Jedna od najupečatljivijih scena u svjetlu nedavnih napetosti između SAD-a i Evrope dogodila se kada je američki predsjednik Donald Trump, tokom razgovora o ratu protiv Irana s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom u Ovalnom uredu, javno optužio Španiju da je "loš saveznik" i zaprijetio ekonomskim posljedicama jer nije podržala američku vojnu akciju.
Španski premijer Pedro Sánchez bio je glavna meta komentara i pritiska, odlučivši da Španija postavi jasne granice umjesto da bude pasivan član zapadnog sigurnosnog lanca. Njegov odgovor bio je jasan: “Ne ratu. Nećemo podržati ovu katastrofu,” naglašavajući da Španija neće slijepo slijediti Sjedinjene Države niti podržati politiku koju smatra geopolitičkim rizikom s ozbiljnim posljedicama.
Sánchez je pritom tvrdio da se rat koristi i za “pokrivanje grešaka” i “punjenje džepova nekolicine”, te upozoravao da ovakve logike otvaraju vrata katastrofama nalik onima koje su, u njegovoj interpretaciji, počele i uoči Prvog svjetskog rata.
Neočekivani glas neslaganja u Evropi
U trenutku kada većina evropskih vlada nastoji očuvati privid jedinstva sa Washingtonom, Španija se izdvaja kao rijedak akter koji javno dovodi u pitanje američki potez prema Iranu, i to ne samo iz taktičkih razloga, nego kroz jezik međunarodnog prava i političke odgovornosti.
Dok Francuska i Njemačka biraju put suzdržanih saopćenja i diplomatskog balansiranja, izbjegavajući direktnu konfrontaciju sa Sjedinjenim Državama, Italija svoje rezerve izražava diskretnije i ostaje manje vidljiva u debati.
Madrid poručuje da vojna akcija bez jasnog mandata Ujedinjenih nacija predstavlja opasnu eroziju poretka zasnovanog na pravilima, te da se na kršenje prava ne smije odgovarati novim kršenjem, jer se tako otvara spirala destabilizacije koja se kasnije teško zatvara, a gotovo uvijek skupo plaća.
U toj poziciji postoji i očit paradoks: Španija je članica NATO-a i Evropske unije, zemlja s američkim bazama na vlastitoj teritoriji, ali se u isto vrijeme pojavljuje kao najglasniji evropski kritičar upravo one politike koju NATO, barem formalno, treba amortizirati kroz kolektivnu strategiju.
Sukob oko Irana: Trenutak kada je Madrid rekao „ne“
Najkonkretniji okidač krize bila je odluka španske vlade da ne dopusti korištenje zajedničkih baza Rota i Morón za operacije povezane s ratom protiv Irana, posebno za potrebe avio-tankera i logističke podrške. Za Washington, to nije samo simbolički udarac, nego i ozbiljan operativni problem, jer su te baze važni čvorovi američke projekcije moći prema Mediteranu, sjevernoj Africi i Bliskom istoku.
Španska vlada, međutim, naglašava važnost pravnog okvira: bez mandata UN-a, Madrid ne želi učestvovati u akcijama koje mogu dovesti do bombardovanja, posebno kada su političke posljedice nejasne, a ekonomske gotovo sigurne.
Sánchez pritom pokušava održati ravnotežu koja je rijetka u zapadnom diskursu: s jedne strane osuđuje iranski režim, ali s druge strane odbacuje vojnu intervenciju kao rješenje, tvrdeći da rat proizvodi više radikalizacije nego stabilnosti, te da se sigurnost ne može graditi na permanentnom vanrednom stanju i unilateralnim akcijama.
Takva pozicija je u evropskoj politici neuobičajena baš zato što traži političku disciplinu i preciznu retoriku, a ne jednostavno svrstavanje uz “naše” i protiv “njihovih”.
Diplomatija protiv sile: Španska interpretacija međunarodnog prava
Španski argument temelji se na uvjerenju da multilateralizam nije samo prazna riječ, već posljednja zaštita od politike sile, gdje moć postaje sama sebi opravdanje. Sánchezova retorika podsjeća na evropske rasprave iz 2003. godine, kada dio Evrope nije podržao američku invaziju na Irak. Neki analitičari povlače paralelu s tadašnjom ulogom Jacquesa Chiraca, koji je tražio legitimitet UN-a kao uvjet za vojnu akciju.
U španskoj kolektivnoj memoriji važnu ulogu imaju i teroristički napadi u Madridu 2004. godine, kada je poginula 191 osoba, a više od 2.000 je ranjeno. Ti događaji su učvrstili politički oprez prema ratovima na Bliskom istoku i njihovim posljedicama, pa je skepticizam prema intervencijama postao dio šire društvene svijesti, a ne samo politički slogan.
Ovakav oprez potvrđuju i podaci javnog mnijenja: januarski barometar španskog Centra za sociološka istraživanja (CIS), rađen nakon američke vojne intervencije u Venecueli, pokazuje da 71,8 % ispitanika vjeruje kako je prekršeno međunarodno pravo i Povelja Ujedinjenih nacija, te da 61,5 % drži da je takva politika „ugrozila svjetski mir“, što sugerira duboko ukorijenjen španski skepticizam prema unilateralnim vojnim akcijama i njihovim navodnim „stabilizacijskim“ efektima.
