Suština je u troškovima života, glupane: Zna li premijer Federacije koliko košta pileći file?

Pošto je glavna tema u našoj javnosti godina 1992, podsjetimo da je Bill Clinton na tadašnjim izborima pobijedio vodeći kampanju pod sloganom: It’s the economy, stupid. U nešto slobodnijem prevodu, to znači: “Suština je u ekonomiji, glupane (ili budalo).”

Uvreda privlači pažnju, ali glasač, kojem je upućena, ne može a da se ne složi s njome, odnosno s konstatacijom, kojom je praćena: suština (politike) je u ekonomiji. Ako je ekonomija loša, onda vlast nema čime da se hvali, ma o čemu pričala. Tako je i George Bush Sr. u svom mandatu imao najveći geopolitički uspjeh 20. stoljeća: raspad Sovjetskog saveza, ali je izgubio izbore.

Prevedena na današnji jezik, Clintonova formula bi glasila: suština je u životnim troškovima, glupane. Trump je pobijedio na prošlim izborima baveći se cijenom jaja. Zohran Mamdani je pobijedio na izborima za gradonačelnika New Yorka, baveći se cijenom donera i visinom kirija, dok su se protukandidati govorili o tome kako će im prva inozemna posjeta biti put u Izrael.

I aktuelna kampanja za Kongres potpuno je u znaku životnih troškova: Abdul El-Sayed je pobijedio svoju protukandidatkinju u Michiganu, uprkos tome što su bogati donatori uložili desetine miliona dolara u njenu kampanju. Razlog je jednostavan: on je u prvi plan stavio životne troškove.

I kod nas se obični ljudi najviše zanimaju za troškove života, s tim što kod nas nema stranaka koje se time bave: ni vlast, ni opozicija. Čak i oni koji misle da su socijalno osjetljivi, zapravo su odsječeni od stvarnosti.

Tako je jučer premijer Federacije i šef svih socijaldemokrata u zemlji, Nermin Nikšić, održao pres-konferenciju pod simboličnim nazivom Račun građanima, na kojoj je predstavio rezultate svoje Vlade. Umjesto o stvarnom životu, Nikšić je govorio o apstrakciji brojki.

Kazao je, naprimjer, da je najniža plata, kada je on preuzeo vlast, iznosila 596 maraka. A danas je najniža plata, veli, 1.027 maraka. “To nije”, kazao je premijer, “bogatstvo, ali jest 431 marka više”.

Zatim je naveo da je Vlada, od početka mandata, radnicima i njihovim porodicama uplatila tri milijarde maraka.

Pa je onda kazao da je najniža penzija na početku mandata iznosila 424 marke, a danas iznosi 690 maraka.

Premijer evidentno ima digitron. Ali pitanje je ima li mozak. Jer, govoriti o milijardama u kontekstu života običnih ljudi, radnika i penzionera, potpuno je promašeno.

Ove tri milijarde podsjećaju na čuvenu scenu iz filma Rane, gdje otac glavnog junaka sabire račune koje mora platiti, pa kaže: “Penzija od 564 milijarde, 832 miliona i 435 ‘iljada. Piši, komunalije – milijarda. TV pretplata – pet milijardi. Hrana – neobilno, ali zdravo, 28 milijardi. Struja 25 milijarde. Grejanje…”

Ironija situacije je u sljedećem: čovjek je milijarder, a nema novca da plati račune. Ta karikatura najbolje pokazuje da povećanje brojki ne znači ništa, ako je praćeno inflacijom i rastom cijena. I upravo u tome je suština Nikšićevog jučerašnjeg obraćanja. On je govorio o svemu, samo nije o onom najbitnijem – o rastu cijena i povećanju troškova života.

Šta znači povećanje najniže plate i penzije, ako je astronomski rasla cijena hrane, struje, plina, stanovanja, itd.?

Ovaj međunaslov bi neki ministri u Vladi Kantona Sarajevo shvatili drugačije, ali ne mislim na to, već na cijene životnih troškova.

Samo nekoliko dana prije Nikšićeve matematičko-apstraktne konferencije za medije, predsjednica Sindikata radnika hemije i nemetala u Federaciji Ilvana Smajlović objasnila je da je na djelu udar na radnike kroz povećanje cijena životnih troškova.

Kilogram mesa je, kaže ona, prije dvije-tri godine bio 10 maraka, a sad se teletina kreće po 35-36 maraka. Pileći file je, veli, bio četiri-pet maraka, sada je 12.

”Ja imam račune iz 2023. i 2026, pa da pokažem ko laže, nemojmo se lagati, znamo svi”, kaže predsjednica sindikata.

Rast cijena hrane je samo jedna dimenzija. Mnogo je toga još, ali za ovu priliku možemo navesti i rast cijena stanovanja.

Nedavno je Oslobođenje uradilo priču o rastu cijena kirija u Sarajevu. Uz ostalo, navode sljedeći primjer: Ena (čiji je identitet poznat redakciji) započela je život u sarajevskom predgrađu Hadžići prije četiri godine, plaćajući kiriju od 350 KM, bez režija. Četiri godine poslije, iznos najma za istu kvadraturu je porastao na 550 maraka, što je uvećanje od 60%.

U čemu se onda, osim u brojkama, sastoji rast najniže plate za 60 %, ako je pileći file skuplji za 60 %, kirija za 60 %, itd.?

Kada bi inflacija zaista predstavljala ekonomski rast, kako nas uvjerava premijer Nikšić, onda bi Sovjetski savez, gdje su penzioneri bili milijarderi, bio i danas supersila, a Njemačka, gdje su penzioneri imali 1.700 dojč maraka, bi se 1990, umjesto da se ujedini, raspala na još nekoliko dijelova.

Kažem to, jer je Zlatko Lagumdžija, u prošlom mandatu kada je vladao SDP, najavio da će od Federacije napraviti Zapadnu Njemačku, a vidimo da se, u ovom mandatu, Nermin Nikšić razbacuje milijardama kao da je u vajmarskoj Njemačkoj. Ako bi bio na vlasti još, recimo, mandat-dva, on bi, bez dileme, napravio penzionere milijarderima.