Melika Salihbeg, drugi dio: Ili šta je sve prethodilo Sarajevskom procesu

U martu 2023. Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine objavio je da je potpisan sporazum o primopredaji građe na osnovu koje će biti formirana zbirka Melika Salihbeg Bosnawi. Rukopise, lične prepiske, knjige, članke, lične predmete i dokumente Muzeju je uručio Melikin sin, Amir Knežević. Obradovala me tada ova vijest, jer su život i djelo Melike Salihbeg u fokusu mog interesovanja dugi niz godina.

Prvi dio: Melika Salihbeg, nepoželjna u kolektivnom pamćenju

Pokušala sam stupiti s njom u kontakt 2014. godine, interesujući se za njenu sudbinu u toku Sarajevskog procesa. Iako je bila vrlo ljubazna, odbila je razgovor, navodeći da je u Sanskom Mostu, gdje završava novu knjigu. U kratkoj prepisci poslala mi je jedan od dokumenata i uputila me na linkove sa svoje web stranice (koju sam svakako već pratila). Navela je i da su je intelektualci iz bošnjačkog naroda, u to vrijeme i za vrijeme rata, uz sve žrtve nje i njene porodice, izbrisali iz zvanične historije, političke i vjerske misli i umjetnosti, za šta treba da ih je sramota. Iako je građa dostupna u Muzeju, prema informacijama iz ove institucije koje sam dobila u februaru ove godine, još uvijek je u procesu sortiranja i digitalizacije. U međuvremenu, historičarka Sabina Veladžić je u časopisu Historijska traganja 2024. objavila dio građe iz ove zbirke, prije svega prepiske i reakcije Melike Salihbegović sa različitim ličnostima tadašnjeg jugoslovenskog društva, kako one prije Sarajevskog procesa, tako i dokumente nakon njenog izlaska iz zatvora. Tu je i pismo koje je Melika Salihbeg pisala ajatolahu Ruhullahu Homeiniju 1982. godine, a koje je bilo jedna od tačaka optužnice.

U prošlosedmičnom tekstu pisala sam o Sarajevskom procesu, a sada vrijedi zadržati se na životu i sudbini Melike Salihbeg u godinama koje su mu prethodile. Na taj način će se dobiti šira slika o svemu što je uslijedilo 1983. godine.

U spomenutom članku iz 2024. objavljene su žalbe i prepiske koje je Melika Salihbeg slala u toku 1979. i 1980. godine, kada je zbog njenog devetodnevnog izostanka sa posla dospjela na dnevni red sastanka svoje radne zajednice, što je naposljetku završilo otkazom. Bila je zaposlena kao stručni saradnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH (u daljem tekstu: KPZ BiH), a završila je, kako je sama navela, kao „slučaj“ zbog izostanka od devet dana u prvoj polovini marta 1979. godine. U svom pismu sekretaru KPZ BiH od 17. 3. 1979, ona navodi da je morala hitno otputovati, da je ostavila pismenu obavijest, da je završila prethodno započeti zadatak na kojem je radila intenzivno i od kuće. U svojim prepiskama navodi da je odsustvo s posla u njenom kolektivu česta pojava, da su razlozi brojni, pa čak i banalni – kao primjer navodi uramljivanje slika ili skijanje – što se uvijek svima tolerisalo, tako da postupak koji se sprovodi nad njom doživljava kao farsu.

U pismu upućenom sekretaru Predsjedništva KPZ BiH 20. 2.1980. žali se na primitivno i agresivno ponašanje Seada Fetahagića, inače zamjenika sekretara KPZ BiH. U dopisu Predsjedništvu KPZ BiH iz juna 1980. ukazuje na brojne anomalije unutar ovog radnog kolektiva, da prevladavaju lični interesi, o besmislenom trošenju novca, da vlada nezdrava atmosfera i da se u takvim uslovima ne može vratiti na posao. U novembru 1980. šalje pismo Komisiji za žalbe i pritužbe Savezne skupštine SFRJ u Beogradu zajedno sa kompletnom dokumentacijom o sporu sa svojom radnom zajednicom.

Cijeli slučaj je završio njenim otpuštanjem s posla, pri čemu su je, ne odgovorivši joj na prigovor o otkazu, uputili da traži prava na Sudu udruženog rada, što je, kako tvrdi, dugotrajan proces koji može trajati i do 20 godina. Navela je i da se ranije protivila nizu nepravilnosti, prekrajanju akata u skladu sa ličnim interesima ili direktivama političara. U tom dopisu, Melika Salihbeg navodi da je sekretar Mirko Marjanović u vrijeme njenog odsustva bio službeno odsutan, dok je njegov zamjenik Sead Fetahagić na poslu provodio polovinu radnog vremena ili je potpuno odsutan zbog mamurluka, o čemu je ponekada obavještavao telefonskim izvinjenjima. Navodi i da je u svom kolektivu često bila anatemisana, da zamjenik sekretara u svojoj kancelariji održava sjedeljke i rješava sportske prognoze i priča priproste viceve o vjernicima, da je sa djetetom ostala na ulici i da je pokušala preko Udruženja književnika BiH dobiti status slobodnog umjetnika, da makar ima socijalno osiguranje, ali se i tu upetljao Mirko Marjanović.

