Melika Salihbeg, nepoželjna u kolektivnom pamćenju

Kolektivno pamćenje po prirodi je selektivno, a to se kod nas očituje i u načinu na koji se pamte značajne žene Bosne i Hercegovine. U pričama, anegdotama i publikacijama o ženama koje su ostavile trag u našem javnom životu, gotovo niko se ne sjeti Melike Salihbeg(ović) Bosnawi.

Feministice, deklarativne borkinje za ljudska prava i slobode, autorice i istraživačice koje pišu o ženskim borbama, obrazovanju i emancipaciji iz raznih perioda naše historije, redovno je zaobiđu. Vjerujem da kod nekih među njima nije u pitanju nikakvo namjerno zaobilaženje; jednostavno nisu čule za nju ili su usputno načule neku od zlobnih čaršijskih pričica u kojima nema govora o njenom raskošnom talentu i djelu. Neke će borkinje možda samo odmahnuti rukom i glavom, povezujući je sa ideološki konstruisanim Sarajevskim procesom iz 1983.

Taj su proces tadašnji mediji interpretirali čas kroz prizmu nacionalizma, a čas kroz prizmu islamizma, pokazujući da ni progoniteljima nije bilo najjasnije za šta optužuju ovu grupu ljudi.

Ukazivalo je to na ideološku konfuziju tadašnjeg političkog komunističkog rukovodstva Bosne i Hercegovine, kao i na servilni i apologetski stav novinarskih i intelektualnih elita iz reda tadašnjeg muslimanskog naroda. Ove elite su, u nastojanju da potvrde vlastitu lojalnost socijalističkom poretku, stalno i iznova demonstrirale distancu prema svemu što je označeno kao „muslimansko“, potvrđujući time normativnu sliku poželjnog muslimana u socijalizmu – religijski neupadljivog, odnosno distanciranog od islama i bespogovorno lojalnog dominantnom ideološko-političkom okviru. Stoga i ne čudi što su u osudi Sarajevskog procesa bili najglasniji upravo Muslimani (nacionalna pripadnost), kako intelektualci, tako i novinari, želeći tom glasnošću ukazati na vlastitu ispravnost.

Usudila bih se reći da je osnovni „problem“ sa marginalizacijom Melike Salihbeg u liberalnom dijelu javnosti upravo to – njen životni put i njena vidljiva vjerska identifikacija. Bila je muslimanka, vjernica i nosila je hidžab.

Iako se zapadni feministički diskurs konstantno predstavlja kao jedini legitimni put ženske borbe i emancipacije, istovremeno je izrazito netolerantan prema ženi koja ne pristaje na njegovu sekularnu matricu oslobođenja i čiji izbor da bude vjernica sa hidžabom nikako ne može biti prihvaćen kao autonoman i svjestan izbor jedne misleće, intelektualno zrele osobe, nego se konstantno tretira kao simbol potčinjenosti. U bošnjačkom nacionalnom krugu, problem je druge vrste. Nikada nije pristala biti dio struktura Stranke demokratske akcije (SDA), koju su stvorili i u njoj završili gotovo svi ostali osuđenici Sarajevskog procesa. Naprotiv, otvoreno je kritikovala tu stranku, a o čemu će biti govora u nastavku.

Kako je kolektivno pamćenje sve osim neutralni prikaz prošlosti, u procesu selekcije neke ličnosti i događaji budu kanonizovani, drugi potpuno marginalizovani i obezvrijeđeni, a treći, u koje ubrajam i Meliku Salihbeg, budu izbrisani iz javnog sjećanja i prostora.

Ova nam selektivnost pokazuje da nisu sve žene, kao ni sve ideologije, svjetonazori, stavovi i oblici borbe, jednako prihvatljivi u našem društvu koje sebe voli atributirati kao demokratsko. Kada se neka žena uklapa u unaprijed prihvatljiv i poželjan ideološki okvir, rado je se veliča i slavi. To ponekad zna otići toliko daleko da se osobe koje i nisu ostavile naročit trag prenaglašeno hvale, a neki njihov potez poprima mitske karakteristike. Žene čiji stavovi taj okvir narušavaju jednostavno nestaju iz kolektivnog sjećanja.

Sarajevska javnost je, ideološki posmatrano, izrazito šarolika. Imamo liberalne, konzervativne, socijaldemokratske, nacionalističke, sekularističke i religijski utemeljene vrijednosne pozicije, koje se ponekad u nečemu međusobno prepliću, ali se i stalno sukobljavaju. Melika nije poželjna niti u jednoj od tih javnosti, što puno govori i o javnostima, ali i samoj Meliki Salihbeg, koja je do smrti ostala vjerna svojim opredjeljenjima.

