Moldavija na razmeđu: Između unije, ruske sjene i evropskih blokada

U srijedu je u Rumuniji prijedlog ujedinjenja s Moldavijom prošao kroz donji dom bez rasprave, dok je istovremeno u Briselu samo jedan glas bio dovoljan da zakoči evropski put Moldavije i Ukrajine. Jedno je bilo posljedica isteka parlamentarnog roka, drugo svjesne političke odluke. Zajedno su vratile pitanje koje se nakon raspada Sovjetskog Saveza nikada nije sasvim izgubilo: je li Moldavija samostalna nacija, rumunska zemlja odvojena historijskim okolnostima ili granični prostor čiji identitet zavisi od odnosa snaga između Bukurešta i Moskve?

Američki historičar i politolog Charles King u knjizi „The Moldovans: Romania, Russia, and the Politics of Culture“ (Moldavci: Rumunija, Rusija i politika kulturnog identiteta) pokazuje zašto nijedan od tih odgovora sam po sebi nije dovoljan. Moldavija nije samo teritorija oko koje su se sporile imperije. Tokom dva stoljeća bila je predmet uzastopnih pokušaja da se preko škole, jezika, pisma, historiografije i državnih institucija odredi ko su njeni stanovnici. Ruski, rumunski, sovjetski i postsovjetski projekti nisu samo opisivali identitet – oni su ga i aktivno oblikovali.

Prijedlog zastupnika nacionalističke stranke S.O.S. România automatski je prošao u Zastupničkom domu zato što nije raspravljen niti je o njemu glasano u predviđenom roku. Rumunska vlada i nadležni odbori dali su negativna mišljenja, a konačnu odluku treba donijeti Senat. 

Ako Senat odbije inicijativu, prijedlog pada. Ni njegovo eventualno usvajanje ne bi, međutim, značilo pokretanje automatskog postupka ujedinjenja. Za stvarnu integraciju bile bi potrebne zasebne odluke vlasti i građana obje države, ustavne promjene i međunarodni sporazumi. Bukurešt, dakle, nije pokrenuo ujedinjenje, a put do njega ostaje dalek i neizvjestan. Ipak, prijedlog je došao u javnost neposredno nakon što je moldavski zamjenik premijera Eugen Osmochescu izjavio da bi spajanje s Rumunijom moglo postati „plan B“ u slučaju da evropski put zemlje bude blokiran ili ozbiljno usporen.

Predsjednica Maia Sandu ranije je rekla da bi na hipotetičkom referendumu glasala za ujedinjenje, ali je priznala da za takvu odluku nema stabilne većine, a podrška varira zavisno od formulacije pitanja i uključivanja dijaspore. Istraživanje iz marta 2026. zabilježilo je 44 posto podrške među stanovnicima Moldavije, dok je najnovije godišnje istraživanje odnosa prema Evropskoj uniji pokazalo da članstvo podržava 58 posto ispitanika. Razlika između ta dva rezultata pokazuje da kulturna bliskost s Rumunijom ne vodi automatski prema odricanju od moldavske državnosti.. Ta razlika ostaje i jedna od središnjih tema Kingove knjige.

Sovjetska vlast insistirala je da su Moldavci poseban narod i da je „moldavski“ jezik različit od rumunskog, iako se njihove standardne forme nisu mogle jezički razdvojiti. Taj projekat služio je i opravdavanju sovjetske kontrole nad Besarabijom. Ali njegov raspad nije doveo do očekivanog ujedinjenja s Rumunijom. Mnogi Moldavci prihvatili su rumunsko jezičko i kulturno naslijeđe, a istovremeno počeli čuvati nezavisnu državu kao vlastitu.

Sovjetski projekat ostavio je teritorijalni i institucionalni okvir države, ali nije proizveo nesporan nacionalni identitet. Zato nije tačno ili korisno tvrditi da je moldavski identitet puka sovjetska izmišljotina. Iako je politički oblikovan, poput mnogih drugih nacionalnih identiteta, tokom vremena je stekao vlastite institucije, historijska iskustva i posebnu emocionalnu vrijednost za stanovnike Moldavije. Ujedinjenje ne bi bilo jednostavan povratak prirodnom stanju. Bilo bi novi projekat izgradnje države, s pobjednicima, gubitnicima i stanovništvom koje ne dijeli jedinstven odgovor na pitanje kome pripada.

