Iz škole Vuk Karadžić, gdje su najprije držani zarobljeni Srebreničani, dio ih je 14. jula premješten u Dom kulture u Pilici, dio u Osnovnu školu Nikola Tesla u Gornjoj Pilici koju su mještani kolokvijalno zvali “Kula”.

Branjevo danas (Ilustracija: !Odgovor)
Haris Imamović
13.07.2026. 10:01
Iz škole Vuk Karadžić, gdje su najprije držani zarobljeni Srebreničani, dio ih je 14. jula premješten u Dom kulture u Pilici, dio u Osnovnu školu Nikola Tesla u Gornjoj Pilici koju su mještani kolokvijalno zvali “Kula”.
U prvostepenoj presudi Francu Kosu i drugima, navodi se da su u školi Kula zarobljenici držani dvije noći. To je posvjedočio Rajko Babić (komesar za moral i informisanje u 5. pješadijskom bataljonu Zvorničke brigade VRS-a). Njemu je, kako kaže, data informacija da će zarobljenici prenoćiti u školi, a onda će biti prebačeni prema Tuzli na razmjenu. Sudije objašnjavaju da je svrha te dezinformacije bila spriječiti nastanak panike.
Bogoljub Gavrić je, u istom slučaju (Kos i drugi), svjedočio o dolasku zarobljenika. On je prisjetio kako su ih vojnici požurivali, galamili, objašnjavajući kuda treba da idu i kako da se ponašaju. Gavrić veli da je jedan zarobljenik posrnuo, nakon čega se čuo hitac-dva i povik da ne bježi. Svjedok je kazao da su dovedeni muškarci bili u civilu, mada je, veli, bilo i “neke šarene odjeće, kao i neke plave košulje kao kondukterske”. Najveći broj ih je smješten u sportsku salu.
Vojnici Mile Tejić i Mićo Manojlović su, pred sudijama, iznijeli ocjenu da su zarobljenici držani u nehumanim uslovima, da nije bilo dovoljno hrane i vode; da su, u pojedinim slučajevima, vojnici davali svoju hranu, što nije bilo dovoljno. Tih dana je temperatura dosezala do čak 32 Celzijeva stepena pa su, kako je posvjedočio spomenuti Babić, svi muškarci bili skinuti do struka. Iz prostorije se, veli on, širio toliki smrad da su “stražari morali da se smjenjuju svakih pet minuta”.
Babić je kazao i da su se ispred škole nalazila tri-četiri leša “pokrivena dekama”. Svjedok Jevto Bogdanović je naveo da je vidio čak devet leševa. Kasnije ih je, po naredbi “nekog vojnika sa crnom kapom”, odvezao jedan od mještana Pilice, Srbin.
U presudi Popović i drugi, Haški tribunal navodi da su Ljubiša Beara i Vujadin Popović, bezbjednjaci Glavnog štaba i Drinskog korpusa, koje je Mladić zadužio da organizuju likvidiranje zarobljenih Srebreničana, došli u školu Kuli 16. jula da organizuju prebacivanje zarobljenika na Branjevo. Prisustvo Popovića u Kuli tog dana je zabilježeno u jednom presretnutom razgovoru vođenom 16. jula, gdje dežurni oficir Zvorničke brigade kaže da mu Popović tražio slanje 500 litara goriva u Pilicu.
U presudi Kosu i drugima navodi se da su 16. jula, od deset ujutru do tri popodne, zarobljenici iz škole Kula prebačeni na obližnju farmu Branjevo.
Svjedok Babić kaže kako je vidio parkirane autobuse i zarobljenike, koji jedni drugima vezuju ruke na leđima. Prema njegovim riječima, “previše su smrdili pa niko od vojnika nije htio da im prilazi”. Isto je potvrdio i Zoran Gajić.
Svjedok Mile Tejić je detaljno opisao proces odvođenja zarobljenika iz škole.
“Oko 10 sati”, veli on, “dolaze neki momci u maskirnim odijelima sa maskirnim šeširima na glavi, a dovezli su se nekim snb većim kombijem. Oni su po dolasku ulazili u učionice i galamili na nas i zarobljenike, psovali im muslimansku majku i onda su razgovarali s tim oficirom, nakon čega je počelo ukrcavanje u autobuse Drina transa koji su na put pored škole došli oko 11 sati.”
