Tri lica šoka: Kako Kina mijenja ekonomsku sliku Evrope i Zapadnog Balkana

Milijarda eura dnevno - otprilike toliko je prošle godine iznosio robni deficit Evropske unije u trgovini s Kinom. Predsjednica evropske Komisije Ursula von der Leyen je jutros u govoru o stanju Unije taj odnos opisala kao neodrživ i upozorila da je Evropa već zahvaćena „drugim kineskim šokom“, koji se ogleda u pritisku na evropsku industriju. Najavila je i korištenje trgovinskih instrumenata ako pregovori s Pekingom ne donesu konkretan rezultat.

Izraz „kineski šok“ ipak ima mnogo preciznije značenje od političke skraćenice za rast kineske ekonomske moći. U ekonomskoj literaturi označava posljedice naglog prodora kineske robe na tržišta razvijenih zemalja, naročito na industrijske sredine koje su bile najizloženije toj konkurenciji.

Ekonomisti David Autor, David Dorn i Gordon Hanson analizirali su promjene na američkim tržištima rada između 1990. i 2007. koje su bile snažno pogođene kineskim uvozom. Njihov rad pokazao je rast nezaposlenosti, pad učešća stanovništva na tržištu rada i niže plate u industrijskim područjima gdje su domaće fabrike direktno konkurirale kineskim. Procijenili su da je porast kineske uvozne konkurencije objašnjavala oko četvrtine ukupnog tadašnjeg pada zaposlenosti u američkoj prerađivačkoj industriji.

Stručnjaci su dugo pretpostavljali da će radnici i kapital, nakon gubitka posla u jednoj industriji, relativno brzo prijeći u drugu. U najizloženijim američkim sredinama to se nije dogodilo. Plaće i stopa zaposlenosti ostale su niže, nezaposlenost viša, a posljedice su se zadržale najmanje deceniju, pokazuje kasniji rad istih autora.

Istovremeno, jeftiniji uvoz smanjuje cijene za potrošače i može oboriti troškove domaćim proizvođačima koji koriste kineske komponente. Evropska centralna banka (ECB) danas nalazi upravo takvu razliku: rast uvoza kineskih intermedijarnih proizvoda može pomoći evropskoj proizvodnji kroz niže ulazne troškove, dok konkurencija gotovih proizvoda mnogo direktnije potiskuje domaću proizvodnju. Sam trgovinski deficit zato nije dovoljan dokaz deindustrijalizacije. 

Dok se prvi šok vezivao se prije svega za tekstil, namještaj, igračke i jednostavniju industrijsku robu, današnja konkurencija dolazi iz nešto drukčije Kine: ECB bilježi snažniji rast kineskog izvoza u elektronici, automobilima i drugim srednje i visokotehnološkim sektorima. Evropski proizvođači od 2020. gube tržišne udjele i na domaćem i na trećim tržištima, dok kineski proizvodi sve dublje ulaze u industrije koje su desetljećima činile jezgro evropske proizvodnje.

Brojke pokazuju razmjere promjene. EU je 2025. iz Kine uvezla robe u vrijednosti od 571,3 milijarde eura, a izvezla 199,5 milijardi. Među najvećim uvoznim kategorijama nalaze se telekomunikacijska oprema, računari i električne mašine.

Evropske institucije dio kineske konkurentnosti povezuju s državnom industrijskom politikom i subvencijama. Novija analiza Evropske centralne banke, zasnovana na podacima OECD-a, nalazi da državna podrška podstiče kineski izvoz u strateški važnim sektorima. To ipak ne znači da se svaka kineska cjenovna prednost može objasniti subvencijom: produktivnost, veliki domaći proizvodni lanci, tehnološko napredovanje i ekonomija obima jednako su važni dijelovi priče. 

I kod nas kao i u najbližem susjedstvu ta industrijska moć Kine postaje sve vidljivija kroz tendere, vlasništvo i infrastrukturu. Pelješki most, Bor i sarajevska tramvajska pruga pripadaju različitim ekonomskim kategorijama, a upravo te razlike pokazuju koliko je teško sve kineske projekte svesti na jednu formulu.

Pelješki most finansiran je najvećim dijelom evropskim novcem. Evropska komisija odobrila je 357 miliona eura, odnosno 85 posto prihvatljivih troškova projekta. Investitor i vlasnik bile su Hrvatske ceste, a Komisija je kasnije izričito navela da most nije projekt kineske inicijative Pojas i put.

Na tenderu za izgradnju mosta, kineski konzorcij na čelu s China Road and Bridge Corporationom ponudio je cijenu od 2,081 milijardu tadašnjih kuna bez PDV-a. Strabag je ponudio oko 2,62 milijarde, a talijansko-turski konzorcij oko 2,55 milijardi kuna. Strabag je osporavao izbor tvrdeći kako su pojedine stavke kineske ponude neuobičajeno niske, no žalbeni postupci nisu promijenili odluku Hrvatskih cesta.

Iako dostupni podaci ne potvrđuju postojanje dampinga, kineska državna kompanija, poštujući evropska pravila javne nabavke i uz finansiranje iz evropskih fondova, ponudila je cijenu otprilike petinu nižu od glavnog evropskog konkurenta. Za evropske građevinske kompanije, ovakva konkurencija sve više postaje dio šireg problema koji Brisel nastoji obuhvatiti pod nazivom drugi kineski šok.

