Nakon Alijinog uspjeha, vrijeme je za novo poglavlje

Sto godina od rođenja značajne historijske ličnosti dobar je povod da se iznesu procjene i razmišljanja o njegovim/njenim postignućima i ukupnoj ostavštini. Naročito se to odnosi na Aliju Izetbegovića, čije je djelovanje izazivalo i izaziva mnoštvo reakcija i dijametralno suprotnih stavova: od navijačkog zanosa do otvorene mržnje. Nastojeći izbjeći takve zamke i o njemu progovoriti trezveno, osvrnut ću se na dvije temeljne karakteristike koje su se nametnule u evaluiranju Izetbegovića: Izetbegović kao savremeni europski islamski intelektualac, i kao politički lider, državnik.

Govoriti o prvoj karakteristici znači pokušati razumjeti bunt koji je krasio mladog Aliju, a dolazio je iz holističkog shvatanja islama kao zaokruženog sistema, svjetonazora koji je upravo u vrijeme njegovog ličnog sazrijevanja na svjetskoj sceni doživljavao propadanje i gubitak uloge jednog od kreatora globalnih tokova. Uviđajući da je prodor nove, strane društvene misli potpuno obezglavio muslimanski svijet, pitanje svjetonazora i kod njega se nametalo kao esencijalno. Napose jer su efekti, kako to navodi Wael Hallaq, u prvom redu novog europskog zakonodavstva na muslimanskim područjima bili mnogostruko negativni. Ova univerzalna tema je, dakle, provocirala Izetbegovića i tjerala na djelovanje, dok su kritičari njegovih ideja najčešće zauzimali rakurs kojim su objašnjavali južnoslavenski kontekst bez ikakvog pokušaja uranjanja u pitanje odnosa spram dramatičnog gubitka islamske univerzalnosti i uzmicanja pred snagama Moderne (nacija, sekularizam, laicizam). Na taj način su oduzimali mogućnost misliocu da uopće postoji izvan nametnutog okvira modernih progresivnih ideja koje su ulazile u sukob sa dotada tradicionalnim, najčešće religijskim pogledom na čovjeka.

Pravda i etika su, u tom smislu, imali središnje mjesto u Izetbegovićevom misaonom univerzumu jer svoje ispunjenje, za razliku od progresivističkog diskursa, nije pronalazilo unutar materijalističkih pozitivnih ishoda nego u postizanju ovozemaljske svjesnosti i onozemaljskog željenog blaženstva. Kada cijenimo ova dva pristupa, dva pogleda na svijet, iako može djelovati odveć oštro, treba kazati da se suštinski razlikuju u razumijevanju svrhovitosti – teleološko djelovanje spram neteleološkog napretka.

Izetbegović je svoje postavke izvodio iz jedinstvene islamske psihoepistemologije koja podrazumijeva načine učenja i prenošenja znanja, namjeran način refleksivnog življenja i djelovanja kao i poseban vid oblikovanja samoga sebe unutar zajedničkog okruženja. Upravo je smrt tog i takvog habitusa, odnosno “pogonskog principa“ i “proizvođača prakse“ modernu muslimansku misao, pa i Izetbegovića među njima, vodila ka zahtjevima o nužnosti promjene paradigme.

Kada dođemo do krajnjeg razumijevanja postavki islamskog etičkog učenja, po kojem je djelovanje i činjene dobra ključ življenja ideala, onda je jasno kako je čovjekova uloga ostvariva tek u potpunoj predanosti i radu prema Božijem planu. Vraćanje osnovama i temeljima islamskog učenja o čovjeku i njegovoj ulozi i svrsi je dakle središnja Izetbegovićeva misao ali je, također, vidljivo kako je smatrao da svaka generacija treba re/definira svoj odnos prema svjetonazoru. Pojam pravde, dakako, potpuno sintetizira Izetbegovićeve intelektualne napore jer su i predanost kao i moral, zapravo, izrazi pravde i težnje ka istoj. Također, u ogledima o državi i društvu Izetbegović je dao zanimljiva razmišljanja uz čvrstu opredijeljenost za promoviranje prava i slobode pojedinca, očuvanje njegovog integriteta i dostojanstva kao temeljnog preduvjeta za izrastanje zdravog društva.

Treba, ipak, naglasiti da njegov svojevrsni fatalistički idealizam nije prešao u utopiju. Dapače, shvatajući prakseološku uvjetovanost kao jedino ispravno “življenje u svijetu“, Izetbegović nije kao krajnju vrijednost postavio ostvarenje određenog zacrtanog cilja; savršenog društva ili savršenog pojedinca. Najčistija i najznačajnija vrijednost je zapravo trud koji se učini na tome putu, a plodove toga truda nije moguće (čak niti potrebno) vidjeti u ovom životu. Oni se otvaraju na budućem, kada drama požrtvovanosti za opće dobro koju trebamo voditi ovdje i sada postane sretna realnost u Vječnosti. Istinska vrijednost Alijinog mišljenja je, zapravo, sadržana u činjenici da je jedan od rijetkih muslimanskih intelektualaca koji se usuđivao do ovih granica razmatrati individualni odziv djelaovanju ali i kolektivnu paradigmatsku reorijentaciju tako da će plijeniti i zaokupljati nove generacije i dalje.