Zaštićeni svjedok Z-2, Srebreničanin koji je preživio, svjedoči o sprovođenju iz škole na Branjevo: “Govore - izlazite! Psuju Aliju i Harisa… I onda vidiš smrt… Do tada nisi znao, a tada vidiš i očima da nema više života… Gotovo.”
”Neđo Manojlović je”, kaže svjedok Mile Tejić, “meni rekao: ‘Hajmo mi odavde, nije ovo za nas.’ Nama je rečeno da ljudi idu u razmjenu, a čuo sam kasnije da su pobijeni na Branjevu i da su tamo i zakopani.”
Svjedok Babić je sudijama kazao da je, po povratku u sjedište bataljona, saznao da zarobljenici nisu prebačeni u Tuzlu, već su pobijeni, a vidio je da je u svesci dežura istrgnut papir na kojem je evidentiran njihov dolazak u OŠ Kula.
O pogubljenima na Branjevu prvi je, pred Haškim tribunalom, svjedočio Dražen Erdemović. A kasnije i niz drugih pripadnika 10. diverzantskog voda, koji su sudjelovali u ubijanju: Franc Kos, Vlastimir Golijanin i zaštićeni svjedok Z-1 (u procesu Kosu i drugima).
U jutarnjim satima 16. jula pripadnici 10. diverzantskog odreda (Franc Kos, Stanko Kojić, Vlastimir Golijanin, Zoran Goronja, Dražen Erdemović, Z-1, Brane Gojković i Aleksandar Cvetković) dobijaju zadatak da idu na farmu Branjevo.
Svjedok Dragan Todorović kaže da su prije toga, u bazu Odreda, došli Dragomir Pećanac, ađutant Ratka Mladića, te spomenuti Vujadin Popović. Kako veli Todorović, nakon kratke i burne rasprave, Pećanca i pripadnika 10. diverzantskog odreda, Zorana Obrenovića, izdvojena je grupa vojnika koja će biti upućena na Branjevo.
Svjedok Z-1 kaže da je bio prisutan, kada je Pećanac kazao da će “svi muslimani iz Srebrenice biti likvidirani”.
Franc Kos je svjedočio da su Pećanac i Popović razgovarali sa komandantom 10. diverzantskog odreda Miloradom Pelemišom oko naknade. “Nešto su”, veli Kos, “pričali tamo unutra oko nekih para, nekog zlata, moraju ići negdje neke pare da uzmu, 2 miliona maraka i 12 kg zlata, kasnije se pričalo da će se dobiti za ovo što smo mi uradili”. Drugi svjedoci su tvrdili da Pelemiš uopće nije bio tu toga dana.
Također, Kos je tvrdio da je vođa grupe upućene na Branjevo bio Brano Gojković, dok su drugi svjedoci kazali da je vođa bio Kos.
U svakom slučaju, Kos i drugi diverzanti su, u jutro 16. jula, u jednom kombiju došli na Branjevo, gdje su ubijali zarobljenike, koji su u manjim grupama, u autobusima, dovoženi iz škole Kula.
Na osnovu svjedočenja Dražena Erdemovića i svjedoka Z-1, koji su sudjelovali u streljanju, sudije su zaključile da je proces izgledao ovako: vojnici su izvodili muškarca iz autobusa, vodili ih do jednog dijela livade na Branjevu, na kojim bi im naredili da se postroje okrenuti leđima prema egzekutorima.
”Došao je”, kaže Kos, “prvi autobus. Onda nakon toga su rekli da ove treba streljati, to nam je rekao čovjek koji nas je doveo, bio je u uniformi, imao je novu uniformu, maskirnu. Ne znam da li je iz Zvorničke brigade… Vjerovatno jest… Ja ne znam te ljude. On je rekao svima nama da moramo streljati te ljude, rekao je da su oni ratni zločinci. Dalje vojnici koji su dopratili, mislim da su bila dvojica, su počeli izvoditi iz autobusa i odveli ih da ih streljamo, što smo mi i uradili.”
