Vlast ne razumije da joj je u opisu posla da je javnost mlati

Jedan od najvećih problema nosilaca vlasti u Sarajevu jeste u tome što nisu ni svjesni da su nosioci vlasti. Odnosno da nisu, niti mogu biti, ocjenjivani mjerilima, koja važe za druge ljude, koji nisu nosioci vlasti. 

Primjera radi, naši nosioci vlasti, na čelu s predsjedavajućim Predsjedništva Denisom Bećirovićem, trenutno su zbunjeni što ih javnost “premlaćuje”. Evidentno ne shvataju da im je, uz ostalo, to u opisu posla.

U Totemu i tabuu, Freud piše da su, još u primitivnim društvima, nosioci vlasti bili u složenoj, čak kontradiktornoj situaciji. 

S jedne strane, veli, to su privilegovane osobe, koje smiju da čine ili uživaju ono što je drugima uskraćeno tabuom, zabranom. “Ali”, dodaje Freud, “nasuprot ovoj slobodi oni su ograničeni drugim tabuima koji ne pogađaju obične ljude.”

Drugim riječima, nosioci vlasti istovremeno, u različitim pogledima, imaju višak i manjak slobode u odnosu na “obične ljude”. 

Vladarima se, u primitivnom društvu - a često i u savremenom - pripisuju magijske moći i stoga nastaje strah npr. od toga da se bude preblizu njima, da ih se dodirne. A, opet, tom dodiru s vladarem pripisivano je blagotvorno, iscjeljujuće dejstvo. Mnogo prije nego što je Hrist liječio ljude dodirom i blizinom, ljudi su vjerovali da kraljevi imaju tu moć. 

Najčudnija kontradikcija je ona da se vladaru pripisuje nadnaravna sila, ali ljudi, kako kaže Freud, “nemaju povjerenja da će svoju ogromnu silu ispravno upotrijebiti za dobro podanika kao i za sopstvenu zaštitu”. Zato se nosiocu vlasti ne vjeruje i podvrgava ga se nadzoru, tabu propisima, “protokolu” kojem je potčinjen kraljev život. 

“Ovi narodi”, piše Freud, “smatraju neophodnim nadziranje svojih kraljeva da se ispravno koristi njihova moć: ni u kom slučaju oni nisu sigurni u njihove dobre namjere ili savjesnost.”

To je način na koji zajednica kontroliše kralja. Zato većina primitivnih društava, kako podcrtava Freud, nisu uopće bila despotije, gdje narod postoji radi vladara, već obratno, ograničene monarhije, gdje vladar postoji radi naroda i njegov život ima vrijednost samo dok ispunjava svoje dužnosti. Čim to ne čini, oprez prema njemu se pretvara u mržnju. Kralj, koji se ne pridržava “protokola” gubi dostojanstvo i autoritet. 

A nije lako živjeti pod takvim propisima. Primjera radi, mnoga društva su nalagala da se oko vladara “izgradi zid”, tako da ne bude lako pristupačan. Freud navodi i često bizarne zabrane: po jednom spisu s kraja 14. stoljeća, irski kraljevi nisu smjeli pregaziti određenu rijeku u određene sate, nisu smjeli logorovati duže od devet dana na istoj poljani, itd.

Zato pojedini nasljednici kraljeva, znajući šta ih čeka, nisu htjeli da preuzmu vlast. Htjeli su živjeti običan život bez tih silnih ograničenja. “Osoba kojoj je tako nešto predodređeno”, veli Freud, “činila je sve napore da se toga oslobodi.”

Autor Totema i tabua navodi i ekstremne primjere, poput jedne zajednice u Kambodži, gdje je većina nasljednika silom natjerana da preuzme položaj. A na koralskom ostrvu u Tihom okeanu koje se zove Nine, monarhija se ugasila pošto više niko nije bio spreman da se primi odgovornog položaja.

”U nekim dijelovima Zapadne Afrike”, veli Freud, “poslije kraljeve smrti održava se tajni savjet da bi se odredio nasljednik. Onoga, na koga je pao izbor, ščepaju, vežu i čuvaju u kući fetiša sve dotle dok ne izjavi da je spreman da primi krunu.”

Dakle, u ekstremnim slučajevima, zajednica može pretjerati u potčinjavanju kralja svojoj volji, pa ljudi izbjegavaju položaj. Može se diskutovati o tome da li smo mi došli u tu fazu, gdje dobar dio ljudi više ne želi da bude u vlasti.

