno da se ne radi o separatizmu Jugoslavije, nego da je se savezna država raspala. I to je ona ključna činjenica, i nakon toga je drugačiji tretman Bosne i Hercegovine. 

!Odgovor: Kako ocjenjujete evoluciju Američke politike prema BiH tokom rata, i dokle je ta politika provedena s obzirom na zacrtane ciljeve?

Šehić: Politika SAD-a prolazila je kroz različite faze. Prvo, izbori u novembru 1992. u SAD-u su svjedočili da je u američkoj politici došlo do radikalnih promjena.

Na neki način, predsjednik Bush je izbore i izgubio upravo zahvaljujući i pitanju Bosne i Hercegovine. Od februara 1993. Clinton je stupio na dužnost i donio one prve planove kako osigurati i Bosnu i Hercegovinu, mir u regiji i to je u velikoj mjeri bilo mučno.

Ono što je od početka bilo aktualno jeste pitanje sankcija prema SRJ koje su nametnute upravo zbog zločina i u Bosni i Hercegovini i to je pitanje obuhvatilo svjetsku diplomatiju sve do završetka rata 1995. Za SAD često se govori da su u izvjesnoj mjeri rukovodili i uspjeli sačuvati Bosnu i Hercegovinu.

Bilo je aktualno pitanje trodijelne podjele Bosne i Hercegovine gdje se u velikoj mjeri insistiralo o procentima, kome će koje teritorije pripasti, ali na inicijativu SAD-a to je spriječeno. Drugi model koji je iznađen o uspostavi Federacije Bosne i Hercegovine je u velikoj mjeri utjecao i na odnose u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je i Bosna i Hercegovina sačuvana u cjelini i 1995. godine bilo je aktualno pitanje unutrašnje strukture Bosne i Hercegovine, ali je uvijek američki predsjednik Clinton naglašavao prvo pitanje - Bosna i Hercegovina kao samostalna država, očuvanje njenog integriteta. To su prvi i osnovni ciljevi američke politike. Ako gledamo zašto su, na izvjestan način, SAD dozvolile da se osnuje Federacija, na neki način je spriječeno da dođe i do formiranja jedne muslimanske države. To je bio cilj američke politike, smatrali su da bi to bio izvor ekstremizma u čitavom svijetu. I ovaj model je ipak garantovao da će Bosna i Hercegovina više dobiti nego što bi se desilo da se traže druga rješenja.

U cjelini gledano, mnoga pitanja nisu do kraja riješena. Sjećam se i povodom 23. godišnjice genocida u Srebrenici, supruga američkog izaslanika Holbrookea je govorila kako je on priznavao dok je još živ bio da on nije do kraja taj posao doveo koji je planirao i da je potrebno još mnogo uraditi toga da bi to došlo do zadovoljavajućih rezultata.

I upravo je to ono ključno na čemu se insistiralo, a i u posljednje vrijeme Sjedinjene Američke Države su mnogo puta naglasile o čuvanju integriteta Bosne i Hercegovine. Bez obzira što će doći do značajnih promjena politikom koju vodi novi predsjednik, američka ambasada je ovdje od 1993. i na neki način je postala sastavni dio i politike koja se vodi u Bosni i Hercegovini.

Prati sve u velikoj mjeri i čini mi se da posebno insistira da se što više tih događaja dovede na zadovoljavajući nivo i da država u cjelini može i dalje funkcionirati.

!Odgovor: U knjizi povremeno spominjete i ulogu trećeg aktera, islamskih država, prije svih Irana. Koliki je, po Vašoj ocjeni, utjecaj tog faktora bio na očuvanje BiH?

Šehić: Zaboravlja se činjenica da je čak predsjednik SAD-a Clinton pristao na to da Iran dostavlja oružje Bosni i Hercegovini. Iako je to u suprotnosti sa američkom politikom, čak i Američki kongres je pokretao te procedure i pitanje je otvarao zašto i zbog čega je Iranu dozvoljeno da dostavlja oružje Bosni i Hercegovini. Prećutno od strane Clintona, on je dozvolio, ali nije dao pismeno odobrenje.

Iako je to sačuvano, iako se zna sve o tome, u velikoj mjeri Hrvatska je također bila uključena i svi ti dogovori sa američkim ambasadorima koji su bili u Hrvatskoj su potvrdili da su SAD prećutno dale saglasnost na sva ta zbivanja i to je ključno pitanje, čak su i mediji tadašnji svi objavljivali u kojoj mjeri kako se dostavlja oružje Bosni i Hercegovini. Iako se u medijima pisalo o tome da je Iran dostavio između naoružanje u vrijednosti između 100 i 200 miliona dolara, tačni podaci ne postoje, ne zna se, ali je činjenica da je Iran bio ključna zemlja koja je u velikoj mjeri učestvovala u svim tim dešavanjima. 

!Odgovor: Koliko je, po Vašoj procjeni, naša politička i opća javnost upućena u ulogu međunarodnih aktera u BiH tokom rata? Koliko prevlađujuće sheme odgovaraju historijskim činjenicama?