Iz malobrojnih javno dostupnih podataka o njoj, uključujujći i web stranicu koju je vodila, možemo saznati najbitnije detalje iz njene biografije.

Melika Salihbegović rođena je 1945. godine u Sarajevu. Završila je klasičnu gimnaziju u Sarajevu, studirala političke nauke u Zagrebu, uz paralelno praćenje studija filozofije i komparativne književnosti. Postdiplomski studij savremene filozofije upisala je u Sarajevu, a kao stipendistica francuske vlade nastavila je istraživanja u Parizu baveći se ontologijom moderne umjetnosti i filozofijom Gastona Bachelarda. Kasnije je studirala arapski i perzijski jezik u Sarajevu, ali je studij prekinut iz političkih razloga. Kao književnica počela je objavljivati 1971. godine, a njen književni i intelektualni rad obuhvatao je različite forme književnog stvaralaštva,

Nakon duhovne preobrazbe i vraćanja islamu, našla se pod snažnim političkim pritiskom – gubi posao, prestaju su se objavljivati njeni radovi, biva potpuno potisnuta iz javnog kulturnog i intelektualnog života Sarajeva i BiH. Nakon hapšenja 1983. godine osuđena je u okviru Sarajevskog procesa i provela je nekoliko godina u zatvoru. Za njeno oslobađanje angažovali su se međunarodni PEN i Amnesty International, koji ju je uvrstio među zatvorenike savjesti.

Prije nekoliko dana, 18. augusta, navršilo se devet godina od njene smrti, koja je tada u ovdašnjoj javnosti, s izuzetkom teksta književnika Abdulaha Sidrana, prošla gotovo neprimijećeno.

U tekstovima se bavila različitim temama. Prije svega, odnosom Zapada prema muslimanskom svijetu, imperijalizmom i orijentalizmom. Pisala je i o različitim oblicima političke, kulturne i simboličke dominacije. Posebno kritikuje zapadni paternalizam prema muslimanskim ženama i ideju da im se vlastiti modeli slobode i emancipacije nameću kao nekakva univerzalna norma. Muslimanski identitet, islamska vjera i njihove oslobodilačke borbe se uvijek predstavljaju kroz unaprijed zadane stereotipe, a u isto vrijeme se nasilje i historijske greške Zapada prikazuju kao dio nekakve opšte ljudske historije. U tom kontekstu, izražena je je i njena kritika savremenog feminističkog i rodnog diskursa. Smatra da se ispod priče o ljudskim pravima i emancipaciji muslimanskim ženama često kriju obrasci kulturne nadmoći. Melika Salihbeg istražuje i obrađuje položaj muslimana, Palestinu, ratove i imperijalnu politiku, odnos religije i sekularizma. Međutim, ne zaustavlja se samo na tome, ona se bavi i pitanjem identiteta, slobode, ali i prava na vlastito određenje. Kako kulturno, tako i religijsko.

Rođena je sa prezimenom Salihbegović, ali se poslije potpisivala kao Melika Salihbeg, čemu je dodala i Bosnawi.

U jednom od malobrojnih intervjua, koji je 2013. godine dala novinaru Oslobođenja Asafu Bečiroviću, rekla je da je 1978. i 1979. godine doživjela intimni vjerski preobražaj na Kerbali u Iraku, što je bilo praćeno osipanjem prijatelja i familije, da je obruč oko nje postao opipljiv i da je bilo pitanje dana kada će doći po nju. “Biti intelektualka i umjetnica, koja se usred ateističkog režima usudila odjenuti po islamskim propisima, javno očitujući svoju, dakle, Metafiziku, tj. vjeru u Onostrano, znala sam da će doći po mene.“

O samom hapšenju je svjedočila kao izrazito okrutnom i brutalnom činu, kada je sedam osoba upalo u njen stan, u čemu ih je bodrio cijeli njen komšiluk, čemu je prisustvovao i njen maloljetni sin. Melika je odvedena u zatvor, poslije je uslijedilo suđenje čija se presuda već na samom početku znala, dok su njenog sina nastavili maltretirati po policijskim stanicama, gdje su, kako je navela u pomenutom intervjuu, od njega zahtijevali da kaže ko zove njegovu majku, ko joj pomaže, itd.

O samom danu hapšenja, Melika Salihbeg je navela da su policajci doveli neka dva svjedoka uz čije su joj prisustvo pretresali stan, a na pitanje novinara jesu li našli nešto inkriminirajuće, odgovorila je – „audio kasete sa učenjem Kur'ana (koje mi nikad nisu vratili), i dvije pisaće mašine, od kojih jednu također nikad nisu vratili, jer i policajci vole antikvitete kao i Goering“.