Što se tiče onih, koji žele - a kod nas je, za razliku od osvrta Nine, još uvijek mnogo onih koji žele biti nosioci vlasti - oni moraju shvatiti da nisu poput ostalih ljudi, te da zajednica, dajući im poseban status, primjenjuje i posebne aršine prema njima. Konkretno, u demokratskom društvu, nosioci vlasti moraju biti predmet intenzivnije i slobodnije kritike, nego svi drugi. 

Kao što su u primitivnom društvu, znali ščepati, vezati i pretući kralja, pokazujući mu da je on pod vlašću zajednice, a ne obratno, tako i demokratska javnost mora periodično premlaćivati vlast, podsjećajući na to ko je suveren.

Našim nosiocima vlasti, na čelu s predsjedavajućim Predsjedništva Denisom Bećirovićem, to evidentno nije jasno. Oni očekuju da budu pod istim pritiskom, kao i oni koji nisu nosioci vlasti. Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je išao čak dotle da novinarima uzvraća jednakom mjerom, kao da nije nosilac vlasti i da mu ruka nije teža od obične. Da i ne govorim o Denisu Zvizdiću, koji je optužio javnost da je “nedobronamjerna”, nakon što ga je s dobrim razlogom nagazila zbog uzimanja 7 hiljada maraka pomoći iz Pokopa.

Čak su i liberali iz Naše stranke zapanjeni zbog toga što ih se, kao trenutne nosioce vlasti, kritikuje, umjesto da se pažnja usmjeri na prošlost, te da se javnost bavi uglavnom umrlim nosiocima vlasti iz 90-ih i ranih 2000-ih. 

Pa ipak, predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić i ministar Konaković ne plaše se gostovati na medijima, koji se kritički odnose prema vlasti i slobodni su im postaviti sva pitanja. U tom pogledu, njih dvoje su puno bolji od “predsjednika” Bećirovića. 

Bećirović je prvi član Predsjedništva BiH, koji tokom svog mandata nije bio ni u jednom intervjuu gdje bi odgovarao na neugodna pitanja, koja bi mu postavio nenaklonjen, kritički nastrojen voditelj. 

Tokom 90-ih, Alija Izetbegović je radio intervjue sa Senadom Pećaninom, iako ga je ovaj novinar žestoko kritikovao. Pri tome, Pećanin je u tim intervjuima postavljao najneugodnija pitanja, ali Izetbegović se svejedno odazivao. 

Bivši članovi Predsjedništva, Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović također su se odazivali na pozive kritički nastrojenih novinara. Obojica su više puta gostovali u emisiji Presing kod Amira Zukića, a Izetbegović čak i nakon čuvene emisije, u kojoj ga je Zukić pitao: “Je li vas imalo stid zbog ovakvog stanja?”

Denis Bećirović nikad nije došao u Presing, niti se na bilo kojem drugom mediju suočio sa sličnim pitanjima, iako stanje u državi nije bolje, štaviše u mnogo čemu je i gore nego ranije. Dovoljno je vidjeti koliko su skočile cijene osnovnih životnih troškova u protekle tri godine. Ali Bećirović ne želi o tome da govori. Time je prekršio osnovno pravilo, a to je da mora biti odgovoran prema zajednici.

Izetbegović i Džaferović su pitani, i držani su odgovornim i za poteze federalne vlade. Bećirović je bježao od toga da odgovara na neugodna pitanja, čak i o svom radu u Predsjedništvu, a kamoli o radu vlasti u cjelini. Umjesto toga, on je objavljivao članke svojih savjetnika i “bliskih novinara” kako ga veličaju. Time je, uz ostalo, pokazao da je nedostojan funkcije koju obnaša. To znaju i u Trojci. 

Kad sam, nedavno na X-u, napisao da je Trojci trebao snažan član Predsjedništva, koji bi snagom svog autoriteta branio njihove politike i preuzeo dio pritiska kojem su izloženi, a ne plašljivi konformista Denis Bećirović, jedan dio zvaničnika iz Trojke mi je lajkao status na X-u (jer se tamo ne vidi ko šta lajka). Znaju i u Trojci da je Bećirović narcisoidna kukavica, koja ne osjeća obavezu da ih brani, već samo očekuje od njih da oni brane njega. Naravno, podržat će ga, jer nemaju izbora, ali ga, bez dileme, mrze.