Strateg Pentagona poznat po protivljenju ratu s Iranom, sada pravda Trumpovu odluku

Kako se Elbridge Colby, dugogodišnji kritičar vojnog avanturizma na Bliskom Istoku, pretvorio u zagovornika Trumpovog rata u Iranu - i pritom postao novi omiljeni čovjek za utjerivanje red u Kongresu.

Piše: Julia Ioffe (Puck)

Prošle sedmice je Elbridge Colby, podsekretar za odbrambenu politiku, dva puta izašao iz svoje kancelarije u Pentagonu i zaputio se preko rijeke na Capitol Hill. Prošlo je tek nešto više od mjesec dana otkako je njegov ured objavio dugo očekivanu - i dugo odgađanu - Nacionalnu strategiju odbrane, strateški okvir za vojsku zemlje koji zahtijeva Kongres. Bilo je planirano da Colby svjedoči o njoj pred Senatskim odborom za oružane snage u utorak i pred Odborom za oružane snage Predstavničkog doma u četvrtak. 

Nijedno od tih pojavljivanja nije prošlo naročito dobro. Zastupnik iz Alabame Mike Rogers, veoma ljutiti predsjedavajući odbora, optužio je Colbyja da je „neiskren“. Zastupnik Mike Turner rekao je da je Colby „neiskren na prikriven način“ i da je njegovo svjedočenje „pomalo odvratno“. (Colbyjevi odgovori, dodao je Turner, „čine nas sve zabrinutima u pogledu vaše posvećenosti istini.“) Zastupnik Don Bacon kritikovao je Colbyja zbog „slanja poruke slabosti“ prema Rusiji i Kini i optužio njegov ured za „moralnu sljepoću“. U Senatu je Roger Wicker ukorio Colbyja zbog raznih „nedostataka“ u Nacionalnoj strategiji odbrane. Pri tom govorimo o republikanskim senatorima.

Njihov problem nije bio u tome što je Donald Trump, Colbyjev šef, nekoliko dana ranije naredio vojne udare na Iran. Republikanska većina u Kongresu uglavnom je podržala taj potez, iako je Trump to učinio bez njihovog odobrenja. Za demokrate je, naravno, to bila druga stvar. Colby je bio prvi zvaničnik administracije koji se pojavio u Kongresu nakon što je rat počeo, i kao treći civil u Pentagonu praktično je ušao u zasjedu. „Nije bilo važno ko će tamo biti“, rekao mi je jedan senatski pomoćnik za nacionalnu sigurnost, „ko god da je došao bio bi razvaljen.“ Ali nije bio bilo ko. Bio je to Bridge Colby, najistaknutiji zagovornik realistične i suzdržane vanjske politike u Washingtonu.

Colby je gotovo dvije decenije gradio svoju karijeru i javni imidž na tvrdnji da Amerika treba gotovo isključivo da se fokusira na Kinu i da se okrene od Bliskog Istoka, regije koju je prije samo pet godina nazvao „relativno nevažnom“. Više puta je upozoravao protiv uplitanja u Iran, čak je još 2012. u časopisu The National Interest objašnjavao „Zašto ne napasti Iran“, kada je pronicljivo primijetio da bi udar na nuklearni program te zemlje samo podstakao režim da udvostruči napore da napravi bombu. To je, upozoravao je Colby, „recept za vječni rat“.

Colbyjeva dosljednost po ovom pitanju, sada potpuno u raskoraku s ratom koji je bio primoran javno braniti, dala je demokratskim članovima Kongresa mnogo materijala. Senatorica Jeanne Shaheen, veteranka senatske vanjske politike, citirala je Colbyja samom sebi, uključujući i iz članka iz 2012, i pitala ga da li se i dalje slaže… sa samim sobom. Zastupnik Pat Ryan iskoristio je svoje vrijeme samo čitajući blokove teksta i pitajući Colbyja da li mu to „zvuči poznato“. 

„A šta je s ovim?“ pitao je Ryan u razmjeni. 

„Citiram: ‘Jednostavno ne možemo sebi priuštiti da se upletemo u veliki rat na Bliskom Istoku.’“ 

„Prepuštam vama izvor“, odgovorio je Colby. 

