U sjedištu UN-a trenutno se bira nasljednik Antónia Guterresa. Kandidati odgovaraju na pitanja država članica i predstavnika civilnog društva. Danas Ujedinjene nacije sve manje upravljaju svjetskim poretkom, a sve više ga samo bilježe, komentiraju i pokušavaju ublažiti njegove posljedice, pa su od garancije međunarodnog poretka postale simbol njegove paralize. Zato izbor novog generalnog sekretara pokazuje koliko je organizacija zadržala političku snagu, a koliko je ostala na pukim procedurama.
Na prvi pogled, proces izgleda otvorenije nego prije. Kandidati odgovaraju na pitanja država članica i civilnog društva, nastupi se prenose uživo, a cijeli format treba pokazati transparentnost i uključivost. Ipak, to ne mijenja osnovnu činjenicu. Povelja UN-a i dalje daje Generalnoj skupštini pravo da imenuje generalnog sekretara na preporuku Vijeća sigurnosti, što u praksi znači da pet stalnih članica i njihov veto odlučuju o izboru.
Svaka od pet stalnih članica može blokirati bilo kojeg kandidata, bez obzira na mišljenje ostalih članica Vijeća. Dovoljan je samo jedan veto. Zato kandidat mora proći kroz neformalna i tajna glasanja, dobiti najmanje devet glasova i izbjeći blokadu od strane Washingtona, Moskve, Pekinga, Londona ili Pariza.
Proces je otvoreniji, ali centar moći ostaje isti
U takvom okruženju najvažnija je politička prihvatljivost, a ne nastup pred kamerama. Zbog toga Foreign Policy opisuje šefa Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) Rafaela Grossija kao kandidata s najjačim profilom izvan užeg sistema UN-a i vjerovatnog favorita. Istovremeno, među diplomatima se često očekuje da bi novi generalni sekretar trebao doći iz Latinske Amerike ili Kariba.
To Grossiju formalno ide u prilog: on je argentinski diplomata, dok se u istoj regionalnoj računici spominju i Michelle Bachelet iz Čilea te Rebeca Grynspan iz Kostarike. Bachelet, međutim, više ne može računati na podršku vlastite države nakon dolaska desničarskog predsjednika Joséa Antonija Kasta, s kojim je kao bivša čileanska predsjednica bila na suprotnim političkim pozicijama. Podršku su joj, ipak, obećali pojedini ljevičarski predsjednici u Latinskoj Americi. Izvan tog kruga pojavljuje se i Macky Sall, bivši predsjednik Senegala, kao afrički kandidat koji bi mogao promijeniti regionalnu dinamiku izbora.
Ali jaka biografija u ovom procesu nije dovoljna. Kandidat mora biti prihvatljiv velikim silama, ali ne smije izgledati kao njihov predstavnik. Bachelet i Grynspan imaju prednost jer su prepoznatljive u dijelu latinoameričkog prostora. Grossi ima drugačiji profil: nije toliko kandidat diplomatskog balansa, već je poznat po ulozi u jednom od najosjetljivijih međunarodnih sporova. Sall se oslanja na afrički argument i regionalnu raspodjelu, iako se ta neformalna pravila često zanemare kad velike sile odluče drukčije. Ovdje se vidi prava priroda procesa: nije presudan kandidat koji najbolje predstavlja svoj region, već onaj kojeg ključni akteri mogu prihvatiti.
Kandidat s teretom najosjetljivijeg spora u UN sistemu
Grossi u ovaj proces ulazi i s prednošću i s teretom. On nije nepoznat činovnik iz sistema, već osoba čije se ime godinama povezuje s iranskim nuklearnim programom, vjerovatno najosjetljivijim slučajem međunarodnog nadzora. U junu 2025. upozorio je Odbor guvernera IAEA-e da Agencija ne može zanemariti više od 400 kilograma visoko obogaćenog uranija u Iranu i da ne može potvrditi da je iranski program isključivo miroljubiv. Nekoliko dana kasnije Reuters je objavio da je, prema povjerljivom izvještaju IAEA-e od 31. maja 2025, Agencija imala „uvjerljive dokaze“ da je Iran aktivno prikupljao i analizirao vrlo povjerljive dokumente IAEA-e. Grossi je taj potez nazvao „lošim“ i suprotnim duhu saradnje koji bi trebao postojati između Teherana i Agencije, dok je Iran optužbe odbacio kao klevetničke i neutemeljene.
