Kakva korist od optužbi za ruski utjecaj i islamski ekstremizam

Jedna od najgorih fenomena u BiH jeste politički tekfir. U najgrubljim crtama, to je pokušaj da se politički suparnik prikaže kao otpadnik od vladajuće političke vjere. U našem slučaju, tzv. zapadne orijentacije. 

Primjer političkog tekfira su naši uporni pokušaji, tokom protekle decenije, da Dragana Čovića i HDZ prikažemo kao nosioce ruskog utjecaja, te samim time otpadnike od zapadnjačke političke vjere. Čovićevi i HDZ-ovu dobri odnosi s Rusima su odavno evidentni. Ali kakav je efekat toga? Nikakav.  

Bidenova administracija ne samo što nije kaznila Čovića i HDZ zbog dobrih odnosa s Rusima, već je izvršila pritisak na OHR da u izbornoj noći 2022. izmijeni Ustav Federacije i Izborni zakon da bi se osiguralo legitimno predstavljanje Hrvata u vlasti Federacije, a što je bio zahtjev HDZ-a.

Sjetimo se i marta 2022, kada Čović i drugi delegati HDZ-a u Domu naroda BiH nisu podržali uvođenje sankcija Rusiji. Naša javnost je bila u delirijumu. Svi su upirali prstom na Čovića i HDZ. I šta se desilo? Ništa. Da li su Amerikanci kaznili Čovića zbog toga? Nisu. Da li su mu pomogli da se održi na vlasti? Jesu. 

Bivši američki ambasador Michael Murphy je, pred kraj mandata, javno optužio Čovića da radi za ruske energetske interese time što blokira izgradnju Južne interkonekcije. Ali, godinu poslije, kakve je posljedice Čović snosio? Nikakve. Da li je stavljen na crnu listu? Nije. Hoće li biti neizbježan dio i iduće vlasti, zahvaljujući OHR-ovoj intervenciji? Hoće.

Po svemu sudeći, Murphy je pred kraj mandata iznio te teške optužbe na račun Čovića više da popravi svoj imidž u sarajevskoj javnosti, nego da naudi šefu HDZ-a. 

Milorad Dodik je izgradio mnogo snažnije veze s Putinovim režimom nego ijedan drugi političar na Zapadnom Balkanu. Niko, čak ni Aleksandar Vučić, nije imao toliko sastanaka sa Putinom i drugim najvišim ruskim zvaničnicima. Naši, ali i zapadni mediji napisali su obilje članaka o Dodikovim vezama s Rusijom u proteklih 10-15 godina. I kakav je to imalo učinak?

Bidenova administracija je, nakon što je dobila na uvid sve te članke, svejedno podržala ostanak SNSD-a u Vijeću ministara, nakon izbora 2022. godine. Sjetimo se, Američka ambasada je, u januaru 2023. podržala formiranje Vijeća ministara sa SNSD-om, a zatim tokom cijele te godine aktivno pothranjivala iluziju da će BiH, sa Dodikovim kadrovima u državnoj vlasti, napraviti radikalan iskorak na evropskom putu. Amerikanci se nisu osvrtali na što je tada, kao i danas, Dodik otvoreno podržavao rusku agresiju na Ukrajinu. 

Na kraju, Bidenova administracija jeste, sa debelim zakašnjenjem, ušla u sukob s Dodikom, ali ne zbog njegove proruske orijentacije, već zbog toga što je NSRS usvojila antidejtonske zakone o neprovođenju odluka OHR-a i Ustavnog suda. Da NSRS nije to uradila, Dodik je, kao i Čović, mogao da se sastaje s Rusima koliko god hoće, Amerikanci ga ne bi dirali, kao što ne diraju ni Čovića.

To znači da nije od presudnog značaja sastaju li se Čović i Dodik s Rusima, šta misle o Rusiji, podržavaju li Ukrajinu, itd. Jedino je bitno šta njih dvojica, kao i drugi bh. političari, rade na lokalnom planu, jer njihova moć seže samo unutar granica BiH.

Bakir Izetbegović i Željko Komšić su, za razliku od lidera Trojke, u maju 2022. prisustvovali skupu u znak podrške Ukrajini. Osudili su agresiju Rusije. Šefik Džaferović i Komšić su otkazali gostoprimstvo Sergeju Lavrovu u Predsjedništvu, zaslužni su što je BiH u svim međunarodnim forumima stala na stranu Ukrajine. Potapšani su po ramenu zbog tog. Ali to nije spriječilo Bidenovu administraciju da povede žestoku kampanju protiv SDA i DF-a, koja je kulminirala skidanjem ove dvije stranke s vlasti. Slična kampanja nije povedena protiv HDZ-a.

