Nermin Nikšić, tržišni inspektor koji nadgleda sahranu socijaldemokratije

Devet dana prije nego što je drugi put postao premijer Federacije Bosne i Hercegovine, Nermin Nikšić vozio je 162 kilometra na sat na dijelu autoputa na kojem je ograničenje bilo 100. Kada je obavijest o prekršaju stigla u njegov kabinet, šefica kabineta Arijana Huseinović-Ajanović fotografiju dokumenta poslala je vršiocu dužnosti direktora Federalne uprave policije Vahidinu Munjiću. „Kako ovo možemo riješiti?“ pitala je.

Objavljena prepiska ne dokazuje da je Nikšić tražio intervenciju niti da mu je kazna uklonjena. On tvrdi da ju je platio. Zanimljivija od ishoda je reakcija u kabinetu: privatni problem premijera postao je pitanje za prvog čovjeka federalne policije. Niko nije pitao kako platiti kaznu, nego kako je riješiti.

Isti se refleks, u različitim oblicima, ponavlja kroz cijelu Nikšićevu vladavinu Socijaldemokratskom partijom Bosne i Hercegovine: moć je njegova, odgovorni su drugi.

Nikšićeva biografija nema dramaturgiju političkog vođe i više nalikuje tipičnoj činovničkoj. Nakon Pravnog fakulteta radio je u Općini Konjic kao referent i inspektor, potom prošao niz stranačkih funkcija do mjesta generalnog sekretara SDP-a (2007–2014). Veći dio njegove karijere odvijao se u općinskoj, stranačkoj i državnoj administraciji.

U takvom je duhu preuzeo i stranku. Kada je nakon izbornog sloma 2014. postao predsjednik SDP-a, Selima Bešlagića pobijedio je tijesno, zahvalio Zlatku Lagumdžiji i nazvao ga prijateljem „u dobru i zlu“.

Na izborima 2022. nije osvojio mandat u državnom parlamentu, a nekoliko mjeseci kasnije ipak je po drugi put postao federalni premijer. Do funkcije, dakle, nije došao zahvaljujući vlastitom izbornom rezultatu, nego stranačkom i koalicijskom dogovoru. Možda se upravo tu nalazi dio njegovog odnosa prema odgovornosti: ko položaj ne duguje biračima, lahko povjeruje da im ne mora ni polagati račun. Nikšićev politički opstanak otad manje zavisi od glasova, a više od kontrole stranačkog aparata i odnosa unutar vladajuće koalicije.

Uoči Kongresa u junu 2023. Nikšić je za FENA-u rekao da neće pristati na izmjenu Statuta kojom bi se povećao broj predsjedničkih mandata, ali je odmah ponudio izlaz: prolongiranje izbora opisao je kao „nešto drugo“, a ne kao statutarnu promjenu. Kongres je potom upravo tim putem odgodio unutarstranačke izbore do završetka lokalnih izbora 2024. godine, ostavljajući ga na čelu stranke. Isti postupak ponovljen je u julu 2025, kada je izbor novog predsjednika pomjeren za mart 2027. godine. Prema izvještaju SDP-a, Nikšiću je mandat produžen uz „apsolutnu podršku delegata“. Treći mandat nije dobio na izborima; umjesto toga, izbori su uzastopno odgađani kako bi drugi mandat trajao gotovo četiri godine duže. Nikšić je svoj ostanak potom predstavio kao obavezu proisteklu iz povjerenja delegata, pretvarajući političku odluku u okolnost koja mu se naprosto dogodila.

Afera „Spengavanje“ pokazala je isti obrazac u ozbiljnijem izdanju. Poruke pronađene u telefonu Vahidina Munjića otvorile su pitanja političkog utjecaja na policijske istrage, zapošljavanja i imenovanja. Nema javne potvrde da je Nikšić osumnjičen, ali politički ostaje otvoren njegov odnos prema toj mreži. Poruku da treba „spengati kojeg kriminalca“ shvatio je kao priliku da se predstavi kao borac protiv kriminala, ne kao razlog za preispitivanje granice između premijera i policije.

