Zlatko Lagumdžija, politički drugoligaš na koncu duge karijere

Historijski događaji i ličnosti se ponavljaju, naučavao je Hegel. Karl Marx je, nadovezujući se, kazao da se prvi put dešavaju i javljaju kao tragedija, a drugi put kao farsa.

Ako izuzmemo komedijski nastup Zlatka Lagumdžije na pozornici bosanske historije, u ulozi Slučajnog Prolaznika, onda možemo reći da se pojavio dvaput u našem političkom postojanju: prvi put kao predsjednik Socijaldemokratske partije BiH (SDP), a drugi put kao ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama (UN).

Nepravedno bi bilo reći da je prvo pojavljivanje, na čelu SDP-a, bilo tragično, mada je takvih radikalnih viđenja bilo i još uvijek ima u našim političkim i medijskim krugovima. Ali njegovo drugo pojavljivanje, u ambasadorskom odijelu, doista je farsično i neprijatno.

Neki mu nikada nisu zaboravili navodno nepravedno i nedostojanstveno potiskivanje prethodno lidera SDP, starog bosanskog komunističkog kadra, Nijaza Durakovića iz partije; drugi su mu, uglavnom s lijevog krila, dosljedno godinama zamjerali autoritarno rukovođenje strankom – zaboravljajući da ipak baštine tradiciju komunista.

Treći, naprimjer, i danas spominju njegovu zaista nečasnu ulogu u „spengavanju“ državljana Bosne i Hercegovine alžirskog porijekla, koje je bespravno i nelegalno isporučio Amerikancima, pa su završili na Guantanamu.

Ipak, Lagumdžija je gotovo dvije decenije upravljao drugom (ponekad trećom) najvećom bošnjačkom strankom, važnom platformom artikulacije šireg i šarenijeg, uslovno kazano, lijevog spektra bošnjačkog društvenog i političkog spektra.

U tom je periodu – ne računajući ratnu funkciju potpredsjednika Vlade RBiH – obavljao gotovo sve najvažnije dužnosti kakve mogu zapasti jednog političara u Bosni i Hercegovini: predsjedavajući Vijeća ministara – državni premijer, dakle (2001–2002), ministar vanjskih poslova – šef diplomatije i šef svim diplomatama, dakle (2001–2003), državni zastupnik, pa opet šef svim diplomatama (2012–2015).

Godine autoritarnog upravljanja strankom i okupljanja poslušnih mediokriteta niskog kalibra i visokih ambicija, raznih magazinovića i grabovica, u konačnici će Socijaldemokratsku partiju zakovati na stranku drugog reda: od preko 260.000 glasova 2010. ova stranka nikada neće preći nivo od 150.000, a ove godine borit će se da ostanu iznad 100.000.

Svakako, ovom padu doprinio je itekako odlazak Željka Komšića iz SDP-a i osnivanje njegove Demokratske fronte 2013. godine. Ali tome je glavni krivac upravo Lagumdžija: nakon godina autoritarnog vođenja stranke, Komšiću je čašu prelila kap izbornog zakona po volji Dragana Čovića – što je Lagumdžija bezuspješno pokušao isporučiti strancima i Hrvatima.

Nakon epohalne pobjede 2010, SDP će, nakon tragičnog premijerskog mandata Nermina Nikšića u Federaciji, svu krivicu svaliti upravo na Lagumdžiju. Teško je bilo čuti kojeg SDP-ovca da otvoreno staje u zaštitu doskora suverenog vođe partije – Homeini su ga odmilja zvali za nekim sarajevskim socijaldemokratskim šankovima. Gotovo svi oni koje je, čaršijski kazano, Lagumdžija izmislio u političkom smislu sada su bili ili otvoreno protiv njega ili su ga šutnjom izdali.

SDP će na vanrednom kongresu 2014. smijeniti Lagumdžiju i izabrati Nikšića i spasti s konja na magarca, na kojem i dalje sporo ali postojano štetno jaše našim političkim makadamima i autocestama.

