Los Angeles je bosanska čaršija: Ovo nije publika, ovo je pokret

Los Angeles se hrani spektaklom. U gradu koji se proteže uz Tihi okean, zalazi u dolinu San Gabriel, naslanjajući se na Santa Monicu, prodaju se snovi, snimaju filmovi i proizvode iluzije da je sve moguće.

Između palmi, autoputeva koji nikad ne spavaju i neonskih reklama koje osvjetljavaju noć poput reflektora na stadionu, ovih dana jednu od glavnih uloga igraju ljudi iz jedne male države. Ne pitaju za kilometre. Gaze sve prepreke, kako bi gledali svoju reprezentaciju. Bosanci i Hercegovci su najljepša priča Mundijala u Sjevernoj Americi.

Ne, nisu došli u Hollywood. Ne zanima ih ni Beverly Hills, ni Lakersi. Došli su na Mundijal.

O nama govori Thiery Henry na Fox TV, o BiH pjeva Zlatan Ibrahimović, naša država i reprezentacija su u trendu.

Amerika je zemlja koja voli pobjednike. Bosanci i Hercegovci su upravo to. Zato su ovih dana naše zastave postale dio pejzaža od Toronta do Salt Lake Cityja, od St. Louisa do Los Angelesa. Gdje god se pojavi reprezentacija Bosne i Hercegovine, pojavi se i njena druga reprezentacija, emotivna, ona uz koje treperi srce, a to su – navijači.

Nisu to obični fanovi. Vidjet ćete suzu kako se kotrlja niz obraze za vrijeme intoniranja himne u Torontu. Pjevaju uglas Halidove Ljiljane i Enesovog Bosanca. Uz Merlina i Dubiozu padaju u trans. Stvaraju čudesnu energiju koja se prelijeva na teren.

Dok drugi nose transparente i fotografišu se za društvene mreže, mi pjevamo. Glasno. Iz srca. Onako kako se pjeva na svadbama, u kafanama, na trgovima i stadionima. Naše navijačke pjesme nisu nastale u marketinškim agencijama, niti ih je napisao neki stručnjak za atmosferu. Nastale su među ljudima koji su iz domovine otišli, ali je nikada nisu napustili.

Zato nas Amerikanci gledaju sa čuđenjem.

Na ulicama Toronta, gdje je Bosna i Hercegovina otvorila prvenstvo protiv Kanade, mnogi su prvi put vidjeli navijačku grupu koja više liči na pokret nego na publiku. Ljudi svih generacija. Djedovi koji su nekada bježali od rata. Njihova djeca koja govore engleski s američkim naglaskom. Unuci koji možda nikada nisu živjeli u Bosni, ali znaju riječi svake navijačke pjesme.

To je ono što fascinira Amerikance.

U zemlji u kojoj se navijačka kultura često mjeri koreografijama i statistikom, Bosanci i Hercegovci su donijeli emociju. Donijeli su dušu.

Sada se karavan seli u Los Angeles.

Na čudesnom SoFi stadionu, jednoj od najimpresivnijih sportskih građevina na svijetu, koji vrijedi milijardu dolara, Bosna i Hercegovina igra utakmicu protiv Švicarske. Stadion izgleda kao svemirski brod spušten među kalifornijske palme. U njemu se održavaju najveći sportski i zabavni događaji planete. Već znamo da će Bosanci donijeti energiju koju ovaj stadion nikada nije osjetio.

Danima se po gradu mogu vidjeti plavo-žute zastave. Štit s ljiljanima dominira na bulevarima i avenijama, u parkovima i barovima.

Na Venice Beachu. U Santa Monici. Na Beverly Hillsu. U restoranima gdje se uz hamburgere naručuje bosanska pita i domaća kafa.  

Za mnoge od tih ljudi ovo nije samo utakmica.

Ovo je prilika da djeci pokažu odakle dolaze njihova prezimena. Ovo je dan kada će Bosna i Hercegovina postati veća nego što jeste na geografskoj karti.