Zašto je to tako? Zato što nije bitno šta SDA i DF misle o Rusiji ili Ukrajini. Bitno je šta rade u BiH, a po procjeni Bidenove administracije njihova politika nije bila takoreći konstruktivna. Ne govorim o tome da li je ona bila takva ili nije. Govorim o tome da su Amerikanci mislili da nije bila konstruktivna. I da su odredili svoj stav o SDA i DF-u prema tome, a ne prema stavu tih stranaka o ratu u Ukrajini.  

Šta je poenta svega navedenog? Ako bošnjačka politika energično iskazuje antiruske sentimente, ne znači da će dobiti podršku Amerikanaca. To vidimo i ovih dana, kada Trojka govori o proruskoj orijentaciji SNSD-a i HDZ-a, oponašajući retoriku SDA i DF iz mandata 2018-2022, ali kao i ranije sva ta galama ne impresionira Amerikance i EU. 

Postavši valjda svjestan navedenog, Izetbegović se, nakon više od tri godine, ovih dana sastao sa ambasadorom Rusije Igorom Kalabuhovom. Neki su brzopleto zaključili da će zbog toga snositi posljedice, da je to tektonska promjena, itd. To su budalaštine. Niko od zapadnih aktera nije osudio Izetbegovića zbog tog; nedugo nakon sastanka s Rusom, pozvan je na svečani prijem novog američkog ambasadora, sastao se sa delegacijom Evropskog parlamenta, itd. Prije nekih desetak dana, Čović se također sastao sa ruskim ambasadorom. Amerikanci i Evropljani nisu osudili taj potez. Niko od analitičara nije zaključio da će šef HDZ-a zbog toga snositi posljedice, jer znaju da neće. Zašto bi ih onda snosio Izetbegović, ako Čović neće?!

Čović se sastao sa ruskim ambasadorom kako bi zadržao podršku Moskve za reformu Izbornog zakona po HDZ-ovoj mjeri. Čak i da Rusi nastave podržavati izmjene Izbornog zakona, HDZ nema mnogo koristi od toga, jer je važnije šta o tom pitanju misle SDA, DF i Trojka, nego Kremlj. Tome u prilog svjedoči proteklih deset-petnaest godina. Ali Čović evidentno više voli da ima podršku Kremlja, nego da je nema. 

Izetbegović se sastao sa Rusom, izrazivši – kako je rečeno u saopćenju SDA – “očekivanje da će umjesto neselektivne podrške jednoj [srpskoj] strani, ruska politika u budućnosti biti izbalansiranija”. Pozvao je, kako kaže, ruske vlasti da ne podržavaju bezrezervno Dodika, da ne napadaju OHR, itd. Bilo bi lijepo kada bi Rusija imala izbalansiraniji pristup, ali nema ništa od toga. Rusi će u BiH nastaviti sa manje-više istom politikom. Možda efekat sastanka bude u tome što će pažljivije birati riječi, pa će s manje agresivnosti govoriti o BiH i Bošnjacima. Gostujući na Federalnoj TV, Izetbegović je pojasnio da mu je to bio i cilj: ako je moguće, bilo bi dobro ublažiti ruske nasrtaje. Pitanje je da li je i to moguće, ali više od toga sigurno nije. Ma šta da urade bošnjački političari, Moskva će podržavati srpsku politiku u BiH (danas Dodika, sutra nekog novog). 

To su znali i Alija Izetbegović i Haris Silajdžić, kada su u ljeto 1994. u Sarajevu ugostili ruskog ministra vanjskih poslova Andreja Kozirjeva, uprkos tome što je Moskva i tada podržavala srpsku stranu, pa čak i dostavljala oružje VRS-u (o čemu piše Zijad Šehić u svojoj novoj knjizi Pax Americana). Cilj je bio ublažiti rusku podršku srpskoj politici. Ni tada to nije bilo lako, iako je bilo lakše nego danas kada je Rusija znatno jača.

Ipak, treba imati na umu da Moskva nema presudan utjecaj u našem dijelu svijeta. Šta znači to "naš dio svijeta", objasnio je Dodik, na pres-konferenciji sa ruskim ministrom vanjskih poslova u Moskvi prije nekoliko dana. ”Bivši američki ambasador”, kaže Dodik, “hodao je po bankama i govorio: ‘Ako budete radili s Vladom Republike Srpske, ukinut ćemo vam SWIFT.' To za naš dio svijeta znači da propada banka.” (Podvlačenje H. I.) 

Navedenom izjavom je Dodik objasnio zašto na kraju ne smije da uđe u totalnu eskalaciju, te je prihvatio presudu Suda BiH, kojom, istina, nije poslan u zatvor, ali je smijenjen. To je realnost u “našem dijelu svijeta”. Amerikanci i vodeće evropske sile trenutno imaju dovoljno snage da zaštite Dejtonski sporazum. 

