Brendan Simms: Na svijetu postoje samo četiri velike sile

Počelo je doba nadmetanja velikih sila, ali ne ispunjavaju svi pretendenti uslove za takav status.

Piše: Brendan Simms (Foreign Policy)

U novoj eri nadmetanja velikih sila važno je najprije utvrditi ko su stvarni takmaci. Ali o velikim silama uvijek je bilo lakše govoriti nego ih precizno definisati. Neslaganje oko statusa velike sile, a naročito oko toga koja je sila „najveća“, obilježava današnji sistem jednako kao što ga je obilježavalo i ranije. Ne postoji općeprihvaćena definicija velike sile, niti saglasnost o osnovnim pitanjima, poput toga koliko ih uopće ima.

Ipak, velike sile moguće je prepoznati prema nizu zajedničkih obilježja. Ona pokazuju da danas postoje samo četiri velike sile – i da to nisu nužno one koje biste očekivali.

Velike sile, prije svega, dijele određeni obrazac ponašanja. One uvijek očekuju da oblikuju glavna svjetska pitanja ili da se o njima barem konsultuju. Njihovo prisustvo se osjeti, a njihovo odsustvo stvara prazninu koju neko drugi nastoji popuniti. Velike sile često insistiraju na vlastitom apsolutnom suverenitetu, dok manjim državama priznaju samo uslovni suverenitet, naročito ako se nalaze u njihovom susjedstvu. U krajnjem slučaju, zadržavaju pravo da mijenjaju režime koji im prijete ili im nisu po volji, dok istovremeno odbijaju priznati bilo kome takvo pravo prema sebi.

Ponekad će velike sile tvrditi da stoje iznad međunarodnog prava. U drugim prilikama predstaviće se kao njegovi zaštitnici ili kao branitelji međunarodnih normi. Drugim riječima, velike sile imaju moć da pravila pišu i da ih krše; one nikada nisu samo oni koji pravila prihvataju. One uređuju poredak, ne uređuje poredak njih.

Takvo ponašanje omogućavaju im nadmoćne sposobnosti u odnosu na srednje i male države. Prva od tih sposobnosti jesu resursi. Ima li određena država vojni kapacitet da nametne svoju volju ili da se odupre volji drugih? Ne postoji potpuno zadovoljavajući način mjerenja vojne snage, ali iznos koji država troši na vojsku, kao i djelotvornost tog trošenja, pružaju grubu sliku njenih odbrambenih mogućnosti.

Operativno nuklearno oružje danas je također neizostavan element statusa velike sile. Pouzdana sposobnost isporuke atomske bombe, a time i odvraćanja nuklearnog napada, daje državi posebno mjesto u svijetu. Zato velike sile prihvataju ogroman teret planiranja, istraživanja, održavanja, skladištenja, obuke i zaštite koji takvo oružje nosi. Nisu sve nuklearne sile velike sile, ali su sve velike sile nuklearne.

Zatim dolazi ekonomija. Je li država dovoljno snažna da izdrži finansijske udare geopolitičkog nadmetanja i da održava značajan vojni napor? Ekonomska snaga obično se mjeri bruto domaćim proizvodom, koji obuhvata sve proizvedeno unutar državnih granica. Alternativna mjera, paritet kupovne moći, uzima u obzir koliko određena suma novca vrijedi u domaćoj ekonomiji. Ona favorizuje nezapadne zemlje s nižim životnim standardom i nižim troškovima proizvodnje.

Vrlo važno, a teško mjerljivo, jeste pitanje koliko su ti resursi zaista nacionalni. Mirnodopski BDP, BDP u konfliktnoj situaciji i ratni BDP tri su različite stvari. Ako se država carinama, sankcijama ili blokadom odsiječe od tržišta, izvora kredita, sirovina i hrane, njena ekonomija brzo poprima sasvim drugačiji oblik. Upravo zato je kontrola globalnih dobara izvan nadležnosti bilo koje pojedinačne države, naročito svjetskih pomorskih ruta, toliko važna za određivanje statusa velike sile, ili barem za hijerarhiju među velikim silama.

Ekonomska moć je, dakle, važna, ali nije presudna. Najsnažnije vojske svijeta, mjerene sposobnostima i izdvajanjima u posljednjih dvadeset godina, jesu Sjedinjene Države, koje uvjerljivo predvode, i Kina, a zatim, na određenoj udaljenosti, Ujedinjeno Kraljevstvo i Rusija. Prve tri zemlje spadaju i među pet ili šest najvećih ekonomija svijeta. Rusija, ekonomski slabija, prolazi prag prije svega zbog svog izvanredno velikog nuklearnog arsenala, najvećeg na svijetu.