Tu spor izlazi iz tehničkog okvira. Rasprava se više ne vodi samo o česticama uranija, lokacijama i inspekcijama, nego i o neutralnosti same Agencije i njenog direktora. Grossi je, drugim riječima, stekao međunarodnu težinu upravo na mjestu gdje se stručni nadzor pretvara u politički sukob. To mu diže profil u zapadnim prijestolnicama koje traže čvrstinu i vjerodostojnost. Ali mu istovremeno sužava manevarski prostor kod aktera koji IAEA-u više ne vide kao hladnog arbitra, nego kao dio šireg pritiska na Teheran.
Grossi je dodatno pojačao taj profil kada je insistirao da svaki novi sporazum s Iranom mora imati čvrst i “vodonepropustan” sistem verifikacije. Nakon izraelsko-američkih napada na iranska postrojenja u junu 2025, rekao je da mu je povratak inspektora na teren glavni prioritet i upozorio da treba utvrditi šta je ostalo od iranskih zaliha uranija obogaćenog do 60%. Reuters je tada prenio njegovu procjenu da je moguće da je znatan dio tog materijala preživio napade. Ubrzo nakon toga, iranski parlament odobrio je zakon o suspenziji saradnje s IAEA-om, uključujući inspekcije i nadzorne kamere.
Za Washington i Brisel to je znak pouzdanosti. Za Moskvu i Peking, koji često imaju drugačiji stav o iranskom pitanju, to je mogući razlog za zabrinutost. Za sam Iran, koji nema pravo veta, ali može pokušati utjecati preko svojih partnera u Vijeću sigurnosti, Grossi je već dugo neprihvatljiv. Zato njegova kandidatura nije samo lično pitanje, već pokazuje koliko se izbor generalnog sekretara danas odvija kroz postojeće geopolitičke podjele.
Tu se jasno vidi i širi problem UN-a. Sistem može upozoravati, dokumentirati, pozivati na saradnju i nuditi jezik legaliteta. Ali kada politička volja pukne, a sila preuzme ritam događaja, i UN i njegove specijalizirane agencije ostaju na terenu na kojem mogu opisivati krizu preciznije nego što je mogu oblikovati.Posljednji i najupečatljiviji primjer toga jeste rat u Gazi, gdje su brojne rezolucije i pozivi Ujedinjenih nacija na prekid vatre ostali bez stvarnog učinka na terenu, dok je Vijeće sigurnosti više puta ostajalo blokirano zbog protivljenja stalnih članica.
Humanitarne agencije UN-a mogle su izvještavati o katastrofi, ali nisu mogle zaustaviti nasilje niti usmjeriti pregovore. Grossi je ozbiljan kandidat upravo zato što je naučio raditi u takvom okruženju: između veta, nepovjerenja, ograničenog pristupa i stalne rasprave o tome ko zapravo određuje pravila.
Historija UN-a pokazuje da je prihvatljivost gotovo uvijek bila važnija od vizije. Početkom 1960-ih U Thant je ostao na funkciji jer nije remetio hladnoratovsku ravnotežu. Tri decenije kasnije, Boutros-Ghali nije dobio drugi mandat jer su ga Sjedinjene Države smatrale previše samostalnim. Guterres je, pak, izabran zato što nijedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti nije imala dovoljno razloga da ga blokira. Grossi je danas u sličnoj, ali složenijoj poziciji: njegova stručnost nije sporna, no upravo zato što je već pokazao stav, teže mu je svima obećati ponešto.
Zato bi bilo pogrešno izbor novog generalnog sekretara posmatrati kao takmičenje najboljih programa ili najljepših govora. Ovo nije konkurs za vizionara. To je test podnošljivosti u instituciji čiji je politički domet oslabljen, ali čiji simbolički značaj i dalje traje. Ako Grossi bude izabran, to će značiti da su ključne sile procijenile da je njegov iranski dosje cijena koju mogu prihvatiti u zamjenu za tehničku pouzdanost i iskustvo kriznog upravljanja. Ako ne bude izabran, razlog neće biti manjak kvalifikacija, već zaključak jedne ili više stalnih članica da bi takav kandidat sada proizveo više geopolitičkog trenja nego koristi.