Nekoliko dana prije hapšenja njena poezija bila je vrlo pozitivno ocijenjena. Književnica Dara Sekulić napisala je da je riječ o jednom od najboljih pjesničkih ostvarenja u Jugoslaviji od 1945. godine. Međutim, nakon što je njeno hapšenje postalo javno, Društvo književnika Bosne i Hercegovine već naredne večeri javno ju je isključilo iz svojih redova (i to u Dnevniku), dok je njegov tadašnji predsjednik Husein Tahmiščić, prema njenom svjedočenju, zahtijevao da bude osuđena na doživotnu kaznu zatvora.

U Jugoslaviji je na snazi bio ozloglašeni član 133. Krivičnog zakona, na osnovu kojeg se moglo osuditi na zatvorske kazne. O članu poznatom kao „verbalni delikt“, napisano je mnoštvo tekstova, kako na samom kraju Jugoslavije, tako i u vrijeme nakon rata. Da je ovaj član ostavio ogroman trag u kolektivnom i transgeneracijskom sjećanju posvjedočile su i nedavne reakcije dijela javnosti na izmjene Krivičnog zakon FBiH dodato je krivično djelo „psihičko nasilje”, čime je omogućeno da se sistematsko vrijeđanje i maltretiranje na internetu kazni višegodišnjim zatvorskom kaznom. Dio javnosti je ovo ocijenio kao povratak verbalnog delikta, što je bio povod za višednevne rasprave.

Meliki Salihbeg se sudilo na osnovu pomenutog člana 133. Prema podacima iz knjige Sarajevski proces: Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983, koju je objavi Bosanski institut iz Ciriha 1987. godine, u optužnici Meliki Salihbegović navodi se sljedeće:

-           1982. je u Sarajevu napisala i poslala pismo imamu Homeiniju u kojem je navela da živi u hrišćanskoj i ateističkoj sredini, u atmosferi hipokrizije i srcu džahilijeta, te da je njena mladost kao i mladost njenih sunarodnika obilježena lutanjima stazama neznanja, da je svakodnevno ponižavanje i da je odlučila da napusti rodni grad i dođe u Iran;

-           Od 1980. do 1983. godine je govorila da Islamska vjerska zajednica ne radi u interesu Muslimana i islama, već radi ono što joj vlast naredi, da vjernici nisu ravnopravni ateistima, da Muslimani ateisti nisu nikakvi Muslimani, a to je govorila pred Živalj Huson (također optuženom u ovom procesu, op. a.). Dalje se navodi da je zamjerala Živalju što mu žena ne nosi hidžab, što radi, da se Muslimani ne smiju družiti i vjenčavati sa nevjernicima;

-           Od 1981. do 1982. je pred Biljanom Koprivicom govorila da su partija i rukovodstvo doveli narod do totalnog moralnog kraha, da su muslimani u ropskom položaju, da su u SK sve sami licemjeri, branila je stav albanskih demonstranata na Kosovu, izjavila da je Iransko-irački rat početak stvaranja svjetske islamske države koja će obuhvatiti i BiH i Kosovo i druge krajeve Jugoslavije;

-           1980. pred svjedokinjom Jurišić Vedadom izjavila da su komunisti licemjeri i poltroni koji se bore samo za vlastiti interes, da Muslimani nemaju nikakve vjerske slobode, da će imam Homeini ujediniti sve muslimane, te da je pred svjedokom Asimom Bojićem rekla da su SK licemjeri i dvoličnjaci, a vjernici građani drugog reda, te da se Muslimanke moraju pokrivati;

-           Također, u optužnici je navedeno da je zajedno sa Alijom Izetbegovićem 1982. napisala predgovor izdanju Islamske deklaracije iz 1982, u kojem su korigovali stav, tvrdeći da su islamski sveštenici u rukama vlasti i režima i da vjernicima podmeću bratstvo sa ateistima, da jedino islam može ostvariti dostojanstvo čovjeka, te su predgovor dali Huseinu Đozi, koji ga je preveo na arapski, Vahidu Kozariću da prevede na njemački i Behmen Omeru na upotrebu. Izetbegović je predgovor predao iranskom ambasadoru u Beču zajedno sa Islamskom deklaracijom.

O svemu ovome Melika Salihbegović je, u spomenutom intervjuu iz 2013, navela da su kao dokazi na sudu korištene izjave svjedoka, koji su govorili ono što je ona mislila i rekla, a bili su isprepadani, plaćeni i bestidni. Na pitanje novinara s kakvim su je dokazima osudili na pet godina robije, odgovorila je: „S nedokazivim, s kakvim su, u dubokim maglinama svojih umova, tadašnji bozi naše ružičaste komunističke sreće ispunili član 133. Krivičnog zakonika SFR Jugoslavije.“

Drugi dio: Ili šta je sve prethodilo Sarajevskom procesu