„To ste zapravo vi“, rekao je Ryan, dodajući da se sjeća da je ranije čitao Colbyjeve tekstove i „uglavnom se slagao“. Zastupnik Ro Khanna, glasni progresivac iz Kalifornije, primijetio je da je Colbyjevo dugogodišnje protivljenje vojnim avanturama na Bliskom Istoku „jedan od razloga zbog kojih sam vas poštovao“. Kada sam razgovarala s demokratskom zastupnicom Sarom Jacobs, članicom odbora koja je Colbyja izložila oštrom ispitivanju, iznijela je sličan stav. „Čitala sam mnogo njegovih stvari ranije i, iako se nisam slagala sa svime, s nekim dijelovima jesam i mislim da je pametan“, rekla je. „Ali ono što mi je jasno jeste da administracija zapravo ne radi ono što je govorila, i u kampanji i u Nacionalnoj strategiji odbrane.“

Malo je stvari u Washingtonu dosadnije od ukazivanja na nečiju hipokriziju — ili, blaže rečeno, promjenu stava. To je zato što je ovo grad koji funkcioniše na blizini moći, a sticanje i zadržavanje te moći zahtijeva određenu fleksibilnost. Politički imenovani zvaničnici biraju se zbog lojalnosti i ideološkog usklađivanja s glavnim akterom, ali imaju jedan zadatak: provoditi predsjednikovu agendu. To posebno važi za Trumpa, i svako ko ulazi u njegovu administraciju — naročito na Colbyjevom visokom nivou — to savršeno dobro zna. Kako mi je jedna osoba koja poznaje Colbyja rekla o ratu s Iranom: „Siguran sam da je protiv rata, ali to nije njegova odluka.“ (Nakon što sam se direktno obratila Colbyju, njegov tim u Pentagonu odbio je omogućiti intervju. Nisu odgovorili ni na pisana pitanja.)

Naravno, dio igre je pretvarati se da se ništa ne dešava i da je nova agenda potpuno usklađena s ranijim principima. Između svojih pojavljivanja pred Senatom i Predstavničkim domom, Colby je učestvovao na događaju u formatu u Vijeću za vanjske odnose, gdje ga je novinar pitao kako se „lično osjeća“ u vezi s ratom s Iranom, s obzirom na njegovu „historiju suzdržanosti u vojnoj akciji“. Colby je to nehajno odbacio. „Ponekad me opisuju kao zagovornika suzdržanosti“, rekao je. „Ja to ne vidim tako. Nikad se nisam tako opisivao. Prije bih rekao ‘fleksibilni realist’.“

U protekloj godini, čini se da je riječ „fleksibilan“ postala ključna za objašnjenje njegove evolucije. Colby potiče iz vašingtonske elite. Njegov djed William bio je direktor CIA-e tokom administracija Nixona i Forda. Odrastao je u inostranstvu, u Singapuru i Japanu, gdje mu je otac radio kao advokat i bankar. Iz elitne Američke škole u Tokiju, Elbridge je nastavio u Grotonu, zatim na Harvardu, pa na Pravnom fakultetu Yalea. Između fakulteta i pravnog studija, neko vrijeme je radio u Iraku kao dio Privremene uprave, što objašnjava dio njegovog razočaranja dugim i neuspješnim američkim ratovima na Bliskom istoku.

Počeo je gravitirati ideji da američka vanjska politika ne treba da bude vođena ne apstraktnim vrijednostima poput ljudskih prava ili demokratije, već na konkretnim interesima konkretnih ljudi koji žive u Sjedinjenim Državama. Istovremeno je postajalo jasno da Kina brzo jača i ekonomski i vojno, te da namjerava potisnuti SAD s pozicije globalnog hegemona koju je zauzela nakon Hladnog rata. Colby je tvrdio da je to neprihvatljivo i da se mora spriječiti po svaku cijenu, čak i ako to znači vojnu odbranu Tajvana.

Nije bio jedini koji je Bliski Istok smatrao skupim živim blatom, a Kinu hitnijim prioritetom. Ista tema obilježila je kampanju Baracka Obame kao i njegova dva mandata, zbog čega Colby i dalje ima ideološke saveznike na ljevici. Zapravo, donedavno su njegovi stavovi bili teret u republikanskim krugovima. Colby je izbačen iz razmatranja za visoku funkciju u predsjedničkoj kampanji Jeba Busha zbog kolumne iz 2010. u kojoj je tvrdio da je obuzdavanje (containment) nuklearno naoružanog Irana bolje nego invazija kako bi se spriječilo da razvije bombu. To nije bio posljednji put da su mu relativno „golubiji“ stavovi o Iranu stvarali probleme.