Jer naša domovina nikada nije bila samo teritorija. Ona je osjećaj.

I zato će u četvrtak SoFi stadion vjerovatno izgledati drugačije nego što su domaćini i organizatori očekivali. Bit će mnogo švicarskih navijača. Bit će i znatiželjnih Amerikanaca. Ali bit će i hiljada Bosanaca koji će od Los Angelesa na nekoliko sati napraviti bosansku čaršiju s ugođajem kakav samo mi možemo stvoriti.

Ono što svi čekamo je kako će na terenu izgledati naši Zmajevi. Očekujemo da Sergej Barbarez i njegovi igrači naprave još jedan korak prema nokaut fazi.

Švicarska je prosula pobjedu u prvoj utakmici sa Katarom. Žestoko ih je potreslo tih 1:1 u Santa Clari. Javnost u zemlji satova i čokolade cilja na Granita Xhaku. Kapiten i prva zvijezda ekipe je „toksičan“. Mediji pišu da je as engleskog Sunderlanda previše agresivan prema saigračima, da pravi pritisak na ekipu i da je postao naporan. Blerim Džemaili, bivši član nacionalnog tima Švicarske, očekuje od Murata Yakina da konačno progovori otvoreno o stanju u ekipi i atmosferi koja više nije pobjednička.

Sergej Barbarez nema Yakinove problemi, ali „jede“ ga što ne može računati na sve igrače, što je Tabaković još van ritma. Što Čelika muči koljeno, što je Kolašinac počeo osjećati godine i utakmice u svojim nogama, a što je naš najbolji igrač, lider, kapiten i fudbalska sila – Edin Džeko – i dalje enigma. Za nas ne, ali za Švicarce jeste. Ne mogu odgonetnuti je li Džeko spreman ili ne, nije igrao posljednje tri utakmice za reprezentaciju, a nisu sigurni kako da se postave prema njemu, jer ne znaju da li će početi ili ući. Nemaju plan za napadača Schalkea 04.

Džeko im je zabio gol u jednoj utakmici koju smo sa Švicarskom odigrali prije 10 godina. Dobili smo ih 2:0. Pamtimo utakmicu na Letzigrund Stadionu u Zürich po majstoriji Miralema Pjanića. Njegovom najljepšem golu za repku. Pjanićevu ulogu možda bi mogao preuzeti Ermin Mahmić. Dječak iz Krajine, kojeg je Emir Spahić oteo Austrijancima i stavio u avion za Sjevernu Ameriku, pokazuje zavidno nogometno znanje i vještine. Da li će mu Barbarez dati šansu? Možda on bude naš X faktor.

Barbarez i saradnici prave plan tako da pobijedimo Švicarce i prije posljednje utakmice sa Katarom u Seattleu, riješimo pitanje plasmana u šesnaestinu finala Mundijala.

Bit će teško i neizvjesno, bit će naporno i iscrpljujuće. Ali s navijačima na tribinama koji će i ovoga puta pretvoriti utakmicu u praznik, i pobjeda je realna.

Možda upravo u tome leži najveća snaga Zmajeva.

Svjesni smo da nismo favoriti za naslov prvaka svijeta. Nemamo zvijezde koje vrijede desetke miliona eura. Nemamo jaku logistiku, ni medijsku famu oko sebe, ali imamo nešto što mnogi veliki nemaju.

Imamo publiku koja ne žali dlanove i grla. Koja prelazi okeane da osjeti domovinu na drugom kraju svijeta.

To su navijači koji su uzeli godišnji odmor, prešli hiljade kilometara i potrošili i zadnji dolar samo da bi devedeset minuta pjevali Jedna si jedina.

Zbog toga su BH Fanaticosi i svi drugi koji kojima je BiH u srcu tolika atrakcija. Nismo najbrojniji, ali smo najsrčaniji i najponosniji.

Čekamo još jedan korteo za pamćenje, koji će postati viralan. Još ako pobijedimo... Los Angeles će svijetliti kao 2020. kad su LeBron James i društvo osvojili posljednji NBA naslov.