Sličan potez ponovio se kod Autocesta Federacije BiH. Evropsko javno tužilaštvo formalno je označilo kao osumnjičene šest osoba, među njima trojicu bosanskohercegovačkih javnih službenika, zbog sumnje u manipulaciju postupkom nabavke konsultantskih usluga na Koridoru Vc. Nakon što su evropski kreditori privremeno obustavili dio tranši i zatražili promjene u upravi, Nikšić je odgovorio da nemaju pravo tražiti smjene. Pretpostavka nevinosti ne obavezuje premijera da funkcionerima unaprijed pokloni političko povjerenje, ali je on umjesto odgovora na sumnje otvorio raspravu o tome ko uopće ima pravo postavljati pitanja.

Raspodjela odgovornosti oko Nikšića najbolje se vidi u tome ko se gdje našao u aferi Spengavanje. Vrhovni sud FBiH je Huseinović-Ajanović zabranio komunikaciju s premijerom i prilazak zgradi Vlade. Istraga je tako stigla do njegovih najbližih saradnika i vrata kabineta, dok je Nikšić ostao izvan kruga osumnjičenih, u ulozi svjedoka.

Nikšićev nepogrešivi instinkt za preživljavanje nije upitan. Pitanje je čemu taj instinkt zapravo služi izvan pukog opstanka na vlasti.

Nikšić bi bio tek još jedan dugovječni partijski rukovodilac da SDP pod njegovim vodstvom nije promijenio vlastiti karakter. Stranka je to koja je decenijama oblikovala politički život Bosne i Hercegovine, naročito među Bošnjacima. Iako se SDP formalno predstavlja kao multietnička stranka, njeno biračko uporište ipak ostaje u većinski bošnjačkim sredinama. Decenijama je služio i predstavljao se kao dokaz da je moguća politika izvan etnosektaške matrice, u kojoj nacionalne elite kolektivnu pripadnost pretvaraju u politički monopol, a javne institucije u mreže stranačke patronaže. 

Pod Nikšićem je SDP prestao biti alternativa tom poretku i prihvatio njegovu logiku, postajući dio problema koji je trebao prevladati. Urušavanje SDP-a zato ostavlja prazninu veću od pada obične partije: s njim slabi i politički prostor u kojem socijalna jednakost i multietnička Bosna i Hercegovina pripadaju istom projektu.

Program SDP-a nije ostao bez socijaldemokratskog sadržaja. Dokument usvojen 2015. godine, već pod Nikšićevim vodstvom, stranku određuje kao radničku partiju, zagovara sindikalnu moć, socijalnu državu, javne službe, politiku stanovanja i progresivno oporezivanje. Problem je upravo u tome što je taj sadržaj ostao u dokumentu. U stvarnoj politici socijaldemokratija se pojavljuje kroz nepovezane mjere, poput povećanja minimalne plate bez šire poreske reforme. Nakon velike najave slijedi jedan simboličan potez, a onda se sve prepušta zaboravu onoga što je trebalo da uslijedi.

Ideje socijaldemokratije koje počivaju na radničkom samoupravljanju, društvenom upravljanju javnim poslovima i socijalnim dostignućima razdoblja od 1945. do 1990. godine. istina još postoje programu SDP-a, ali ih je rukovodstvo potisnulo iz stvarne politike. Umjesto zaštite rada, sindikalne moći, dostupnog stanovanja i snažnih javnih službi, javnosti se nude Tito, partizanska ikonografija i ceremonijalni antifašizam. 

Nikšić i dalje „sanja“ bosanskohercegovačko bratstvo i jedinstvo, dok SDP različitim dijelovima biračkog tijela isporučuje patriotizam, jugonostalgiju, infrastrukturne projekte ili pojedinačne socijalne mjere, bez zajedničkog političkog projekta koji bi ih povezao. Preživjeli su samo simboli jedne ideje, pa je zato iščezla politika koja im je davala smisa; preostaje ono što se, prema pojmu „zombi katolicizam“ koji su skovali francuski antropolozi Hervé Le Bras i Emmanuel Todd, može nazvati zombi-jugoslavenstvom.

Ako ključni elementi simbolike SDP-a dolaze iz jugoslavenske nostalgije, njegova stvarna organizirajuća ideja odavno je sama funkcija. Autoritet političara ne proizlazi iz njegovih stavova, već iz funkcije koju obnaša: uspjehe pripisuje sebi, dok odgovornost za neuspjeh prebacuje na proceduru, saradnike, sistem ili, sve češće, nikoga.

