Sjedinjene Države poslije Trumpa: Demokrati već traže put do Bijele kuće

Iako je do američkih predsjedničkih izbora ostalo više od dvije i po godine, u Sjedinjenim Državama već počinje tiha borba za sljedeću predsjedničku utrku. Demokrati su na izborima 2024. izgubili jer su im izmakli nezavisni birači i jer su u nekoliko ključnih saveznih država tijesne razlike otišle na Trumpovu stranu. U stranci se sada izdvajaju poznata imena, ali rana popularnost ne garantira i konačnu nominaciju. Ona, prije svega, otkriva nešto drugo: Demokratska stranka pokušava dokučiti kako da Trumpov drugi mandat pretvori u vlastiti politički povratak.

Prema novoj anketi Harvard CAPS/Harris Poll, provedenom od 23. do 26. aprila 2026. na 2.745 registriranih birača, Kamala Harris stoji na 50 % podrške među demokratima, a Gavin Newsom na 22 %. Slijede Josh Shapiro s 9 %, Alexandria Ocasio-Cortez s 8 % i J. B. Pritzker sa 6 %. Ista anketa pokazuje da među republikancima vodi sadašnji potpredsjednik J. D. Vance – što dodatno otvara pitanje kako će Republikanska stranka izgledati nakon Trumpova drugog mandata.

Da su Kamala Harris i Gavin Newsom popularni, nije nikakvo iznenađenje. Bivša potpredsjednica najpoznatije je demokratsko lice iz prethodne administracije, a Newsom se godinama profilirao kao jedan od najglasnijih Trumpovih protivnika. Njihova prednost, međutim, ne proizlazi iz svježine političke ponude, nego iz gole prepoznatljivosti. A to je u američkim predizborima važno, ali rijetko kada i dovoljno.

Demokratski kandidat za Bijelu kuću neće ovisiti samo o Demokratama. Ovisit će i o tome ko će naslijediti Trumpa među republikancima – hoće li stranka nastaviti njegov politički model ili se od njega barem djelimično odmaknuti. Tu se demokratima otvara prostor. Ako republikanci ostanu čvrsto vezani za Trumpovo naslijeđe, izbori 2028. mogli bi postati referendum o njegovoj drugoj administraciji. Ako se, pak, pokušaju distancirati, morat će objasniti i zašto su ga dosad branili.

Republikanci se već suočavaju s pitanjem koje neće moći dugo odgađati: ko može naslijediti Trumpa, a da pritom ne izgubi njegovu bazu? J. D. Vance ima institucionalnu prednost – potpredsjednik je i politički nasljednik MAGA pokreta. Marco Rubio, s druge strane, utjelovljuje mogućnost da se trumpizam upakira u prihvatljiviji, diplomatski i tradicionalniji republikanski oblik. I sam Trump ranije je govorio da bi kombinacija Vancea i Rubija mogla biti "nezaustavljiva".

Taj plan, međutim, ima očiglednu slabost. Vance i Rubio nisu samo mogući kandidati, nego dva različita pokušaja da se riješi isti republikanski problem: kako sačuvati Trumpovu političku bazu, a istovremeno ponuditi stranku koja može funkcionirati i bez njega. Vance bi značio nastavak MAGA politike u njenom najtvrđem obliku. Rubio bi, barem formalno, mogao predstavljati pokušaj da se Trumpovo naslijeđe ublaži i učini prihvatljivijim širem krugu birača.

Ali ni jedno ni drugo ne rješava osnovnu dilemu. Trump nije bio samo predsjednički kandidat, nego lični centar čitavog pokreta. MAGA je počivala na njegovom autoritetu, njegovom jeziku i njegovoj sposobnosti da različite frakcije desnice drži pod istim krovom. Bez njega taj pokret može lahko skliznuti u nešto mnogo slabije: skup slogana, međusobnih lojalnosti i unutrašnjih obračuna.

Dodatnu zabunu unose Trumpove povremene tvrdnje da nije potpuno isključeno da bi mogao ostati u igri i nakon drugog mandata. Međutim, 22. amandman Ustava Sjedinjenih Država jasno propisuje da niko ne može biti izabran za predsjednika više od dva puta. Zato Trumpove najave više djeluju kao politički pritisak na republikance nego kao realan ustavni put. 

Republikanski problem nije samo personalni. On je u prvom redu programski. Trump je na vlast došao obećavajući da Sjedinjene Države neće ulaziti u nove ratove, da će ekonomiju vratiti običnim Amerikancima i da će granice staviti pod kontrolu. Međutim, aktuelna administracija trenutno mora braniti rat protiv Irana, pritisak na Kubu, rast cijena goriva i sve žešće unutrašnje sukobe oko migracija. 

