Nisam izgubio brata – njega su ubili

Svake godine, prilikom obilježavanja godišnjica iz doba Agresije na našu domovinu, čujemo iste ili slične rečenice. Novinari, aktivisti, umjetnici i zvaničnici – vjerovatno se nadajući da ne diraju stare rane i ne uvrijede žrtve – upravo vrijeđaju i žrtve i nas preživjele.

Nestali, stradali, izgubljeni, umrli – tako se najčešće opisuje naše ljude koji su ubijeni, zaklani ili razneseni granatom u jednom od mnogih masakra.

U namjere ne ulazeći, ova praksa je, najblaže rečeno, štetna i uvredljiva. U protekle tri decenije određene su se fraze uvukle u naš svakodnevni život. Generacije mladih su odrasle na ovoj terminologiji, smatrajući je jedinom ispravnom. Nesretni rat, nemili događaji, tragedija – tako nam opisuju ratne zločine. Granata je pala – kao da je pala ledenica sa strehe. Neko je stradao – kao da ga, s položaja VRS-a nije smišljeno pogodio snajperista, u glavu. Nestao u vihoru rata – kao da ga nisu vojnici ili policajci odveli na strijeljanje, bacili u Drinu.

Ne ulazim u terminologiju onih koji baštine zločine ili se boje onih koji slave zločince: građanski rat, pucali smo jedni na druge – sve to služi relativiziranju genocida i izjednačavanju nas i agresora.

Ne pišem ovo kao lingvist ili novinar – nego kao neko kome su ubili brata dok se igrao tenisa ispred kuće. Ne mogu, dakle, ne biti subjektivan i ne želim se pravdati nikome, a ponajmanje onima koji su krivi za ovu uvriježenu terminologiju.

Želim ukazati na pogrešne prakse izvještavanju o ratu u kojima se, u svakoj mogućoj prilici, romantizuje Agresija. Sve i ako bi svi prihvatili takve prakse i takvu terminologiju – meni će i dalje biti uvredljive. Takav rječnik vrijeđa mog ubijenog brata Amela, moju majku, mog rahmetli oca, sve žrtve, sve ubijene, sve zaklane i sve one koji nisu više među živima zbog velikosrpske ideologije, ratnih zločinaca, udruženih zločinačkih poduhvata.

Sva ta stradanja i nemili događaji vrijeđaju kolektivno sve nas koji smo preživjeli, žalujemo i nosimo svoje traume.

Najčešće se koristi jedna poprilično uvredljiva konstrukcija s glagolom izgubiti. Izgubio si brata, izgubio je oca, izgubila je majku. Ubijena osoba nije pas ili privjesak za ključeve da se izgubi. Kada auto zgazi nečijeg ljubimca, kažemo da ga je ubio nesavjesni vozač, kreten, naljutimo se malo, ili bar kažemo da se nesreća desila. Ali kada pričamo o zločinačkom ubijanju, prinuđeni smo „očistiti“ terminologiju: kao da su granate same padale, kao da ih nije ispaljivala neka vojska s nekih položaja pod nečijom komandom.

Kao da nas je dok smo se igrali na ulici gađalo nešto nepoznato s neba, pa sam ja, kao i mnogi, izgubio brata. Čak, u dubini svijesti, takve konstrukcije me dodatno opterećuju jer, ako sam ja izgubio, ispada da sam ja nešto učinio i da sam ja kriv. Takav jezički i mentalni pasivno agresivni pristup od mene konstantno pravi žrtvu, iako sam, danas tek svjedok, istraživač ratnih zločina.

Termin četnik danas je neprihvatljiv mnogima, iako oko nas ima mnogo četnika koji se stvarno ponose tom bolesnom ideologijom.

Meni nije dozvoljeno da krvnike nazivam onako kako ja želim i to je jedan vid dehumanizacije mene kao nekoga ko je vidio kako mu brat izdiše. Meni se ne daje pravo da budem nervozan, ja ne smijem biti ljut, moram biti otvoren za dijalog, politički korektan i povrh toga ne smijem nekoga uvrijediti. Samo tako moje svjedočenje će biti prihvaćeno i istinito, sve ostalo je neprihvatljivo.

Konstantno se nameće zaborav sa još jednom kontradiktornom frazom – treba se ići naprijed. Kako neko zamišlja da društvo ide naprijed a da se ne pamte, istražuju i dokumentuju činjenice o zločinima iz prošlosti.

U istom duhu mnogi govore da treba izbjegavati teške teme. Je li to znači da bi nam sve išlo nabolje samo da, eto, nikad ne spominjemo rat, iako oni koji slave agresore i zločince ne mijenjaju svoje planove. Oni istovremeno zločine poriču, slave zločince i prijete nam novim zločinima u budućnosti. Dakle – oni gledaju naprijed.

Mnoge lijeve stranke nastoje ovakvim ublaženim rječnikom da se omile svojim koalicionim partnerima. Govore svašta, a ne kažu ništa. Svojim bezbojnim saopćenjima samo pokazuju ko su i kakva je njihova uloga u prekrajanju ratne historije.

Kada se trebalo napraviti spomen-obilježje ubijenoj djeci grada Sarajeva i kada se odlučivalo o imenu i lokaciji – jedan takav političar je bio protiv riječi ubijenoj u nazivu spomenika. Sjećam se da se moj rahmetli otac morao boriti da ostane tako, govorio mi je da je bilo otvorenih protivljenja na izgled jednog običnog natpisa, a ustvari ta jedna riječ mijenja sav kontekst opsade i naše ubijene djece.

Apsurdno je i govoriti da se neko zaista morao raspravljati o tome, ali eto jeste, kao i što bi se moralo i danas ubjeđivati sa raznoraznim stručnjacima za ratnu tematiku i povredu ljudskih osjećaja. Sve je to bilo prije petnaest godina, a današnja slika nije nimalo bolja; možda je čak i gora.

Nisu djeca stradala, njih su ubili, i zna se tačno ko, kako, kada i gdje – sve je to jako važno za žrtve, njihove porodice i – najvažnije – za buduće naraštaje. Nametnuti narativ je zamka u koji mnogi upadaju ne promišljajući o tome koliko je to podmuklo i degradirajuće za zajednicu. Nove generacije su nam najbitnije i radi njih moramo da brinemo šta i kako im ostavljamo u javnom prostoru. Potrebno je ostaviti takve temelje da se i oni nakon trideset godina ne moraju baviti istim ovim pitanjima.