Drugi kriterij statusa velike sile jeste doseg. Je li država globalna sila ili samo regionalna sila, i koliko je spremna i sposobna upotrijebiti silu daleko od svojih granica? Ima li priznatu geografsku sferu utjecaja? Može li se osloniti na globalnu mrežu baza? Kontroliše li ključna transportna čvorišta i uska grla? Mogu li njene obavještajne službe pružati vrhunske informacije o većem dijelu svijeta, kao i o kibernetičkom prostoru i svemiru? Ima li veliku i sofisticiranu diplomatsku službu? Raspolaže li velikim budžetom za inostranu pomoć?

Doseg može biti geografski i virtualan. Velika sila sposobna je da se osjeti daleko izvan vlastite regije, ali i da utječe na globalne institucije poput Ujedinjenih nacija, tržišta i drugih foruma, pa čak i da ih djelimično kooptira.

Danas je doseg vrlo neujednačeno raspoređen. Sjedinjene Države izdvajaju se širokom mrežom vojnih baza. Britanija više ni izbliza nema globalni položaj koji je nekad imala, ali i dalje održava važne suverene baze širom svijeta, uključujući Gibraltar, Kipar i Falklandska ostrva; prisutna je i u mjestima poput Duqma u Omanu, na Indijskom okeanu. Rusija polaže pravo na sferu utjecaja u svom bliskom inostranstvu, iako je nedavno izgubila tlo u Africi i na Bliskom istoku. Ona, međutim, ima globalni doseg u propagandi, dezinformacijama i remetilačkoj digitalnoj aktivnosti.

Kina bi tek mogla postati velika globalna vojna sila, s bazom u Džibutiju i širokim paravojnim prisustvom koje štiti infrastrukturne projekte širom svijeta. Njen stvarni globalni doseg, međutim, leži u djelimičnoj kontroli svjetskih lanaca snabdijevanja i kritičnih minerala, poput litija, potrebnih za tehnološku i zelenu revoluciju.

Treći kriterij jeste ugled. Smatraju li druge države, posebno druge velike sile, neku državu velikom silom – i gotovo jednako važno, smatra li ona samu sebe takvom? Malo ko danas sumnja da su Sjedinjene Države i Kina velike sile, a mnogi tako vide i Rusiju zbog njene vojne sposobnosti da oblikuje ili barem remeti globalni poredak. Iako je status Ujedinjenog Kraljevstva sporan, većina Evropljana i dalje ga smatra velikom silom.

Finska i Švedska su, naprimjer, 2022. tražile bilateralnu sigurnosnu garanciju od Ujedinjenog Kraljevstva prije nego što su stupile na snagu garancije NATO-a; Zajedničke ekspedicione snage pod britanskim vodstvom znatno doprinose sigurnosti Baltika i krajnjeg sjevera. Ujedinjeno Kraljevstvo cijene i važni akteri u Aziji, poput Japana, kao i u Levantu i Perzijskom zaljevu. Osim toga, ako se Sjedinjene Države povuku iz Evrope i Azije, znatno ograničenije britanske sposobnosti dobit će na važnosti.

Velika sila, povrh toga, uvijek predstavlja nešto više od gole sile. Njena veličina je i kulturna i ideološka. Danas Ujedinjeno Kraljevstvo i druge zapadne sile predstavljaju liberalni međunarodni poredak zasnovan na demokratskim principima i slobodnoj trgovini. Britanija je tu sliku ojačala kada je odbila učestvovati u napadu američkog predsjednika Donalda Trumpa na Iran, pokazujući da nije američka „pudlica“. Druge sile sebe prikazuju u civilizacijskim kategorijama.

Kineski predsjednik Xi Jinping, naprimjer, rekao je da Kina, kao „velika zemlja“, treba voditi „osebujnu“ diplomatiju obilježenu „istaknutom kineskom karakteristikom i kineskom vizijom“. Čak i Rusija, vjerovatno najbrutalnija među velikim silama, koja stalno naglašava svoju vojnu i nuklearnu moć, tvrdi da globalno predstavlja kršćanske i porodične vrijednosti nasuprot „bezdušnom“ Zapadu. Šta tačno Sjedinjene Države, nekada oslonac međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, predstavljaju nakon drugog Trumpovog dolaska, još nije jasno.

Ugled dijelom počiva na položaju države u arhitekturi globalnog upravljanja. Sjedinjene Države igraju veliku ulogu, neki bi rekli i dominantnu, u ekonomskim organizacijama poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. One su i stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, zajedno s Rusijom, Kinom, Britanijom i Francuskom. Svih pet sila tako uživa značajne privilegije u međunarodnom sistemu, iako se te privilegije često dovode u pitanje, dok je reforma UN-a udaljena koliko je uvijek i bila.

Četvrti kriterij statusa velike sile, otpornost, odnosi se na količinu bola koju društvo i njegova ekonomija mogu podnijeti. Historijsko iskustvo tu igra važnu ulogu. U prošlosti pobjeda nije uvijek pripadala onima koji mogu nanijeti najviše bola, nego ponekad onima koji ga mogu najviše pretrpjeti. Nekadašnje velike sile, poput Habsburškog carstva, pokazale su ogromnu sposobnost opstanka u nevolji. Izgubiti i oporaviti se jednako je važno kao i pobijediti. Država može imati velike resurse, impresivan doseg i ugled, a ipak ne biti velika sila ako joj nedostaje otpornost.