Novija historija Bosne i Hercegovine, pak, snažno je obilježena Izetbegovićevim djelovanjem. Period nakon osvajanja vlasti (novembar 1990.) bio je obilježen Izetbegovićevim nastojanjem da se republiku uzdigne na nivo koji je izgubila u drugoj polovini osamdesetih, a koji se najznačajnije ogledao u njenom suverenitetu. Izetbegović je često potencirao ovu poziciju Bosne i Hercegovine i njen ograničeni suverenitet naspram ostalih jugoslavenskih republika čime je otvarao prostor za djelovanje u tom pravcu.

Hrvatsko-srpski odnosi, dakako, opterećivali su poziciju Bosne i Hercegovine. U ovakvim okolnostima politika ekvidistance bila je racionalan pristup jer je podrazumijevala da se prema hrvatskim i srpskim zahtjevima pokuša odnositi ravnopravno i s istim stajalištima. U osnovi, ovom politikom se dodatno nastojalo profilirati prepoznatljivu bošnjačku političku platformu. Dva temeljna principa na kojima je ta politika trebala počivati bili su suverena Bosna i Hercegovina i samobitnost bošnjačkog naroda, dok je jedini pravi put ka ostvarenju ovih principa bila politička akcija kojom bi se povratila poljuljana bosanskohercegovačka državnost. Svakako da je ova akcija bila i bremenita jer je izravno zadirala u tzv. „srpsko pitanje“, no predstavljala je neizbježnost ukoliko se zacrtano željelo dosegnuti.

Pitanje ravnopravnosti sa ostalim jugoslavenskim republikama usko je bilo vezano i za opstanak Jugoslavije tako da su tri opcije za Bosnu – u federativnoj Jugoslaviji, u konfederativnoj Jugoslaviji i nezavisna i slobodna Bosna, duboko korespondirale sa ovim pitanjem.  Nezavisnost i sloboda su trebali biti garant suverenom donošenju odluka tako da bi ostanak u reformiranoj Jugoslaviji bio prihvatljiv i politički pragmatičan potez.

Ono šta je osnovna stvar u promišljanjima o budućnosti zajedničke države bilo je vezano za njenu potpunu demokratizaciju. Izetbegović, kao i cijela SDA, Jugoslaviju su vidjeli kao rekonstruiranu državu, a pitanje da li će biti federalno ili konfederalno uređenje imalo je manji značaj. Ipak, narcisoidni nacionalistički apetiti Beograda i Zagreba tu stvar su već bili stavili ad acta.

Jedna od ključnih tema koje služe za napad na Izetbegovića vezana je za postojanje entiteta Republika srpska. Naime, njega se često optužuje da je prihvatio postojanje entiteta kao i njegovo ime uopće ne uvažavajući opcije koje su bile na stolu. Samo da spomenemo da je prije otvaranja pregovora u Daytonu američki šef pregovaračkog tima Richard Holbrooke ponudio tek dvije opcije predsjedniku Izetbegoviću: državu sa visoko decentraliziranim organima (dakle i već postojećim planom Kontakt grupe sa definisanim teritorijalnim omjerom 51-49 kao i postojanjem entiteta) ili podjelu države na tri dijela gdje će bošnjačka republika biti solidno centralizirana.

A onda je tokom susreta u Ankari 4. septembra, Izetbegoviću isporučen račun za prihvatanje "visokog stepena autonomije srpskog dijela" u vidu Holbrookeovog insistiranja da se ime RS prizna i prihvati kao činjenica. Iako je Izetbegović prvotno odbio ovaj Holbrookeov zahtjev jer je to "kao nacističko ime", rješenje je prihvaćeno zbog dogovorenih tačaka kojima se dobivala država (tri tačke koje je Milošević prihvatio, a govore o državnosti i kontinuitetu BiH). Izetbegović je ipak i dalje dvojio tako da je, nekoliko dana poslije, uslijedila dodatna intervencija na dan potpisivanja sporazuma u Ženevi između ministara vanjskih poslova Šaćirbegovića, Granića i Milutinovića, a tokom samih pregovora, Warren Christopher je nazvao iz Ženeve i ponovo sugerirao da se dokument treba prihvatiti jer će SAD stati iza Bosne. Cijena – prihvatanje entiteta RS.

Na kraju ostaje zaključiti da su samobitnost bošnjačkog naroda i nezavisnost Bosne i Hercegovine ostvareni. Kao strateški ciljevi bošnjačkog političkog subjekta danas su neupitni unatoč bošnjačkim unutarnjim talasanjima i pokušajima destabilizacije države vodećih partija druga dva naroda. S tim u vezi je Alija Izetbegović, u uslovima kakvi su bili, sa okolnostima koje su bile i neetičkim djelovanjem velikih sila kakvo je bilo, ostvario uspjeh. Koliko god gorak ali ipak uspjeh. Vrijeme je za novo poglavlje.