Sada su krivi samo Bošnjaci

Amerika više nije problem. Otišao je pretjerano revnosni ambasador Michael Murphy, kojeg je Milorad Dodik krivio za sudski proces, odlazeća administracija više nije fraza. Trumpova administracija je ukinula sankcije, sada su Miloradu Dodiku krivi uglavnom – Bošnjaci, potpomognuti USAID-om i evropskim birokratama.

Ništa se drugo ne može zaključiti iz njegovog autorskog teksta Ko mi je sudio, objavljenog danas u beogradskoj Politici.

Dodik tekst počinje, poput vještog iskusnog kolumniste, opisujući zgradu u kojoj je smješten Sud Bosne i Hercegovine. Tu je prije rata bila kasarna JNA Viktor Bubanj, a za premlaćivanje Srba civila u ovoj zgradi, na istom sudu, osuđeni su pripadnici oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine Ramiz Avdović i Julijan Nikolaj Vintil.

I ta činjenica je dovoljna Dodiku da pravosudni proces, koji su i pokrenuli i vodili i dovršili stranci, prije svih Amerikanci – gospodari bosanskog pravosuđa – opiše ovako:

Kad sam kročio u zgradu Suda BiH, podignutu na mestu gde je bio logor za sarajevske Srbe, znao sam da to nije sudski proces, već osveta. Znao sam da to nije moje suđenje – to je suđenje Republici Srpskoj. Mene su izabrali, jer u sudnicu nisu mogli da stave milion Srba. Žena koja mi je sudila nije sudija, ona je bila egzekutor. Osnov odmazde nisu bili paragrafi već mržnja. A ko mi je sudio?

Time Dodik vješto kombinira nacionalni patos i narativ žrtve, stvarajući dojam atmosfere osvetničke pravde Bošnjaka protiv Srba.

Bivši predsjednik RS tvrdi da mu nisu slučajno sudili samo sudije Bošnjaci, i nastavlja, u skladu s jasnom strategijom svoje medijsko-političke odbrane, napadati sutkinju Senu Uzunović.

Sudija Sena Uzunović, koja je vodila proces, nije bila nasumično izabrana. Njen profesionalni put pokazuje kontinuitet jednog mentaliteta – onog koji nije izašao iz rata. Godine 1993. imenovana je za sutkinju Okružnog vojnog suda u Mostaru, Odeljenje Konjic. Tada je, u istom tom gradu, 1992. godine, živela porodica Golubović – otac i majka, oboje nastavnici, i njihova dva sina, Petar i Pavle. Porodica koja je verovala da nema čega da se plaši, jer su odškolovali generacije dece, i srpske i bošnjačke. Ostali su u svom domu, verujući da ljudskost nije nestala.

Sena Uzunović je tada bila sudija. Znala je za taj zločin. Znala je za mnoge druge. Nikad ništa nije učinila. Nikad nije podigla glas za pravdu ubijenih, za dete koje je streljano dva puta. U isto vreme ja sam spasavao porodice Bošnjaka i Hrvata iz Gradiške, što je opšte poznata stvar. I ta žena danas sudi meni – predsedniku Republike Srpske, a po pravu, pravdi i moralu trebalo bi ja da sudim njoj. Srpska je i nastala da se takve stvari više nikada ne bi ponovile srpskom narodu i njegovoj deci.

Nije teško razumeti simboliku. Njoj nije bilo suđeno da sudi prema pravdi i pravu već da presudi Republici Srpskoj.

U konstruiranju teorije zavjere zgodno je imati neku ličnost, u nju sliti sve nedokazive teze, predrasude i opasne optužbe. Sutkinja Sena Uzunović je od početka procesa takva meta, a, po svemu sudeći, Dodik će je nastaviti napadati kako bi svoj proces smjestio u islamofobni okvir koji su već otvorili njegovi lobisti u Sjedinjenim Državama.

Zločinačko ubistvo ovih dječaka u Konjicu mediji i političari u RS godinama sistemski koriste kao narativ kojim nastoje obezvrijediti zločine nad Bošnjacima, pa čak i sam genocid. (Više ovdje, str. 69-70).

Dodik – ili neki njegov autor u sjeni – majstorski je podmuklo, manipulativno, iskoristio ovaj zločin kao idealnu figuru u ocrnjivanju ličnosti sutkinje.

Nastojeći dokazati da „nije protiv Bošnjaka“ ni „protiv muslimana“, upravo naglašava da je jedna građanin Konjica podigao spomenik ovim ubijenim dječacima.

To su dve BiH. Jedna, oličena u ljudima poput Sene Uzunović, koji rat nikada nisu završili i koji i danas sude u ime ideologije, a ne zakona. I druga, tiha, poštena, koja zna da bez istine nema pomirenja i da Dejton može opstati samo ako se poštuju svi – i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci.

U ovom tekstu Dodik odstupa od svoje ustaljene prakse degradiranja Bošnjaka korištenjem naziva "muslimani", što je razumljivo jer je tekst koncipiran umjereno državnički, autor se poziva na pomirenje i ljudsku dobrotu. Koliko je ova promjena duboka, tek možemo vidjeti u narednim sedmicama i mjesecima.

U nastavku piše da su bivše američke administracije, USAID i evropske birokrate sve činile da pogoduju Bošnjacima. Koliko su takve ocjene neutemeljene, svjedoči da su proteklih godina odluke koje su donosili stranci najteže pogodile upravo Bošnjake kao građane i glasače.

Na kraju teksta, najavljujući nastavak svoje „ispovijesti“, Dodik se svjesno pozicionira uz zapadne desničare (Trump, Marine Le Pen), pokušavajući od sudskog procesa stvoriti politički mit o progonu – ne samo sebe, nego i Republike Srpske.

Uvredljiva teza srpskih a i hrvatskih političara koju iznose zapadnim krugovima - da su korijen svih političkih problema u Bosni i Hercegovini Bošnjaci, kao muslimani, nije imala naročitog efekta do sada. Kolega Haris Imamović je o tome detaljno pisao, stavljajući ovu praksu u kontekst "političkog tekfira".

Nisu Amerikanci Dodiku ukinuli sankcije zato što su mu "sudili muslimani" ili što je Rod Blagojevich sve tumačio kao udarac na "srpske i hrvatske kršćane", nego zato što je mnogo platio i, po svemu sudeći, štošta i obećao.

Međutim, narativ o krivici muslimana ne može biti višak: on je savršen za antagonizaciju Srba naspram Bošnjaka, kako u Bosni, tako i u Srbiji - gdje je tekst objavljen - a na stranim tržištima ideja i spletki neće odmoći.

Bošnjaci, odnosno njihovi politički prvaci, uistinu jesu "krivi" za višedecenijski uspon Milorada Dodika. On je, naprosto, ključna ličnost našeg dejtonskog doba, čovjek koji povlači poteze na koje bošnjački političari reagiraju, samo verbalno.

Nesumnjivi uspjeh Milorada Dodika u ukidanju sankcija pokazuje bošnjačkim političarima da, svakako, treba pričati. ali da treba raditi, trošiti novac na strateške inicijative a ne na kojekava "spengavanja" i ne odustajati.