Najotpornije sile kroz vrijeme bile su Britanija i Sjedinjene Države. Pokazale su da mogu izdržati dugotrajna nadmetanja i oporaviti se od ozbiljnih poraza, poput gubitka američkih kolonija ili rata u Vijetnamu. Iako su obje zemlje danas u domaćoj krizi, svaka na svoj način, može se očekivati da će se relativno brzo oporaviti. Rusija i Kina, nasuprot tome, relativno su mlade sile u svom sadašnjem obliku, a obje nose svježe sjećanje na političku traumu i raspad. Kao i mnogo šta drugo, otpornost je ukorijenjena u historiji, naročito u dugom razvoju društvene kohezije.

Prema ovim kriterijima, nekoliko pretendenata na status velike sile može se otpisati. Neki ekonomski značajni akteri, poput Njemačke i Japana, nemaju vojne sposobnosti, posebno nuklearno oružje, potrebne za status velike sile.

Kada je riječ o dosegu, Njemačka, Japan, Brazil i Indonezija uglavnom imaju regionalne vojne sposobnosti; neke od tih zemalja uživaju znatan globalni utjecaj kroz diplomatske službe i politiku inostrane pomoći. Njemačka i Japan imaju znatnu meku moć, ali Brazil i Indonezija nemaju. Sve četiri zemlje u prošlosti su pokazale krhkost i zato im nedostaje potrebna otpornost.

Uprkos podršci mnogih, ni Indija ne ispunjava većinu kriterija. Ima nuklearno oružje i petu ili šestu najveću ekonomiju svijeta, ali je vojni doseg New Delhija uglavnom regionalan. Indija polaže pravo na reputaciju „svjetskog učitelja“, ali tu ulogu razumije u kategorijama koje nisu velikosilne. S obzirom na relativnu mladost zemlje u njenom modernom obliku, indijsku otpornost teško je izmjeriti – ali sklonost terorističkom i komunalnom nasilju, kao i uporno siromaštvo, ukazuju na ranjivosti.

Francusku je teško procijeniti. Ona je velika ekonomija i raspolaže nuklearnim arsenalom nezavisnijim od britanskog, ali je važne dijelove svog suvereniteta, poput kontrole nad vlastitim granicama i valutom, prenijela na Evropsku uniju. Pariz i dalje ima znatan utjecaj u Africi i značajno prisustvo u Indo-Pacifiku, ali se u Africi povlači, dok je u Indo-Pacifiku suočen s izazovima antikolonijalnih pokreta. Francuska također ima globalni brend odvojen od anglosaksonskog, kineskog i ruskog.

Kada je riječ o otpornosti, međutim, Francuska je u 19. i 20. stoljeću više puta doživjela slom države, najdramatičnije 1940, kada ju je pregazila Njemačka i kada su je nakon rata morale rekonstituisati angloameričke sile. Ona je znatno krhkija od Ujedinjenog Kraljevstva.

Jasno je da se mjera u kojoj velike sile posjeduju resurse, doseg, ugled i otpornost, kao i odnos između tih sposobnosti, znatno razlikuje. Nijedna velika sila nije oblikovana isto kao druga; razlikuju se po kapacitetima i ranjivostima. Tako je uvijek bilo. U prošlosti nijedna velika sila nije bila jednako snažna kao druga, a neke su bile znatno slabije – naprimjer, Pruska u 18. stoljeću i Austro-Ugarska krajem 19. stoljeća.

Isto vrijedi i danas. Velike sile sadašnjice znatno se razlikuju i po pojedinačnim prednostima i po ukupnoj snazi. Iako su Sjedinjene Države i Kina ekonomski i vojno daleko ispred Rusije i Ujedinjenog Kraljevstva, sve četiri države imaju obilježja koja ih izdvajaju od narednog ranga važnih aktera na svjetskoj sceni. Postoji i jedna zemlja, Francuska, čiji je status velike sile nejasan.

Ova lista – i ono što uključuje i ono što izostavlja – nekima može djelovati iznenađujuće. Gledano historijski, međutim, njena postojanost je zapanjujuća. Iako se ravnoteža među akterima znatno promijenila, ovakav raspored velikih sila bio bi prepoznatljiv ne samo našim djedovima i bakama, nego i našim pradjedovima. Vrlo vjerovatno, ostat će prepoznatljiv i našoj djeci i unucima.

(Brendan Simms je direktor Centra za geopolitiku Univerziteta u Cambridgeu i autor knjige The Return of the Great Powers. Čitaocima u Bosni i Hercegovini poznat je i po knjizi Najcrnji čas: Britanija i uništenje Bosne, jednoj od važnijih studija o britanskoj politici prema ratu u BiH.)