Četiri godine nakon što je most otvoren, na zaštitnom sloju dijela nosećih stubova pojavile su se pukotine. Iz Hrvatskih cesta poručuju da je nosiva konstrukcija sigurna, a sanacija će biti obavljena u garantnom roku i na trošak izvođača, CRBC-a.

Na istoku Srbije, taj odnos se čini mnogo dubljim. Kineski Zijin je 2018. uplatio 350 miliona dolara i stekao 63 posto Rudarsko-topioničarskog basena Bor, dok je Srbija zadržala 36,99 posto. Kompanija se obvezala da će zadržati oko 5.000 zaposlenih najmanje tri godine i u narednih šest godina investirati 1,26 milijardi dolara.

Za razliku od CRBC-a na Pelješcu, čije su obaveze omeđene ugovorom i garantnim rokom, Zijin je u Boru postao većinski vlasnik rudnika, topionice i proizvodnje bakra. Time je svoj interes vezao za jedan od najvažnijih mineralnih sistema Srbije na mnogo duži rok.

Do kraja 2021. u Srbiji je evidentiran najmanje 61 projekt povezan s kineskim investitorima, ukupne vrijednosti od najmanje 18,7 milijardi eura. Dio njih prate sporovi o transparentnosti, ekologiji i radnim pravima, a Bor je među najvidljivijim primjerima.

Razmjere interesa u Boru dodatno mijenja Borska reka. Ranije geološke procjene govorile su o gotovo četiri miliona tona bakra, oko 130 tona zlata i više od hiljadu tona srebra, uz tada procijenjenu bruto vrijednost veću od 30 milijardi dolara.

Sporovi oko zagađenja, eksproprijacije zemljišta i radnih prava zato se prepliću s pitanjem koliko država zaista kontrolira kompaniju od koje očekuje investicije i rast proizvodnje.

Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo potpisalo je 2021. ugovor vrijedan 20,4 miliona eura s konzorcijem China Shandong International Economic & Technical Cooperation Group i China Railway No. 10 Engineering Group. Projekt je finansiran zajmom Evropske banke za obnovu i razvoj, a procedura izbora izvođača vođena je prema pravilima EBRD-a.

Pitanje ugovorne dokumentacije postalo je predmet spora. Transparency International BiH zatražio je uvid u ugovor, anekse i ponudu kineskog konzorcija, ali je Ministarstvo uskratilo pristup tim dokumentima. Kantonalni sud u Sarajevu poništio je tu odluku, ocijenivši da je protivljenje izvođača prihvaćeno bez adekvatnog razmatranja javnog interesa. Sud ipak nije naložio bezuslovno objavljivanje cijelog ugovora, već je zahtijevao ponavljanje postupka prema zakonskim procedurama.

Ministarstvo je potom ponovo odbilo zahtjev. U novom rješenju ustvrdilo je da je test javnog interesa proveden te da struktura cijena, kalkulacije troškova, procjene rizika i određena tehnička i organizaciona rješenja predstavljaju povjerljive komercijalne informacije. Odbijena je i mogućnost djelimičnog objavljivanja dokumentacije.

Čini se kako ipak sarajevski slučaj teško staje u priču o kineskoj netransparentnosti kao uvezenom političkom modelu. Kineski izvođač ima komercijalni interes da dio podataka zaštiti, ali odluku o pristupu javnim dokumentima donosi institucija Kantona Sarajevo. Kredit je evropski, tender proveden po pravilima EBRD-a, a domaći organ određuje koliko će informacija o poslu vrijednom više od 40 miliona maraka ostati nedostupno javnosti. 

Kina, drugim riječima, ne mora izvoziti netransparentnost tamo gdje je domaće institucije već proizvode. Dovoljno je da lokalna vlast u kineskom partneru prepozna model koji joj odgovara — obrazac već vidljiv u Republici Srpskoj, gdje su veliki poslovi s kineskim kompanijama godinama praćeni neobjavljenim ugovorima i sporovima oko pristupa informacijama.

Male ekonomije poput naših teško mogu parirati kineskoj industrijskoj sili. Njihova glavna snaga, ako je i prepoznaju, leži u pravilima za dodjelu javnih poslova, prodaju strateške imovine, zaštitu okoliša i nadzor velikih investitora.

Brisel danas govori o trgovinskom deficitu, industrijskoj zavisnosti i gubitku tržišnih udjela. Balkan se češće suočava s drukčijom vrstom neravnoteže — između velikog investitora i slabijih institucija koje ga trebaju kontrolirati. Kada se domaća sklonost zatvorenim ugovorima spoji s partnerom kojem takav način poslovanja ne predstavlja prepreku, netransparentnost više nije uvezena pojava nego zajednički interes.

I dok Evropska unija traži način da se odbrani od industrijskog pritiska vrijednog gotovo milijardu eura dnevno, ovdje se još vodi spor oko toga smiju li građani vidjeti dokument iz kojeg proizilaze finansijske obaveze koje sami otplaćuju.