U unakrsnom ispitivanju, Kos je kazao da je oficir, koji je izdao naredbu za likvidiranje zarobljenika, bio potpukovnik Vujadin Popović. Njegovo ime je, veli, saznao tek kasnije. Erdemović je kazao da je “neki potpukovnik” izdao naredbu. Treći pripadnik 10. diverzantskog odreda Stanko Kojić kaže da je naredbu izdao neki “starac za činovima”.
Kojić kaže da mu je “zujalo u ušima” od puškomitraljeza. “Nisam mogao vjerovati da se to dešava”, veli.
”Z-1 je”, veli Kojić, “izvadio škorpion, malog Goronju je stavio na mitraljez. Ja i Erdemović smo pričali i Erdemović govori: ‘Kako ne vidiš šta će biti, hoće da poubijaju ljude.’ Ja sam bio užasnut, a on je počeo da se buni. Brane je rekao: ‘Mora da se radi… Naređenje se ne odbija… Metak je u glavu’.”
Više svjedoka je kazalo da se, kod trećeg autobusa, Erdemović zaista usprotivio ubijanjima. Ali, kako pojašnjava svjedok Z-1, Erdemoviću je tada prišao Kos i kazao mu da u slučaju nepostupanja po naređenju može da stane u red sa ljudima koje je trebalo streljati.
Kos je pojasnio da su isprva pucali iz pukošmitraljeza M-84, pucao je Zoran Goronja, ali su svi brzo uvidjeli da je to “neučinkovit način ubijanja”. Naime, to oružje nije bilo precizno i nanosilo je teške ozljede zarobljenicima, ali ih nije ubijalo.
“Kad je druga grupa dovedena”, kaže Kos, “Z-1 je prvi počeo rafalati po njima, tu je ostalo dosta ranjenih. Ja sam tu prišao četvorici da pomognem ljudima. Stanko Kojić je rekao ‘bolje je ovako…’ I uzeo pištolj… I pucao dvojici u glavu.”
Evo šta o tome kaže Kojić: “Sjećam se prvog autobusa, kad je onaj pucao mitraljezom i ljudi su vrištali i Slovenac je uzeo pušku i pucao u glavu”.
Svjedok Z-1 ovako opisuje proces: “Tako su izveli prvu kolonu, postrojili ih u red, okrenute nama leđima… Mislim da su prva dva autobusa imali povezane oči. Odvedeni su od hangara i postrojeni su jedan po jedan, a nas 8 stojimo prema njima i tu smo ispaljivali po metak u potiljak.”
Kos dodaje: “Ljudi koje su dovozili su imali vezane oči, neki su jaukali, neki mumlali, neki su psovali, ali su u globalu mirno išli na mjesta likvidacije. Svako se okretao sam od sebe, nije bilo naredbe.”
Kos bi s vremena na vrijeme gledao ima li preživjelih, te ih je “ovjeravao” pucnjem iz pištolja, što je na suđenju nazvao “humanim gestom”, jer im je, kako veli, time uskratio muke.
Kos zatim dodaje da je, kod drugog, trećeg i četvrtog autobusa, “počelo traženje novca od zarobljenika, tako što su im davanja obećanja da će biti pušteni ukoliko prežive”. To je potvrdio i zaštićeni svjedok Z-2.
Kos je navodno kazao Stanku Kojiću do ne uzima novac od zarobljenika. “Geza [Stanko Kojić] je došao i pitao ‘imate li para’, oni su samo šutili i skrivali glavu, i onda je Geza prišao i poravnjavao ljude.”
Z-2, koji je preživio streljanje na Branjevu, kaže da su vojnici govorili: “Hoće li se neko prekrstiti da ga ostavimo?” Dvojica zarobljenika su se javila, ali i njih su streljali. “Nema od toga ništa”, veli Z-2, “ništa nema, to je samo matletiranje.”
Drugi preživjeli, svjedok Z-3, kazao je kako je, ležeći ispod leševa, čuo kako neko govori da ne treba pucati u glavu jer se mozak rasipa; umjesto toga bolje je u leđa.
Kos je navodno i Vlastimiru Golijaninu kazao: “Vaso, bolan šta to mi radimo ovde, evo čovjek tamo jedan pomagao Srbe, pomagao ljude, pa kakav je on zločinac?”