U januaru 1981. godine, zbor radnih ljudi KPZ BiH je raspravljao o prigovoru Melike Salihbegović koji je uložila protiv odluke o prestanku radnog odnosa na kraju 1980. zbog, kako je navedeno, teže povrede radne obaveze proglasivši ga neosnovanim i samim tim odbijenim. Navedeno je da se nije pojavila na poslu duže od pet radnih dana nakon godišnjeg odmora, da je u martu 1979. otputovala devet dana u Bagdad, da je pravdajući svoje postupke vrijeđala ljude iz kolektiva. Iako je uz prigovor dostavila i doznaku u kojoj joj je navedena dijagnoza neurosis, zbog čega je bila na bolovanju, ona je odbijena, jer je naglašeno da je konsultovan drugi ljekar i da nije u skladu sa važećim propisima.

U toku suđenja u Sarajevskom procesu, Melika Salihbegović se osvrnula i na svoj otkaz rekavši da je u pitanju bila ideologija, što su joj u četiri oka i usmeno, bez ikakvog pisanog traga, rekli šef te ustanove i opštinski partijski sekretar, što je bio početak njene golgote koju će proći sve do optuženičke klupe. Navela je i da je njen bivši izdavač, nimalo ne skrivajući zazor od vjerskog, počeo vraćati njene rukopise, što je dokumentovano i napismeno.

Melika Salihbegović je bila udata sa profesora Ivana Kneževića, komunističkog funkcionera od kojeg se razvela prije svog duhovnog preobražaja. Iz dopisa sudiji Murisu Makareviću koji je uputila nakon izlaska iz zatvora, saznaje se da je prije Sarajevskog procesa uputila zahtjev za utvrđivanje alimentacije svom bivšem suprugu za uzdržavanje njihovog maloljetnog sina, koji joj je uzvratio protivtužbom. U dopisu je navela i kako je njen bivši suprug u svojoj prvoj tužbi optužio  da islamom oprimitivljena, odgaja sina u nedopustivo religioznom duhu.

Iz perioda prije hapšenja posebno su značajna dva dokumenta. Prvi je otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Starješinstva Islamske zajednice dr. Ahmedu Smajloviću iz maja 1980. i reakcija na članak profesora Jovana Joce Marjanovića objavljenog 1982. u beogradskom NIN-u pod naslovom „Musliman i Islamit“.

U prvoj reakciji, ona oštro kritikuje dr. Ahmeda Smajlovića, smatra da izbjegava da se pozabavi konkretnim problemima vjernika. Kritikuje njegovu pasivnost prema stigmatizaciji pokrivenih žena (govori o hidžabu, za nikab smatra da nema religijsko utemeljenje), o ishrani muslimana u različitim institucijama, nedostatku promocije islamske kulture i izostanku inicijativa za osiguravanje prostora za druženje mladih ljudi. U drugoj reakciji upućuje oštru kritiku na Marjanovićev tekst koju NIN nikada nije objavio, pa se obraća novinaru lista Danas iz Zagreba, Daliboru Foretiću s molbom da ga objavi.

U svom članku, Marjanović se protivi izjednačavanju vjerskih pojmova islama sa nacionalnom odrednicom Musliman. Smatra da takvo poistovjećivanje potiče iz panislamizma i „velikomuslimanske“ ideologije. Politički islam izravno povezuje s fašizmom te muslimanima sugeriše da u religijskom smislu, koriste termin „muhamedanac”.

Melika Salihbegović problematizuje Marjanovićevu navodnu lingvističku raspravu. Pokazuje da se njome otvaraju pitanja koja nadilaze jezik. Kritikuje povezivanje muslimanskog identiteta sa panislamizmom, tzv. velikomuslimanskom politikom“ i uplitanjem Homeinija, podsjećajući da je Iran ravnopravna članica Pokreta nesvrstanih. Također, navodi da se veze katolika s Rimom i pravoslavaca sa Rusijom nikada nisu proglašavale pankatoličanstvom i panpravoslavljem. Na kraju svog teksta pita šta su Marjanović i urednici NIN-a htjeli postići – da „i Muslimani i muslimani zazebu“.

Hapšenje muslimanskih intelektualaca počelo je 23. marta 1983. Prema podacima iz knjige sabranih dokumenata  Sarajevski proces: Suđenje muslimanskim intelektualcima, u stan Melike Salihbegović, koji se nalazio u potkrovlju zgrade, upalo je pet pripadnika Službe državne bezbjednosti. Iako su došli u zoru, kao svjedoke su doveli i dva radnika preduzeća UPI, koje se nalazilo u blizini. Osim Kur'ana i pisaćih mašina, uzeli su i nožić Melikinog sina, natjeravši je da se fotografiše s njim u ruci. Poslije toga su je fotografisali sa slikom ajatolaha Ruhullaha Homeinija, želeći na taj način ukazati na njen „ekstremistički karakter.“ Meliku odvode, a njen maloljetni sin ostaje zaključan u stanu uz zabranu da bilo koga nazove telefonom i da ide u školu.