U međuvremenu je Jeb Bush pao u političku irelevantnost, a Colby je pronašao mnogo bolju platformu u Trumpu. Ne samo da su instinkti kandidata - nacionalistički, nativistički, izolacionistički, oštar prema Kini, blag prema Rusiji - dobro odgovarali Colbyjevim, već se politički novajlija bez iskustva pokazao fleksibilnim u detaljima politike. Još bolje, nakon Trumpove pobjede 2016, većina tradicionalnih republikanaca iz oblasti vanjske politike odbila je raditi za njega, pa su vrlo visoke funkcije pripale ne baš tako visokim imenima. Colby je dobio poziciju zamjenika pomoćnika ministra odbrane za strategiju i razvoj snaga, što mu je omogućilo da oblikuje Nacionalnu strategiju odbrane iz 2018. Konačno je njegov stav da je Kina, a ne Rusija ili islamski terorizam, glavna prijetnja nacionalnoj sigurnosti postao zvanična politika najmoćnije vojske na svijetu.

Ali nije dugo ostao na toj funkciji. Izgleda da se nije slagao s Jimom Mattisom, načitanim generalom i tadašnjim ministrom odbrane, koji je, navodno, Colbyja smatrao previše tehničkim, pretencioznim i paternalističkim.

To kritika koja često prati Colbyja: za njega se priča da posvećuje veliku pažnju svojoj bujnoj plavoj frizuri. On je formalan, patricijski, uznosit. Bez ironije u svoj govor ubacuje izraze poput „heuristički“, „pogrdan“ (opprobrious) i „štetan“ (noxious), što mu je omiljeni izraz za iranski režim. I najgore od svega za ovaj grad, ne skriva svoj prezir prema običnom svijetu.

Kada je Rogers, republikanski predsjedavajući Odbora za oružane snage Predstavničkog doma, optužio Colbyja da laže, Colby se podrugljivo namrštio, potpuno svjestan da su kamere uperene u njega. Kada se s nekim ne slaže, grubo kaže: „Odbacujem premisu vašeg pitanja“, bilo da se obraća publici nekog think tanka ili aktuelnom američkom senatoru.

Također je stekao reputaciju, još od prve Trumpove administracije, da ne sarađuje i ne dijeli informacije, čak ni sa zakonodavcima iz vlastite stranke. Republikanski senator Dan Sullivan požalio se na saslušanju u novembru da ne može dobiti Colbyja da mu se javi, iako Pete Hegseth, Susie Wiles i predsjednik to redovno čine - te ga je nazvao „najgorim u administraciji“. (Colby čak nije ni bio prisutan.)

Jedan demokrata s Capitola rekao mi je da Colby ne odgovara na upite manjine, a drugi da su neke kancelarije potpuno prestale pokušavati da ga kontaktiraju. „Jednostavno nije omiljen lik“, rekao je senatski pomoćnik za nacionalnu sigurnost. „Colin Kahl je bio [podsekretar za odbrambenu politiku] kod Bidena. Niko ga nije volio. Bio je grub i nadmen. Dok je Bridge prijatan i nadmen.“

Ipak, nije sve loše. Dok je svjedočio pred Senatom o Nacionalnoj strategiji odbrane iz 2018. godine, Colby je upoznao dvije srodne duše: senatore Josha Hawleyja i J. D. Vancea, konzervativne diplomce Pravnog fakulteta Yalea koji su dijelili Colbyjev skepticizam prema američkim vojnim angažmanima na Bliskom Istoku. Ti odnosi su se pokazali ključnim.

U januaru 2021, Colby, tada ponovo u svijetu think tankova, objavio je na Twitteru podršku Hawleyjevoj odluci da ne potvrdi rezultate izbora iz 2020. godine. Hawley, napisao je Colby, „zastupa one koji se osjećaju obespravljenima. To upravo sada radi za milione Amerikanaca.“ (Colby je ubrzo osudio pobunu 6. januara, koja se dogodila samo nekoliko dana kasnije.)

Colbyjev sadašnji zamjenik, Austin Dahmer, došao je iz Hawleyjevog tima, kao i njegov viši savjetnik Alex Velez-Green. Vance, još jedan konzervativni katolik postao je njegov vodič kroz MAGA svijet. Inače, Colby je rekao da ga inspirira papa Benedikt XVI.

Nedugo nakon što je Colby nominovan za svoju sadašnju funkciju, u decembru 2024, republikanci su zamalo srušili njegovu nominaciju zbog njegovih neintervencionističkih stavova o Iranu. Teškaši MAGA pokreta poput Donalda Trumpa Jr. stali su u njegovu odbranu na internetu, a Vance se čak pojavio na njegovom saslušanju za potvrdu i predstavio ga odboru - demonstracija podrške kakvu nijedan drugi kandidat nije dobio.