Golijanin se, veli Kos, okrenuo i kazao: “Đe je on?”. Kad mu je Kos objasnio da je u hangaru, Golijanin je, veli, otrčao tamo. “I sad ja ne znam”, veli Kos, “je li ga on ubio ili neko drugi, ali je rekao: ‘Neću živog svjedoka da me pozna kasnije.’ ”
Prema svjedočenju Kosa, egzekutori su, tokom ubijanja, pravili pauzu za ručak. Čak su, veli, Stanko Kojić i Zoran Goronja tražili gajbu pive.
Svjedok Zoran Gajić je kazao sudijama da je, u jednom trenutku, došavši na Branjevo, vidio vojnike kako jedu, pored leševa.
”Ja vidim”, veli, “neke mlađe vojnike ćelavo ošišane jedu sendviče. Bili su naoružani automatskim puškama, a u blizini je stajao mitraljez M84. (…) Ne može reći koliko je autobusa otišlo iz škole prema Branjevu, ali prema broju ljudi u školi i onome što sam vidio na poljani, bilo ih je oko 1.000.”
Kos na kraju kaže da je, kod zadnjeg autobusa, došlo vozilo TAM sa vojnicima, koji su završili ubijanje preostalih zarobljenika. To su potvrdili svjedoci Srđan Brezo i Z-1. Eredemović za vojnike iz TAM-a kaže da su “neki momci iz Bratunca”.
“Nismo bili”, kaže Kos, “svjesni da će doći još njih, mislili smo da će biti samo jedan autobus. Kod petog autobusa je došao Z-1 i rekao mi: ‘Poruči su odozdo, morate brže raditi, pobunili su se, hoće da provale vrata, da pobjegnu.’ Tada sam mu rekao da ne mogu više, ne samo ja, nego i ostali.”
Tada je, po njegovom iskazu, u vozilu TAM dovezena druga grupa egzekutora koja je nastavila posao. “Dakle, ova druga grupa vojnika je došla kod šestog autobusa. Oni su tjerali i šofere i vojne policajce da svako mora da ubije po jednog-dva zarobljenika da ne bi pričali.”
Nakon što su pobijeni svi dovezeni zarobljenici na Branjevu, Erdemović je Kosu kazao da vojnici, koji su došli TAM-om (“momci iz Bratunca”) traže da se ide na novu lokaciju, Dom kulture u Pilici, jer i tamo je potrebno streljati dio zarobljenika.
”Ja sam rekao da neću”, kaže Kos, “isto i Dražen, na tome je ostalo. Cijela naša grupa je ranije prestala da strelja i nismo htjeli više.”
Međutim, iako nisu htjeli da streljaju, Kos i društvo su otišli do kafane u Pilici, koja se nalazila nedaleko od Doma kulture (gdje je streljana druga grupa Srebreničana).
“Ušao sam u kafanu”, kaže Kos, “zajedno sa cijelim odredom, mislim da smo Erdemović, ja i optuženi Vlastimir Golijanin sjedili odmah do vrata. Odjednom su se čule eksplozije, rafali, kad dođe jedan vojnik preko puta, kaže gotovo je tamo, ko hoće da vidi ima li živih, donio je 500 maraka krvavih. Tad je Erdemović otišao i ustao. Nakon toga je došao Beara i zahvalio nam na obavljenom zadatku… Bio je u alkoholiziranom stanju, a i mi smo pili rakiju na Branjevu.”
Kako se navodi u presudi Kosu i drugima, Beara je čestitao pripadnicima 10. diverzantskog odreda, kazavši da će im “država biti zahvalna”.
U idućem nastavku bit će govora o streljanju zarobljenih Srebreničana u Domu kulture u Pilici.

Haris Imamović
Član redakcije portala !Odgovor. Ranije pisao za „Istragu“, „E-novine“, “Analiziraj.ba”, „Dane“. U mandatu 2018–2022. bio savjetnik člana Predsjedništva iz reda bošnjačkoga naroda i tokom tog perioda sudjelovao u radu Organizacionog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici. Objavio roman „Vedran i vatrogasci“ (2022).
Više od istog autora