Ne može se reći da se Lagumdžija nedostojanstveno povukao iz politike – ali se ne može ne primijetiti da se nedostojanstveno vratio u politiku.

Vrativši se u politiku kao penzioner, sa 67 godina, Lagumdžija je pristao biti podređen svom nekadašnjem partijskom omladincu i proizvodu. Denis Bećirović imenovao ga je na važnu poziciju u našoj diplomatskoj arhitekturi – Misija u Ujedinjenim nacijama.

Nekadašnji šef svih ambasadora, nekadašnji politički otac Denisa Bećirovića, pristao je da sada njemu upravo Bećirović bude šef. I ne samo to – drugi, neposredniji šef mu je Elmedin Konaković.

Ovaj nedostojanstveni povratak posvjedočio je sve one javne i polujavne opaske o samoljublju i egoizmu Zlatka Lagumdžije. Uz više nego uspješnu i respektabilnu akademsku karijeru, druge poslovne i društvene veze i ugled, Lagumdžiji zaista nije bilo nužde baciti se u diplomatiju pod stare dane. Ali – to vjerovatno najbolje znaju svi naši politički bumeri koji nikako da se stvarno penzionišu – politička moć, ma koliko dejtonski sputana bila ipak je zarazna.

I početak i kruna njegove ambasadorske karijere bit će Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici – što je projekat koji nisu počeli on i Denis Bećirović. Nisu ga ni mogli niti ga jesu sami dovršili – to je bio širi politički i društveni poduhvat. O njegovoj koristi, te beskorisnosti spomenika u obliku cvijeta Srebrenice pred sjedištem UN-a, u nekoliko smo navrata pisali.

I taman kada se, pogledom na Facebook profil Zlatka Lagumdžije, uz osjećaj susramlja, moglo zaključiti da će karijeru, vjerovatno, privesti kraju bez koristi ali i bez štete, naporno i uporno hvaleći projekat spomenika, Lagumdžija je još jednom pokazao širinu svojih destruktivnih kapaciteta.

U neformalnom i neprimjerenom dosluhu sa svojim nekadašnjim učenikom Bećirovićem i u koordinaciji sa klimavim studentom Elmedinom Konakovićem – Lagumdžija je pristao uvući svoju državu u neprijatnu diplomatsku i moralnu avanturu.

Glasajući, bez saglasnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za krnju i nepoštenu rezoluciju o osudi Irana za napade na zemlje Perzijskog zaljeva, Lagumdžija i njegov učenik-šef Bećirović, i njihov partner Konaković, otvorili su vrata ozbiljnom presedanu u našoj ionako haotičnoj diplomatskoj praksi: teško je povjerovati da budući ministri vanjskih poslova iz hrvatskih ili srpskih stranaka neće iskoristiti ovaj presedan te na nekom novom teškom pitanju glasati linijom jedan član Predsjedništva – ministar – ambasador.

Bošnjačka politička kultura i praksa nakon Alije Izetbegovića pati od jedne boljke: najvažniji akteri gotovo nikada ne prepoznaju vrijeme za povlačenje.

U mnogim državama političari nakon dugih karijera prelaze u akademiju, medijski i javni život bez izvršne moći ili nevladin sektor i fondacije. (Istina, Lagumdžija je u Bošnjački institut – Fondaciju Adil-beg Zulfikarpašić ušao, ali još dok je bio aktivan u politici.) Kod nas se vraćaju – često i onda kada je njihovo političko vrijeme odavno prošlo. Nesumnjivo, tome doprinosi i činjenica da bošnjački politički i društveni krugovi nisu razvili instrumente za dostojanstveno društveno umirovljenje zaslužnih ličnosti.

Ali, Zlatko Lagumdžija je u svojoj karijeri imao dovoljno prilika da ostane upamćen kao važna figura jedne političke epohe. Njegov današnji diplomatski angažman, međutim, sve više liči na epilog u kojem se tragedija jedne političke karijere polako pretvara u ono o čemu je Marx pisao – u farsu.