Šehić: Kad sam počeo baviti se ovim pitanjima, problemom disolucije Jugoslavije i dešavanjima u Bosni i Hercegovini, živio sam tada u Njemačkoj; pratio sam sve medije, zatim stručne časopise i velikim dijelom sam ih koristio u publikacijama.

To je jedina mjerodavna, vjerodostojna literatura koja može se koristiti i da bi se pisalo o Bosni i Hercegovini. Hiljade knjiga je pisano i napisano, ali naravno sa različitih pozicija, različitih stavova, koliko je to vjerodostojno, to je drugo pitanje, ali treba uvijek insistirati na tome da dokumenti na kojima se iznose zaključci budu vjerodostojni, naučno i stručno utemeljeni i na osnovu toga se onda može donijeti zaključak koji niko ne može oboriti ili reći da nije tačno. Iako postoji jako puno događaja, zbivanja, o kojima se čak i malo govorilo, istraživanje ove teme i dalje je otvoreno i treba tome posvetiti pažnju.

Evo, naprimjer, 9. marta 1995. godine New York Times je objavio jedan članak na naslovnoj stranci - a to se može i danas pratiti u elektronskom izdanju - u kojem piše na prvoj stranci 90% zločina u bivšoj Jugoslaviji su počinili Srbi. To je bio povod da se donese jedna rezolucija, od oko 14 stranica teksta, novinari su bili upoznati sa tim i očekivalo se tih dana da će biti to i objavljeno u javnosti i da će uslijediti dalje procedure.

Međutim, drugi faktor je bio odlučujući. To je ono vrijeme kad Sjedinjene Američke Države računaju sa Miloševićem kao ključnim partnerom i osobom sa kojom mogu postići dogovor da bi se rat završio. I ta je rezolucija, iako se mogla pročitati, uskoro nestala.

I onda je jedan drugi proces pokrenut, u kojem je Holbrook dominirao i donosio odluke, u velikoj mjeri i na sugestije koje je od Clintona dobivao. Jedno od ključnih pitanja koje se često postavi, neke tri činjenice su jako bitne: kako je došlo do naziva Republika Srpska. Dan jedan prije sastanka u Ankari u Američkoj ambasadi, kod ambasadora Grossmana, donijeta je odluka i predsjednik Izetbegović je tada upoznat sa tom činjenicom da će se BiH sastojati iz dva entiteta u kojoj će jedan biti Republika Srpska.

Milošević je insistirao da će pregovore nastaviti samo ako taj naziv ostane. To je jedno od ključnih pitanja u to vrijeme i zbog toga se daju neke ocjene koje mogu u velikoj mjeri objasniti zašto nastaje takvo stanje u BiH. Amerikanci su insistirali na tome, oni su bili najbolje obaviješteni, pet američkih satelita je kružilo iznad BiH.

Dnevno su mogli pratiti 20.000 razgovora, snimiti to i mogli su napraviti svaki dan po 5.000 fotografija. Znači to je sve sačuvano u Sjedinjenim Američkim Državama, imaju sve ono što je potrebno bilo, ali u velikoj mjeri su odustali od bilo čega. Cilj je, bar mi se čini tako, napraviti jednu nefunkcionalnu državu i to se upravo pokazalo, evo 33 godine smo na tom pravcu.

To što je odluka donijeta i došlo do prepisivanja mira, u velikoj mjeri je bilo i namjera Clintona da učestvuje na narednim izborima. Samo ako okonča rat u bivšoj Jugoslaviji, on je mogao računati da će dobiti i druge izbore na koje se prijavio. I sve je tako bilo, prijavio se, dobio izbore, a Bosna je ostala u jednoj neizvjesnosti koja do danas nije do kraja dovedena.

!Odgovor: Sve češće se govori o postepenom povlačenju SAD iz BiH i prepuštanja brige o miru u BiH evropskim silama. Da li je Evropa spremna na to, te da li je EU prevazišla stvari koje su EZ dovele da 90-ih vodi pogrešnu politiku prema BiH?

Šehić: Te priče već dugo traju i to se pitanje često postavi: kako je Evropska unija, odnosno Evropska ekonomska zajednica, djelovala u vrijeme disolucije Jugoslavije.

Sasvim je jasno da Evropa, odnosno Evropska unija, nikad nije imala jedinstvenu politiku. Iz različitih faktora koji su djelovali, svaka zemlja određuje i svoje prioritete. Tako Španija ima svoj prioritet, njima je problem separatizam koji se javlja, tako je i u Francuskoj, tako je i u Velikoj Britaniji.

Zanimljive su i neke inicijative posljednjih godina koje su išle prema stvaranju oružanih snaga Evropske unije. Već se počelo razgovarati o tome, pogotovo između Francuske i Njemačke, da se stvore Evropske oružane snage. Međutim, drugo je pitanje da li te evropske snage mogu djelovati samo u zemljama koje su članice Evropske unije.

To je pogotovo važno kada je BiH u pitanju, jer još nismo u Evropskoj uniji. Nadam se da ćemo uskoro biti i da bi to u velikoj mjeri to promijenilo stvari i onda bi bila sasvim dozvoljena bila kakva intervencija Evropske unije i u BiH, ukoliko bi došlo do bilo kakvih nesporazuma ili takvih nekakvih događaja.