Od Zvjezdanih staza do Igara gladi: Gdje su Bošnjaci u novom poretku?

Negdje tokom proljeća 2020. godine, kada je pandemija Covid-19 već polahko postajala naša svakodnevnica, i kada smo počeli da shvatamo koliko, zapravo, malo treba da se život u potpunosti promijeni, napisao sam tekst koji je počivao na želji i nadi da će se ljudi okrenuti sebi i očovječiti se.

Ovaj koncept očovječenja, tako drag društvenoj misli, prema mom tadašnjem sudu, imao je mogućnost i prostor za uspjeh, jer su dramatične i radikalne promjene bile globalne te su mogle pobuditi ono najdublje u ljudima i okrenuti ih u tom pravcu. Sve ono što nam se događalo u tom periodu zapravo je svjedočilo koliko je naš svijet krhak i koliko se ne možemo trajno oslanjati na pogodnosti koje imamo i u kojima uživamo, nego je puno značajnije imati individualnu razboritost i odgovornost (da ne kažem prosvjetljenje) koje će kolektivu i kolektivitetima donositi olakšanje i međusobno razumijevanje.

No, koliko god da sam nade polagao u mogućnost buđenja svijesti ljudi, toliko su oni otimani od sebe samih i punjeni željenim sadržajima kreatora stvarnosti. Može se kazati da se dogodila obrnuta stvar. Iz pandemije smo izašli sa sve većim egoističnim stavovima i uskogrudim djelovanjem. Pojedinac je postao sam sebi mjera, jer je izvitopereno razumijevanje individualnosti ishodilo tek pravo na umišljenu posebnost kao cilj i smisao.

Na nivou globalnih političkih odnosa dogodio se teški lom. Sa potpuno narušenim međunarodnim poretkom, koji je poslije Drugog svjetskog rata i tokom unipolarne dominacije SAD na prijelazu stoljeća kako-tako funkcionirao, s jedne, te okretanja politici jači tlači (hard power) s druge strane promjena je iznjedrila i u stvarnost donijela verziju filmova Hunger Games.

Početak življenja u limbu u kojem puno toga niti je jasno niti je definirano, niti stari obrasci djelovanja i ponašanja vrijede niti se novi naziru, tražio je hitan refleks. I dok se odnose na najvišem nivou moglo prepoznavati, jer je multipolarni diskurs umnogome bio prihvaćan i u doskora jedinoj supersili, na srednjem i najnižem nivou (treba li govoriti: našem nivou) sve je vrvjelo od pokušaja pozicioniranja za vrijeme koje dolazi.

Dok su neki izražavali neupitno slijeđenje SAD-a, vezujući vlastite interese uz Washington, drugi su se reorijentirali ka euroazijskom poretku, a tek je nekolicina ostala u procesu balansiranja, što i nije nužno loše. Bošnjaci su u ogromnoj većini i dalje zagovarali oslanjanje na međunarodno pravo kojega nema i međunarodni poredak koji nestaje. Svo ovo vrijeme, ovih pet godina, bošnjačka politika je tavorila u vlastitim sukobima unutar kojeg su se prepoznavali dojučerašnji prevaziđeni ideološki obrasci: ljevica, desnica, liberali, patriote itd., umjesto da se profilirala u odlučujući faktor bez kojeg je nemoguće pričati o državi Bosni i Hercegovini.

Naravno da je ciljano i precizno udaranje upravo bošnjački politički faktor, još od 2018. godine od strane raznih centara moći i lobija, ostavljalo dosta posjekotina, ali se mora priznati da je i odbrana bila više spuštenog nego podignutog garda. Vjerujem da je taj atak bio presudnim za konačnu odluku da se iz političkog života, i to upravo u ovom limbu, odstrani bošnjačku političku oštricu.