Takva neodređenost odgovara Moskvi dok god je može koristiti za slabljenje proevropske vlasti. Rusija protiv Moldavije vodi hibridnu kampanju koja obuhvata energetsku ucjenu, dezinformacije, kibernetičke napade, finansiranje političkih posrednika i izborne manipulacije. U Pridnjestrovlju zadržava vojno prisustvo i utjecaj nad separatističkim strukturama.

Cilj ne mora biti formalno pripajanje Moldavije. Dovoljno je održavati zemlju podijeljenom, ekonomski ranjivom i nesigurnom u vlastiti politički pravac. Evropska integracija zato za Kišinjev nije samo razvojna politika. Ona treba učvrstiti državu prije nego što ruski pritisak oslabi povjerenje građana u njenu sposobnost da opstane.

I upravo ovdje dolazi do pomjeranja i samog smisla riječi "ujedinjenje". Nekada je ta ideja bila vezana ponajprije za romantične intelektualce i nacionalne pokrete, koji su sovjetsku granicu na Prutu doživljavali kao historijsku nepravdu i težili njenom prevazilaženju. Danas, međutim, pojedini predstavnici moldavske vlasti na ujedinjenje gledaju kao na potencijalnu zaštitu – rezervnu opciju koja bi se aktivirala ako članstvo u Evropskoj uniji postane nedostižno. Tako kulturno pitanje prerasta u sigurnosnu „rezervu“, odnosno plan za očuvanje državnosti u nestabilnom okruženju.

Vlaška i Kneževina Moldavija ujedinili su se 1859. i stvorili jezgro moderne Rumunije. Besarabija (tada dio Carske Rusije) se priključila Rumuniji 1918, da bi je Sovjetski Savez preuzeo 1940. Transilvanija je imala drugačiji put: tokom rumunske borbe za nezavisnost pripadala je Austro-Ugarskoj, a Rumuniji je priključena nakon Prvog svjetskog rata.

Za rumunski nacionalni narativ Vlaška, Moldavija i Transilvanija predstavljaju glavne historijske prostore okupljanja. Za mađarsku politiku Transilvanija ostaje vezana za Trianon, gubitak teritorije i položaj mađarske zajednice u današnjoj Rumuniji. Budimpešta je raniju blokadu evropskog puta Ukrajine vezivala za jezička, kulturna i obrazovna prava mađarske manjine u Zakarpatju. Nakon što je s Kijevom postignut dogovor o tim pitanjima, Magyarova vlada dopustila je otvaranje prvog pregovaračkog klastera. Za protivljenje otvaranju preostalih klastera navela je drugi razlog: stav da Ukrajina i Moldavija ne bi smjele napredovati brže od zemalja Zapadnog Balkana koje godinama čekaju članstvo.

Magyarova Mađarska više ne vodi politiku bliske saradnje s Kremljom kakvu je imao Viktor Orbán. Ipak, udaljavanje od Rusije nije uklonilo nacionalnu politiku prema Mađarima izvan granica niti težnju Budimpešte da određuje redoslijed regionalnog proširenja. Odluka ne mora biti proruska po namjeri da bi koristila Rusiji. Svako odgađanje daje Moskvi dodatno vrijeme da evropski put Moldavije predstavi kao obmanu.

Kingova analiza pomaže da se razumije zašto je članstvo u EU za Moldaviju prikladnije od brzog ujedinjenja. Evropski okvir ne traži da se jednom zauvijek odluči jesu li Moldavci Rumuni, zasebna nacija ili oboje. Omogućava da kulturna povezanost s Rumunijom i politička odanost moldavskoj državi postoje istovremeno.

Ujedinjenje bi, naprotiv, zahtijevalo ustavne promjene, rješavanje statusa manjina, podjelu političke moći i odgovor na pitanje Pridnjestrovlja. Pripajanje teritorije na kojoj se nalaze ruske snage državi članici NATO-a pretvorilo bi zamrznuti sukob u mnogo opasniji sigurnosni spor. Moskva bi proces predstavila kao rumunsku aneksiju i pokušala mobilizirati rusofono stanovništvo, Gagauziju i proruske političke mreže.

Evropska unija članstvom može učvrstiti moldavsku državnost bez prisilnog zatvaranja rasprave o identitetu. Ako taj put postane niz blokada bez pouzdanog završetka, politički prostor za takvo rješenje će se sužavati. Što Unija duže odgađa prijem Moldavije kao samostalne države, to će ideja njenog ujedinjenja s Rumunijom izgledati manje kao historijski san, a više kao geopolitički plan B.