Napetosti s Washingtonom: NATO, trgovina i pitanje cijene lojalnosti
Iran je samo najizraženija i najskorija tačka spora, jer se ovaj sukob uklapa u širu sliku Trumpove politike prema evropskim saveznicima.
Sigurnosne obaveze sve se više izražavaju kroz ekonomske zahtjeve, a politička lojalnost mjeri se procentima BDP-a. Španija je odbila novi NATO cilj vojne potrošnje od 5 % BDP-a, smatrajući ga neproporcionalnim, fiskalno rizičnim i politički neodrživim, posebno u zemlji gdje ljevica i dalje podržava socijalnu državu i javna ulaganja.
Ova odluka, zajedno s odbijanjem logističke podrške u ratu protiv Irana, dovela je do američkih prijetnji carinama i trgovinskim pritiscima. Time se spor iz diplomatske prenosi u ekonomsku sferu, gdje posljedice mogu biti konkretnije i teže.
Ovdje se javlja strateški problem za Washington: Trump može politički napadati Španiju, ali ne može sankcionirati samo nju, jer bi ozbiljne trgovinske mjere pogodile cijelu EU. To bi otvorilo novu rundu transatlantskog sukoba, ne samo oko rata i NATO-a, već i oko tržišnih pravila i carina. U suprotnom, Španija bi mogla koristiti pravo veta na odluke u NATO-u i EU-u, a propadanje velike evropske ekonomije odrazilo bi se i na zajedničku valutu.
Za Evropsku uniju ova situacija je nezgodna jer Madrid, svjesno ili ne, uvlači ostale članice u sukob koji možda ne žele, ali iz kojeg se teško mogu potpuno povući.
I kada se uklone Iran i NATO, Sánchez i Trump se sudaraju na drugom frontu: Španija Latinsku Ameriku tretira kao zonu posebnog interesa gdje želi biti politički i ekonomski prisutna. U slučaju Venecuele taj interes je imao i energetsku dimenziju, jer je Madrid nastojao očuvati kanale preko Repsola uprkos sankcijskom režimu i američkom pritisku, što je 2019. dovelo i do suspenzije swap aranžmana za venezuelansku naftu.
Ako Washington zaoštri ili preokrene politiku prema Karakasu, španski planovi se moraju “prepisivati” u hodu, jer granice poslovanja tada ne određuje Madrid nego Bijela kuća.
Domaći teren: Zašto Sánchez bira konfrontaciju
Ipak, glavni dio priče o odnosu prema Sjedinjenim Državama i Bliskom Istoku odvija se u Madridu, a ne u Teheranu, jer Sánchez vodi koalicijsku vladu čija stabilnost zavisi od ljevičarskih partnera i regionalnih stranaka. Za njih je otklon od američke vojne politike pitanje identiteta, a ne samo taktike. U tom bloku ima i onih koji žele još odlučniji prekid, uključujući ideje o napuštanju NATO-a. Ponašanje koalicionih partnera Sánchezu u perspektivi krade dio glasova, jer njegova ljevica izgleda manje autentična od konkurencije. Sánchezova Socijalistička i radnička partija (PSOE) na takve tendencije traži odgovor.
Na desnici je slika drugačija: opoziciona Narodna stranka (PP), koja je s Sánchezovom PSOE decenijama smjenjivala vlast u Španiji, polazi od stava da male zapadne države ne bi trebale težiti strateškoj autonomiji. S druge strane, krajnje desni Vox (nastao kao pokušaj da „popravi“ PP i konsolidira desnicu) pod vodstvom Santiaga Abascala bezrezervno podržava Trumpa i Netanjahua, bez ikakve kritičke distance. Sánchez to koristi kao politički kontrast, ali mu to ujedno sužava manevarski prostor: svoj vanjskopolitički kurs mora stalno pravdati kao „odbranu razuma“, pod pritiskom s dvije strane.
Dodatni izazov za Sáncheza je uspon Alvisea Péreza i njegovog pokreta "Zabava je završena" (španj. Se Acabó La Fiesta - SALF), koji koristi društvene mreže i pokušava privući mlade birače. Pérez je politički hibrid: može istovremeno kritizirati Iran, provocirati antitrumpovsku publiku ili predlagati da Španija od Washingtona dobije što više koristi: oružje i tehnologiju kao "naknadu" za svoju geopolitičku poziciju.
Na taj način Pérez uzima glasove svima, a posebno Sánchezovim socijalistima, koji su godinama gradili podršku među mladima. Zbog toga premijer više ne može voditi vanjsku politiku odvojeno, već je ona postala dio unutarnje borbe za većinu.
Tako je Sánchez dokazao davno postavljenu tezu da je vanjska politika samo preslika domaće. Njegova briga za međunarodni poredak je hvale vrijedna, ali treba imati na umu da ovoga iskusnog političara brinu i stvari koje dolaze u budućnosti, nakon onoga što se danas čini kao jedina politička realnost.