Taj način djelovanja nije uveo Nikšić. I prije njega, Lagumdžija je birao kadrove poput Damira Hadžića i Denisa Bećirovića, disciplinirane stranačke karijeriste čiji je napredak ovisio o lojalnosti organizaciji, zbog čega joj nisu nametali vlastiti politički pravac. Nikšić je naslijeđeni model učinio dominantnim. Slabljenjem ideološkog središta SDP se pretvorio u savez pojedinačnih političkih franšiza: ministri i načelnici od institucija prave lične pozornice, pod uvjetom da ne diraju u raspored moći unutar stranke. 

Adnan Šteta najreprezentativniji je proizvod ovog sistema i danas se smatra najizglednijim Nikšićevim nasljednikom. Obnova tramvajske pruge i nabavka novih vozila jesu konkretni rezultati, ali su godinama predstavljani gotovo kao njegovo lično djelo. Kada se otvorilo pitanje odgovornosti, ministar i institucija odjednom više nisu bili isto.

To se najjasnije vidjelo nakon tramvajske nesreće u februaru 2026, u kojoj je život izgubio student Erdoan Morankić: direktor GRAS-a i kantonalni premijer podnijeli su ostavke, a Šteta je zadržao dužnost. Taj rasplet nije zaustavio njegov stranački uspon. Kao zamjenik predsjednika SDP-a i predsjednik sarajevske organizacije, već ima prepoznatljivost, a čini se i mrežu potrebnu za preuzimanje stranke.

Isti sistem održava i one koji nisu Nikšićevi potencijalni nasljednici, već samo korisnici njegove zaštite. Pretres ministarstva Vojina Mijatovića zbog sumnji u namještanje tendera ne dokazuje krivicu, ali otvara pitanja o granici između raspodjele javnog novca i sticanja lojalnosti.

Kenan Magoda je kandidiran za ministra uprkos protivljenju članica i prethodnim zabranama prilaska; kada je tužio bivšu članicu Predsjedništva SDP-a Besimu Borić zbog njenih tvrdnji da je SDP kandidirao nasilnika, sud je tužbu odbacio - presuda nije odlučivala o krivičnoj odgovornosti, ali je politički odjek bio snažan.

Zukan Helez je u martu 2022. pravosnažno osuđen za davanje lažnog iskaza. Sud je utvrdio da je optuženom u krivičnom postupku svjesno dao lažni alibi i ostao pri neistinitom iskazu i nakon upozorenja da je lažno svjedočenje krivično djelo. Izrečeno mu je devet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Nepunih jedanaest mjeseci kasnije postao je ministar odbrane i zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara BiH, a u augustu 2025. izabran je za jednog od trojice zamjenika predsjednika SDP-a. Pravosnažna osuda za lažno svjedočenje nije mu bila prepreka ni za resor odbrane ni za sam vrh stranke.

Sve ove ljude ne povezuje ideologija, već uvjerenje da će stranka, ako dođe do odgovornosti, stati iza njih, a ne iza kritike. Nikšić naravno nije morao niti mogao upravljati svakim pojedinačnim potezom svojih kadrova. Dovoljno je bilo održavati poredak u kojem javna vidljivost donosi napredovanje, dok odgovornost nestaje u stranačkom aparatu. Lagumdžija je takve političare birao da bi učvrstio vlast nad strankom, da bi pod Nikšićem postali dominantan politički tip unutar SDP-a.

SDP možda može preživjeti i oporaviti se od onoga što izgleda kako vjerovatan izborni poraz, ali mnogo teže će povratiti smisao svog postojanja: uvjerenje da socijalna jednakost i multietnička Bosna i Hercegovina mogu biti savremen politički projekat, a ne samo sjećanje. Za vrijeme Nikšića simboli su opstali, ali je suština nestala, a prazninu su ispunile funkcije, lična popularnost i spremnost stranke da po svaku cijenu štiti vlastite ljude.

To najbolje objašnjava zašto pitanje šefice kabineta iz uvoda: „Kako ovo možemo riješiti?“ nije bilo pitanje o jednoj kazni za brzu vožnju, nego uvid u to kako stranka danas funkcionira u svom vrhu i institucijama kojima upravlja. Nekadašnji tržišni inspektor iz Konjica završava karijeru čuvajući red na jednoj sahrani - dok se o uzroku smrti pokojnika ne govori mnogo.