U spomenutoj knjizi opisana je i atmosfera na samom suđenju u tzv. Sarajevskom procesu. Publika, koju su uglavnom činili članovi porodica, morala je imati propusnice. Prisustvuje do troje članova porodice, a ostali nakon što predaju dokumente, mogu ući ukoliko ima mjesta, neki od njih čekaju i po tri sata ispred portirnice suda da bi dobili propusnicu. Za ostale nema mjesta, iako vlada ogromno interesovanje za praćenje ovog suđenja. Unutra se nalazi šezdesetak ljudi, a na ulazu policajci pretresaju prisutne, kašnjenje se ne toleriše, kao ni bilo kakvo zapisivanje detalja za suđenja, jer tu su novinari ili, da se ironično poslužim tadašnjim terminom, društveno-politički radnici.

Prvi dio: Melika Salihbeg, nepoželjna u kolektivnom pamćenju

Zabilježeni su i neki od detalja u toku suđenja. Naprimjer, kada Mustafa Spahić demonstrira što ga prozivaju „kao kakvog siledžiju“ nadimkom Mujki. Melika Salihbegović govori da ona nema nacionalnost Muslimanke, već je muslimanka po vjeroispovijesti – „jer mi je nacionalnost oduzeo nacionalist Vuk Drašković u Nožu, pa kako je on negira, a nije na optuženičkoj klupi, znači da je on u pravu da mi oduzme nacionalnost.“ U toku suđenja bilo je angažovano deset advokata. Ovdašnjoj javnosti je među njima, osim Rajka Danilovića, najpoznatiji Fahrija Karkin, koji je branio Hasana Čengića i Saliha Behmena.

Meliku Salihbegović je po službenoj dužnosti branio Janjić J. Milosav, za kojeg se navodi da je penzionisani pripadnik milicije kojem je priznala pravo samo formalnog zastupanja, ogradivši se u cijelom toku procesa od svih izjava koje bi mogao dati u njeno ime. Slučaj dvoje književnika kojima se sudi u Sarajevskom procesu, Melike Salihbegović i Džemaludina Latića, neviđen je u praksi književničkih jugoslovenskih organizacija. Oboje su izbačeni iz Udruženja književnika zbog političke krivične odgovornosti prije nego su osuđeni. O njima dvoma je Stevan Tontić, koji se pojavio kao jedan od svjedoka na suđenju, govorio afirmativno. Svjedočio je o njima kao o ljudima sa vrlinama i književnim talentom, ustvrdivši da je Džemaludin Latić nada jugoslovenske književnosti.

U svom iskazu objavljenom u spomenutoj knjizi sabranih dokumenata objavljene 1987. u Cirihu, Melika Salihbegović je izjavila da je islam njen duhovni milje u kojem joj se dogodila intimna revolucija, da je Kur'anska ideja Boga okončala njenu dugogodišnju žudnju za Apsolutnim. U tome je prepoznala vlastiti moralni ideal, okončavši period „drame ateizacije“, nimalo slučajne za uslove u kojima je rasla i školovala se.

O samom jeziku optužnice, izjavila je da je u jezičkoj normi decidirano razlikuje pripadnost vjeri i naciji, odnosno da je razlika u velikom i malom slovu kod pisanja riječi – musliman, te da je uvijek govorila o muslimanskim vjernicima, a što tekst optužbe (u kojem se govori o Muslimanima, veliko M, op. a) ne poštuje iz čega vidi vrlo jasnu namjeru. Dalje je navela da je smatrala najmoralnijim činom, ne želeći biti licemjerna, da vrati člansku knjižicu Savezu komunista (što se dogodilo nekoliko godina prije procesa), sa kojom nikada nije ni dijelila ideju, za koju je nikada niko nije ni pitao, već je dijelila samo ateizam . za koji je navela da je uvjet njene velike nesreće.

Pitala je šta znači ispovijedanje vjere, ako je to pravo gurnuto u neki apstraktni prostor privatnosti, koji joj je zabranjen i u vlastitoj pjesničkoj kreativnosti. Navela je i da joj je bivši muž dvadesetak dana prije hapšenja, pozvavši se na svoj komunistički lik i 20. vijek tražio u privatnoj sudskoj tužbi da joj oduzme dijete jer ga „nedopustivo odgaja u religiji.“ Izjavila je da većinu optuženih zna vrlo malo ili nikako, ali da je s njima na optuženičkoj klupi jer je potrebno da bude smještena u nečiji idejni kontekst, da joj je za sva vremena dostatna samo jedna islamska deklaracija – a to je Kur'an. U vezi sa pismom Homeiniju, izjavila je da zahtijeva da se izvrši stručan prevod, jer pismo nije dobro prevedeno, da su sva njena prava ugrožena, da je izgubila sve i da pismo Homeiniju nikada nije poslala, iako je u njemu govorila samo istinu.

Nastavak teksta 6. septembra.

Prvi dio: Melika Salihbeg, nepoželjna u kolektivnom pamćenju