Vidjet ćemo šta će, u tom pogledu, donijeti godine koje su pred nama. Ako ukrajinska vojska doživi kolaps, a Amerikanci se još više politički povuku iz Evrope, onda ćemo se, u najboljem slučaju, vratiti u vrijeme kada su Nijemci i Francuzi imali nagodbu s Rusima. U gorem slučaju, susrest ćemo se mnogo većim krizama od dosadašnjih. Ali sve su to samo mogućnosti, ne i stvarnost.

Mi možemo imati ove ili one želje, ali se ne pitamo o ishodu tih velikih gibanja. Naše je da pratimo ta kretanja i adaptiramo našu poziciju, u skladu s našim interesima. Najgore je da živimo i dalje u 2006. godini, kao da je međunarodni liberalni poredak posve stabilan (a u stvarnosti je mrtav). 

Prije 20-25 godina, živjeli smo u eri tzv. “rata protiv terora”. Bilo je to vrijeme totalne ekspanzije islamofobije u svijetu. Srpski i hrvatski ekstremisti su, nakon 11. septembra, vjerovali da će se Sjedinjene Države okrenuti protiv Bošnjaka. 

Desilo se suprotno. Dva mandata Busha Jr, od 2001. do 2009, pamtimo kao Periklovo doba. Većina dobrih stvari u implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma desile su se tada: formiranje Oružanih snaga, OSA-e, SIPA-e, Suda, itd. To je trebao biti dokaz da Zapadni Balkan nije isto što i Bliski Istok. 

Ali uzaludno je suočavati ekstremiste sa činjenicama. Jer što stvarnost više demantuje njihove iluzije, oni sve snažnije vjeruju u njih. Tako su, recimo, srpski, a i hrvatski ekstremisti s velikim nadama dočekali izraelsko-američku agresiju na Gazu. 

Kao što je dio ljudi u Sarajevu vjerovao da će Amerikanci kazniti Dodika zato što je za Rusiju, tako i Dodik vjeruje da će Amerikanci kazniti Bošnjake, zato što su protiv Izraela. Budalasto je vjerovanje da će neka svjetska sila trošiti svoje resurse da bi oblikovala stvarnost u BiH po našim željama, ako joj ponudimo argumentaciju da je naš nacionalni suparnik simpatizer onih protiv kojih se ta svjetska sila bori na nekom drugom kraju svijeta.  

U toj psihozi da će, demonstrirajući svoju ideološku pravovjernost, steći kontrolu nad postupcima Amerike, članovi SNSD-a su položili cvijeće u spomen na ubijenog desničarskog aktivistu Charlieja Kirka. Dodik je povodom otkazivanja Rabinske konferencije kazao da je Sarajevo "muslimanski grad koji mrzi".  Uz to, po ko zna koji put, govori o "islamskom fundamentalizmu" u BiH i tvrdi da ektremisti imaju podršku struktura u Sarajevu. Nada se nekom novom ratu protiv terora, koji bi nanio štetu Bošnjacima, bez obzira što ni prvi nije donio takav, već suprotan ishod.

U isto vrijeme, Tucker Carlson u svom podcastu pojašnjava kako je, npr, spomenut Kirk “vjerovao da je rat protiv terora bio promašaj i da je uzrokovao neizmjernu štetu Americi, i to ne samo ekonomsku i materijalnu, već i duhovnu”. Carlson ističe da je Kirk (za razliku od SNSD-ovaca) u mjesecima uoči smrti postajao sve kritičniji prema izraelskoj politici u Gazi. 

U isto vrijeme, bivši pripadnik Al-Kaide i sadašnji predsjednik Sirije Ahmad al-Shara nalazi se u New Yorku, gdje, osim što sudjeluje na Generalnoj skupštini UN-a, održava i sastanke sa najvišim američkim zvaničnicima. Na jednom od panela, Shara je, u razgovoru sa bivšim šefom CIA-e Davidom Petraeusom, koji je svojedobno predvodio "rat protiv terora", kazao da sada postoji konvergencija interesa Sirije i SAD, što se treba prevoditi u politički jezik. Petraeus je oduševljeno pozdravio novu vlast u Siriji.

Dakle, u takvoj stvarnosti, SNSD i HDZ žive u islamofobnim iluzijama, koje su se i ranih 2000-ih, pokazale kao besmislene. Naime, vjeruju da će neka supersila, Amerika ili Izrael, povjerovati u njihove islamofobne objede iznesene na račun Sarajeva i zbog tog konačno učiniti ono za što sami više nemaju vojne snage. Da žive u tim zabludama im je ujedno i najveća kazna.