Zašto Novi Zeland gubi stanovništvo: Odselila i bivša premijerka

Šta se dešava kada čak i zemlje koje smo smatrali najstabilnijim i najprivlačnijim više ne mogu zadržati ljude koji su ključni za njihovu ekonomiju? Novi Zeland je godinama bio poznat kao stabilno i uspješno društvo, s visokim kvalitetom života, dobrim institucijama i uravnoteženim društvenim modelom.

Međutim, posljednje migracijske statistike pokazuju zabrinjavajući trend. Sve više ljudi napušta zemlju, a među njima je sada manje mladih avanturista i više onih koji su u sredini profesionalne karijere.

Najnoviji migracijski izvještaji pokazuju da mnogo Novozelanđana napušta zemlju, a Australija je najčešći izbor. Do juna 2025. Novi Zeland je napustilo 71.800 državljana, što je najviši nivo u posljednjih 13 godina i blizu rekorda iz 2012. godine. Prema državnoj agenciji za statistiku, 38 posto onih koji su otišli bilo je u dobi od 18 do 30 godina, ali izvještaji pokazuju i sve veći odlazak ljudi u sredini karijere.

Demografi smatraju ovu promjenu posebno zabrinjavajućom. Kada zemlju napuštaju ljudi u najproduktivnijim godinama, gubitak nije samo u brojevima. Odlaze radnici koji su završili školovanje, stekli iskustvo i često imaju porodice. To znači da država gubi one koji najviše doprinose ekonomiji i budžetu. 

Odlazak oko 10.000 radnika zaposlenih na puno radno vrijeme mogao bi smanjiti godišnje porezne prihode za oko 151 milion dolara, i to bez uračunatih šireg fiskalnog uticaja. Ove brojke pokazuju koliki je ekonomski izazov val iseljavanja za buduće javne finansije.

Australija u ovom slučaju privlači ljude kao prirodni demografski magnet. Dvije zemlje imaju dugotrajne veze koje omogućavaju jednostavnije preseljenje i zapošljavanje. Ipak, glavni razlog za odlazak je ekonomski. Prosječne plaće u Australiji su u mnogim sektorima znatno veće nego na Novom Zelandu, a mogućnosti napredovanja su šire.

Razlika nije samo u plaćama, već i u stvarnoj kupovnoj moći. Analize troškova života pokazuju da radnici u Aucklandu često imaju manje novca nakon plaćanja stanarine nego radnici u sličnim profesijama u australijskim gradovima poput Brisbanea. Na primjer, inženjer građevine u Aucklandu može uštedjeti oko 500 novozelandskih dolara mjesečno, dok njegov kolega u Brisbaneu može odvojiti i do 1200 dolara. To znači da profesionalci srednje karijere u Australiji često završe mjesec s više novca nego njihove kolege na Novom Zelandu.

Istovremeno, troškovi života na Novom Zelandu, posebno u gradovima poput Aucklanda i Wellingtona, posljednjih godina doživjeli su strelovit porast. Ključni indikator zbog kojeg mnoge porodice donose odluku o preseljenju je odnos cijene nekretnina prema prosječnim primanjima. U Aucklandu je danas prosječna cijena kuće oko 10 puta veća od prosječne godišnje plaće, što daleko premašuje međunarodne standarde pristupačnosti stanovanja. 

Prema istim istraživanjima, kada omjer cijene nekretnina i prosječnih primanja pređe prag od 7, normalan život, štednja i podizanje djece postaju teško dostižni ciljevi za mnoge porodice srednje klase. Kombinacija visokih cijena nekretnina i sporog rasta plaća stvara dodatni pritisak na ovaj društveni sloj. Uz činjenicu da se u Australiji često može ostvariti veća zarada uz slične ili niže troškove stanovanja, migracijska odluka postaje racionalan i ekonomski opravdan izbor.

Ovaj obrazac migracije demografi opisuju kao fenomen odliva srednje generacije. Za razliku od tradicionalnih migracija mladih ljudi koji odlaze na studije ili privremeni rad, sve veći broj emigranata čine profesionalci koji su već izgradili dio karijere. Takve migracije imaju dugotrajnije posljedice jer se ljudi koji su već integrirani u novu ekonomiju rjeđe vraćaju.

Ova promjena utiče na strukturu demografske piramide. Srednji sloj populacije, odnosno najaktivnija radna generacija, postaje sve manji, dok starije generacije ostaju stabilne. To dugoročno povećava pritisak na zdravstveni i penzioni sistem jer je manje radnika koji finansiraju javne usluge.

Statističke projekcije pokazuju da je na Novom Zelandu 2024. na svakih 100 stanovnika u dobi od 15 do 64 godine dolazilo 54 izdržavana, dok se do 2038. očekuje rast tog omjera na 53 do 60, a do 2051. na 54 do 64 izdržavana na 100 radno sposobnih. Ova promjena nije samo apstraktan demografski pokazatelj. Novozelandski Treasury upozorava da će, ako sadašnje politike ostanu iste, izdaci za penzije i zdravstvo u narednim decenijama rasti kao udio u BDP-u, što će dodatno opteretiti porezni sistem i javne usluge.

U tom scenariju, penzioni fondovi bi se mogli suočiti s manjkom sredstava, dok bi zdravstveni sistem bio pod stalnim pritiskom da zadovolji potrebe sve starijeg stanovništva. Ovakva projekcija jasno pokazuje koliko su brze politike prilagodbe nužne ako Novi Zeland želi održati dugoročnu fiskalnu stabilnost.

Novi Zeland je ranije koristio imigraciju da ublaži demografsku neravnotežu. Ipak, odlazak domaćeg stanovništva donosi drugačije izazove. Iako doseljavanje može povećati broj stanovnika, teško je nadoknaditi gubitak stručnjaka koji su već obrazovani i integrisani u društvo i ekonomiju.

Zbog toga se demografska rasprava u zemlji sve više pretvara u pitanje ekonomskog modela. Kritičari smatraju da mala i specijalizovana ekonomija Novog Zelanda ima ograničene mogućnosti za dobro plaćene poslove. Drugim riječima, problem nije što ljudi odlaze iz neuspjele države, već što čak ni uspješna država više ne može zadržati svoju srednju generaciju. Poljoprivreda, turizam i neki dijelovi uslužnog sektora su i dalje važni, ali ne mogu uvijek ponuditi karijere kao veće ekonomije.

U takvoj situaciji i simbolični primjeri dobijaju veće značenje. Bivša premijerka Jacinda Ardern, koja sada sa porodicom živi u Australiji nakon nekoliko godina međunarodnih akademskih i javnih angažmana, često se navodi kao primjer koliko je profesionalna mobilnost između Novog Zelanda i Australije postala uobičajena. 

Tokom šest godina na čelu vlade, njeno liderstvo obilježile su velike nacionalne i međunarodne krize, uključujući teroristički napad u Christchurchu i pandemiju covida-19. U vrijeme kada su se mnoge zapadne zemlje politički pomjerale udesno, Ardernin stil politike učinio ju je globalnim simbolom savremene ljevice. Iako njen slučaj nije tipičan, pokazuje koliko je Australija postala privlačna čak i za najpoznatije novozelandske javne ličnosti.