Sve to nas je dovelo u ovo teško stanje i vrijeme kada su se secesionizmi ponovo raspojasali u nadi da će dobiti barem prešutnu podršku vodećih sila. I mora se priznati da su napravili značajne korake u tom smislu. Posebno srpski faktor, koji je preko Dodika zatalasao i proizveo najveću poslijeratnu krizu izazivajući državni aparat do kraja. Kada je država ostala u stanju hibernacije, onda je i međunarodni faktor, posebno SAD, digao ruke i ponovo prihvatio Dodika kao partnera. Čak vrlo poželjnog.

Stvari se, dakle, za konzumente ideoloških matrica, posebno one koji su slijepi sljedbenici globalnog demokratskog poretka kao savršenog političkog diskursa, mijenjaju nevjerovatnom brzinom i na teško prihvatljiv način.

Sirijski predsjednik Ahmed eš-Šera se rukuje sa Trumpom u Bijeloj kući i sutradan u intervjuu izjavljuje gotovo isto ono šta je govorio u vrijeme kada se, pod imenom El-Džulani, borio protiv snaga SAD i bio proglašen teroristom čiju glavu su Amerikanci ucijenili na milione dolara. Živu ili mrtvu. No, sada je hijerarhija argumenata promijenjena pa su i ličnosti drugačije vrednovane.

Politika je p/ostala čista pragma. Čak pitanje brojeva. Koliko izbornih poena se ubralo, koliko cijevi i kojeg kalibra stoji iza toga i kolika je količina novca u igri? Sve je svedeno na interes, raspodjelu i mogućnost kontrole. Ili da pojednostavim i kažem kako je teorija igara potpuno ovladala međunarodnim odnosima (znatno ubrzana pojavom Trumpa kao lidera SAD) tako da je upravo u našem dobu vidimo u njenom punom zamahu.

Ovo je, možda, i neka vrsta preporuke bošnjačkoj politici. Kada vam oduzmu izborne brojeve i pomnože ih sa ništicom onda je pozivanje na nekakve regule (rekoh da ih nema) mirenje sa porazom.

Jedini odgovor bi bio razorni talas političkog protesta na ulicama. Kada gotovo nebitni politički faktori, koji od bošnjaštva bježe kao od kuge, nonšalantno preuzmu bošnjačke kvote u vlasti, pritom gotovo potpuno zanemarujući bošnjački interes, jedini odgovor je bespoštedna politička borba protiv njih. Dokazati da je to stvar koja nema budućnost i da treba hitno biti promijenjena – moralo bi biti najznačajnijim vidom političkog djelovanja. Jer prihvatanje ima snažne reperkusije na razumijevanje pozicije. Prihvatanje poraza, mirenje sa gubitkom moći te svakodnevni lament uopće ne svjedoče o potencijalu Bošnjaka. U kontekstu teorije igara, prvi ispadamo iz igre.

Naravno, pobjeći od ove pokvarenosti vremena i ove distopijske političke paradigme te težiti vlastitom očovječenju vrijedan je posao. Prestati tražiti čovjeka u kulturi savremenog zoon politikona – jer je i on sam postao tek naučna činjenica, dio vanjskog svijeta pa čak i njegov proizvod/stvar – kako je rekao Alija Izetbegović, dio je procesa političkog sazrijevanja. U svijetu kakav jeste, sa odnosima kakvi jesu – moramo biti jaki. Samo to se priznaje, prihvata i dozvoljava.

Ali opet, možda se treba vratiti umjetnosti ili je ponovo usaditi u središte političkog života ne bi li humanizirali političko djelovanje i u ovaj limb, u ovo stanje haosa unijeli pozitivan, avangardan stav. Umjetnost koja nije u objektu već u čovjeku, kako je to kazao turski filozof Nurettin Topçu, jer svoju suštinu sažima u samom čovjekovom biću, u dubokom djelovanju volje i ljubavi, jedina osobu očovječuje i podiže ju na nivo ličnosti. Svakako da sam pobornik i sljedbenik.

Sanjam o svijetu i odnosima među narodima kakve se moglo vidjeti u seriji Zvjezdane staze. I to nije loše. Ali i to je umjetnost. No, i potvrda da se ovu plemenitu borbu ne može voditi bez brojeva.