Tako se demokratskoj opoziciji otvorio neočekivan prostor. Trumpova druga administracija oživjela je demokrate upravo tamo gdje su izgledali najranjivije: nakon poraza 2024. činilo se da Demokratska stranka nema uvjerljiv odgovor na republikanski spoj ekonomskog populizma, tvrđe imigracijske politike i obećanja da Amerika neće voditi nove ratove. No sadašnja Trumpova vlast omogućava im da tvrde kako je upravo on iznevjerio vlastita obećanja.

Rat protiv Irana tu je ključan primjer. Američki ministar odbrane Pete Hegseth branio je pred Kongresom ratnu politiku administracije, dok su demokrati tvrdili da je riječ o političkoj i ekonomskoj katastrofi koja zemlju vuče u novi dugotrajan sukob. Slično se vidi i u slučaju Kube, gdje su republikanci u Senatu blokirali demokratski pokušaj da se Trumpu ograniči mogućnost vojne akcije bez odobrenja Kongresa. 

To demokratama daje priliku da preuzmu dio jezika koji je Trump ranije koristio protiv njih: oprez prema ratovima, kritiku predsjedničke samovolje i zahtjev za značajnijom ulogom Kongresa. Preokret je gotovo ironičan. Republikanci su godinama tvrdili da govore u ime običnog Amerikanca umornog od beskrajnih intervencija, a sada demokrati mogu nastupati kao stranka koja traži ograničenje predsjedničkih ratnih ovlasti.

Bitka se vodi i na domaćem terenu. Prekrajanje biračkih okruga otkriva koliko su obje stranke svjesne da će kongresni izbori 2026. postaviti scenu za predsjedničku utrku 2028. Do aprila 2026. sedam saveznih država već je izradilo nove kongresne mape – od Teksasa i Kalifornije do Missourija, Sjeverne Karoline, Ohia, Utaha i Virginije. Tu više nije riječ o tehničkom usklađivanju mapa, nego o borbi za političku infrastrukturu sljedeće faze američke vlasti.

U tom svjetlu treba sagledati i kandidature Kamale Harris i Gavina Newsoma. Harris ima najveću prepoznatljivost i institucionalno iskustvo, ali nosi i teret poraza iz 2024. godine. Njena moguća kandidatura zato ne može počivati samo na nostalgiji za prethodnom demokratskom administracijom – morat će objasniti šta je naučila iz poraza i zašto bi drugi pokušaj bio politički drugačiji.

Newsomov problem drukčije je prirode. Energičan je, borben i medijski spretan, ali tek treba pokazati da se kalifornijska konfrontacija može pretvoriti u nacionalnu politiku. S jedne strane, prednost mu je što već godinama vodi pravne, političke i simboličke bitke protiv Trumpove administracije – od migracija i prava manjina do oporezivanja najbogatijih. S druge strane, taj isti kalifornijski pečat njegova je Ahilova peta: za republikance je Kalifornija savršena meta, simbol svega protiv čega se bore.

Zato se demokratska utrka neće svesti na to ko je prepoznatljiviji. Harris i Newsom imaju početnu prednost, ali nominacija će ovisiti o tome ko može ponuditi uvjerljiviju viziju posttrumpovske Amerike. Demokratskim biračima nije dovoljno reći da se Trump ne smije ponoviti – oni to već znaju. Pravo je pitanje šta dolazi nakon njega.

Demokrati, dakle, imaju šansu, ali ne i gotov recept. Trump im je otvorio prostor tako što je republikanski program opteretio ratom, ustavnim kontroverzama, migracijskim sukobima i ekonomskim nezadovoljstvom. Međutim, prostor ne garantira i pobjedu. Da bi ga iskoristili, moraju anti-Trump raspoloženje pretvoriti u program o ekonomiji, ratu, granicama i institucijama – a to je sasvim druga priča.

U tome leži pravi paradoks američke politike poslije Trumpa. Republikancima ostavlja vlast, ali im iscrpljuje politički jezik. Demokratima daje jasnog protivnika, ali ne i gotov odgovor. Zato rana utrka Kamale Harris, Gavina Newsoma i drugih mogućih demokratskih kandidata neće biti samo borba za nominaciju. Bit će to test može li Demokratska stranka iz Trumpovih grešaka izvući vlastitu ideju Amerike, ili će još jednom ostati stranka koja zna protiv koga se bori, ali ne i dovoljno jasno za šta se bori.