Na tom saslušanju u martu 2025, Colby je „progledao“, kako je to sarkastično rekao jedan njegov poznanik. Pod ispitivanjem senatora Toma Cottona, Colby se složio da Iran zapravo predstavlja egzistencijalnu prijetnju teritoriji SAD-a i da odbrana Tajvana nije egzistencijalni interes. Također se obavezao da će predsjedniku ponuditi vojne opcije ukoliko ovaj bude želio napasti Iran. Ta oštra odstupanja od njegovog dotadašnjeg rada bila su dovoljna da osigura potvrdu. „To je potpuno suprotno od onoga za šta se zalagao decenijama“, rekao je ovaj izvor, „ali to je bila cijena ulaska.“

Postoji pitanje koje ljudi u Washingtonu stalno postavljaju, ali su, nakon decenije dobijanja istog odgovora, umorni od ponavljanja: šta se desilo s ovim inače razumnim republikancem? Odgovor je uvijek Trump - i moć koju donosi priključivanje njegovom pokretu. Colby nije prvi koji je u protekloj deceniji sklopio takav faustovski - ili jednostavno washingtonski - pakt. Ali za njega, kao i za sve ostale, MAGA transformacija ima dvije strane. S jedne strane, politička moć i posao o kojem stručnjaci za nacionalnu sigurnost sanjaju. S druge, ta moć je u potpunosti podložna Trumpovim hirovima.

„On je ideološki akter u administraciji koja nema ideologiju“, rekao mi je jedan demokratski član Kongresa. „Predsjednik radi šta god, dovraga, poželi iz dana u dan, a Bridge pokušava to racionalizirati — i pritom ozbiljno narušava vlastiti kredibilitet.“ Ili, kako je rekao drugi senatski pomoćnik, „to je za njega vrlo ponižavajuće i mislim da nema mnogo moći unutar sistema.“

Ali ovo je dvostranačka tradicija. „Bridge ilustrira princip ironije pri izboru kadrova za nacionalnu sigurnost“, rekao je jedan republikanski veteran vanjske politike. „Zaposlite Samanthu Power i nadgledat ćete genocid. Zaposlite Bridgea i bombardovat ćete Iran i prepustiti Tajvan. Jer želite znati mračnu tajnu ko zaista stoji iza vanjskopolitičkih odluka svake administracije? Predsjednik. Povlačenje iz Afganistana, postepeni oprez prema Ukrajini - to nije bio Jake [Sullivan] ili Blinken. To je bio Biden. Tako Bridge ima ideje, J. D. ima ideje, ali predsjednik je predsjednik. To je to.”

U Washingtonu se priča da se Colby nada da će uz pomoć Vancea dospjeti u Bijelu kuću 2028. godine i postati savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Vancea. Ali s obzirom na to kako ova administracija funkcioniše, to izgleda krajnje nevjerovatno.

„On je definitivno intelektualna snaga Vanceovog krila Republikanske stranke, koje se, kako se ispostavlja, i nije baš veliko krilo“, rekao je jedan upućeni iz oblasti vanjske politike. „Vance je izgubio svaku vanjskopolitičku bitku u ovoj administraciji.“

Colby je, dodao je isti izvor, „prilično nevažan u ovoj administraciji“. To objašnjava zašto je prošle sedmice doživio tako težak napad na Capitolu, čak i od republikanaca koji podržavaju kampanju bombardovanja. „Postao je pomalo žrtveni jarac“, priznao je drugi senatski pomoćnik.

Svi ti članovi su se trudili da pohvale vojsku, rat i, iznad svega, savršenu mudrost predsjednika. Problem za njih nije bio predsjednik, već predsjednikovi savjetnici — ljudi poput Bridgea Colbyja, koji, naravno, nije sebi učinio uslugu time što je unaprijed otuđio gotovo sve članove tih odbora prije nego što se pojavio.

Kako je Mike Turner rekao na prošlosedmičnom saslušanju: „Svi smo zadovoljni odlukama predsjednika Trumpa. Nismo zadovoljni odlukama gospodina Colbyja.“

Ali, kako je primijetio drugi Colbyjev poznanik, on nije taj koji donosi odluke. To je Trump. „Problem nije u tome što se Bridge ne usklađuje s Trumpom“, rekao je. „Problem je u tome što se Trump ne usklađuje s onim što je obećavao.“

Ako išta, Colby se sve više uvija u ekstremne kompromise kako bi se uskladio sa svojim šefom. Tokom oba saslušanja pobrinuo se da stalno ponavlja jednu rečenicu, u različitim varijacijama, iznova i iznova. „Ja sam lojalni vojnik predsjednika“, stalno je ponavljao.

U tome se pokazao i nevjerovatno fleksibilnim i potpuno realističnim.