Gloria Steinem: Kako je radikalna energija feminizma prevedena u kulturni rat

Američka novinarka i aktivistica Gloria Steinem umrla je 3. septembra u New Yorku, u 92. godini, nakon više od pola stoljeća tokom kojeg je bila vjerovatno najprepoznatljivije lice američkog feminizma. Njena smrt očekivano je proizvela niz nekrologa o pionirki ženskih prava, suosnivačici Ms. magazina i političkoj aktivistici koja je feminizam izvela iz relativno uskih aktivističkih krugova pred nacionalnu publiku. I upravo ta posljednja zasluga zaslužuje pažljivije razumijevanje. Steinem je američkom feminizmu možda donijela nacionalnu vidljivost i otvorila mu pristup političkim institucijama, no važnije je pratiti kakav je feminizam u tom procesu postao dominantan - i koje su ideje, zahtjevi i političke veze pritom potisnuti.

Američki feminizam s kraja 1960-ih nije nastao kao još jedan zahtjev za boljom zastupljenošću žena u postojećim institucijama. U važnom dijelu radikalnih, a naročito socijal-feminističkih struja, položaj žene bio je neodvojiv od pitanja rada, vlasništva, porodice, kapitalizma, rasizma i rata. Žensko oslobođenje bilo je dio šire pobune protiv načina na koji američko društvo proizvodi i raspoređuje moć. 

Upravo je ta širina pokreta predstavljala političku opasnost - ne time što će nekoliko žena dovesti u Kongres ili upravne odbore kompanija, nego mogućnošću da svakodnevne odnose u porodici, na poslu i u politici poveže s pitanjem ko upravlja društvom i u čiju korist. Ovdje se ne radi o tome da je američki establišment odlučio "preoteti" feminizam: nadzor, medijska selekcija, filantropija i stranačka politika djelovali su odvojeno, ali su zajedno proizvodili isti politički ishod - radikalnije struje ostajale su na margini, dok su institucionalno prihvatljivije dobijale pristup novcu, medijima i političkim kanalima. 

Da nadzor nije bio tek apstraktna politika prema disidentima, pokazuje i sadržaj dosjea Federalnog istražnog biroa. Dokument iz januara 1970. nosi naslov Initial – Tentative List of Current Women's Liberation Material i sadrži publikacije, adrese i imena prikupljena na sastanku Kongresa za ujedinjenje žena u New Yorku. Ženski pokret, kao i mnogi drugi masovni pokreti, bio je, dakle, predmet rutinskog i administrativno urednog praćenja, kao i druge organizacije koje je Biro smatrao vrijednim dosjea.

Medijska transformacija može se pratiti gotovo u realnom vremenu. Kada su velike televizijske mreže 1970. „otkrile“ žensko oslobođenje, isprva su ga prikazivale kroz njegovu radikalnost. Nekoliko mjeseci kasnije ABC je emitirao dokumentarac koji je taj isti pokret smjestio u poznatiju liberalnu priču o društvenom napretku. Komunikologinja Bonnie Dow taj zaokret opisuje kao prevođenje politički uznemirujućeg pokreta u format koji je publici bio razumljiv i prihvatljiviji. Poslije 1970, zaključuje ona, radikalni feminizam praktično nestaje s nacionalnih televizijskih ekrana.

U tom trenutku Gloria Steinem prestaje biti tek jedna od aktivistica i postaje odgovor na problem koji su masovni mediji imali s pokretom bez vođe. Radikalne grupe bile su decentralizirane, nepovjerljive prema hijerarhiji i teško prevodive u format televizijskog intervjua. Steinem je bila novinarka, pripadala je njujorškom medijskom svijetu i znala je složene feminističke zahtjeve prevesti na jezik nacionalne publike. Historičarka Patricia Bradley upravo taj proces opisuje kao uspjeh liberalnog feminizma: mediji su širili feminizam, ali su istovremeno aktivno radili na sužavanju raspona onoga što se pod tim imenom moglo podrazumijevati.

Steinemina ranija saradnja s Independent Research Serviceom, organizacijom finansiranom novcem CIA-e za rad na omladinskim festivalima u Beču i Helsinkiju, ostaje važna kao biografski podatak, i pokazuje da je Steinem mnogo prije uspona u ženskom pokretu već djelovala unutar liberalnog hladnoratovskog miljea angažiranog na organiziranju antikomunističkog odgovora među mladima. Više od toga izvori ne dopuštaju tvrditi.

Presudnije je, čini se, bilo pokretanje časopisa Ms. koji je je otvorio teme koje komercijalna ženska štampa gotovo nije obrađivala i doveo feminizam do stotina hiljada čitateljica. Istovremeno je pokret dobio novu infrastrukturu: profesionalnu redakciju, nacionalnu distribuciju, pristup fondacijama i institucionalnim mrežama. Sam Ms. taj proces danas opisuje kao prevođenje „pokreta u magazin“. 

Prevođenje je mijenjalo ono što se prevodi. Ellen Willis, koja je radila u Ms., napustila je magazin 1975. upravo zbog tog sukoba. Zamjerala mu je što političke odnose moći pretvara u pitanja stavova, psihologije i individualnog oslobađanja. U takvom okviru žena koja napreduje unutar postojeće strukture lako postaje dokaz feminističkog uspjeha, dok sama struktura sve rjeđe postaje predmet rasprave.

Dio slabljenja radikalnog krila bio je i unutrašnji. Politologinja Jo Freeman je još 1970. upozoravala da odsustvo formalne strukture ne ukida moć, nego često čini neformalne hijerarhije nevidljivim i neodgovornim. Sredinom 1970-ih pokret su dodatno trošili sukobi poznati kao trashing, javno diskreditiranje istaknutijih članica od strane vlastitih saborkinja. Taj raspad ne treba poricati. Ali on objašnjava zašto je radikalno krilo oslabilo, iako ne objašnjava zašto je baš liberalniji ostatak pokreta dobio mikrofon.

Sam taj proces nije dovoljno opisati kao spontanu sposobnost kapitalizma da „apsorbira“ feminističke zahtjeve. Apsorpcija je imala institucije, kriterije i političke interese. Fondacije su birale projekte koje finansiraju, stranke zahtjeve kojima otvaraju prostor, a mediji glasove koje predstavljaju kao razumne i reprezentativne. Establišment se s razlogom plašio pokreta koji je mogao povezati nezadovoljstvo žena s radničkom politikom, antiratnim pokretom, rasnom nejednakošću i kritikom kapitalizma. Mnogo sigurniji bio je onaj feminizam koji je obećavao jednak pristup hijerarhiji, a sve rjeđe pitao zašto hijerarhija izgleda upravo tako.

Gloria Steinem stoga nije mogla biti nekakva neutralna prijelazna figura. Bila je jedan od najuspješnijih političkih posrednika između radikalne energije pokreta i institucija koje su mogle prihvatiti samo dio njegovih zahtjeva, dok su mediji mijenjali lice pokreta, fondacije njegovu infrastrukturu, a liberalna politika granice mogućeg.