Šta da se radi u našoj kulturi brbljanja

Riječ odgovor ima dva okvirna značenja: ono što se odgovori na pitanje (dakle: riječi), i ono što se javlja kao rješenje problema ili kao radnja kojom se uzvraća na nečiji postupak (dakle: djela).

Ovaj !Odgovor je djelo, poduhvat, ali je, naravno, i u riječima. Pisat ćemo svojim riječima, da budemo razumljivi, ali i da što jasnije iskažemo ono što mislimo i hoćemo. Jer tuđim se riječima uvijek prepričavaju tuđe priče.

A na šta mi odgovaramo? I na otvorena pitanja i na otvorene nizove događaja. Koja su to pitanja i koji događaji – odgovarat ćemo našim radom, medijskom proizvodnjom, dakle: tekstovima, intervjuima, izborom i rasporedom tema, redoslijedom članaka, intenzitetom ponavljanja određenih tema, ljudi i riječi...

Ako bismo sada rekli na šta sve hoćemo odgovarati, naprosto bismo ispali neozbiljni. Ako bismo, pak, sada počeli govoriti šta ćemo to sve mi raditi, pa nabrajati šta drugi nisu i ne rade, opisivati medijsku scenu i opće stanje javnosti – uopće se ne bismo razlikovali od većine naših današnjih političara i drugih likova iz političke javnosti, ogrezlih u jednu kulturu brbljanja.

Opisujući zapadnu civilizaciju, koja je zaposjela veći dio planete, marokanski filozof Abdurrahman Taha kaže da je to jedna „civilizacija govora“, nasuprot klasičnoj islamskoj civilizaciji, koja je bila „civilizacija morala“. Moral je nezamisliv bez djelovanja, iako ljudi uglavnom više pričaju o tome kako su dobri nego što čine dobra djela. Zapadna civilizacija nekoć jeste bila sva od djelovanja, upravo je tamo pokrenuta industrijska i finansijska revolucija. Ali je danas ogrezla u govorenje.

No, to ne znači, naravno, da danas u zapadnoj civilizaciji nema nikakvog djelovanja, nego da su riječ i djelo odvojeni, i da takva odvojena riječ ide ispred djela, ili bez njega, ili pored njega. Možda uz ove opaske može biti jasnije zašto je danas na Zapadu sasvim normalno pričati o genocidu i ljudskim pravima, ulagati novac i ugled u odbranu Ukrajine, davati ograničena ljudska prava životinjama, hapsiti nemarne roditelje... istovremeno šutke gledajući djecu koja gladna umiru pod granatama u Gazi.

Možda uz ove napomene o razdvojenosti riječi i djela može biti jasnije zašto je u našem javnom životu, na jednoj haotičnoj margini Zapada, već posvema prihvatljivo danas reći da se borite za snažnu i funkcionalnu državu a sutradan izglasati zakon, poslovnik ili odluku kojom moć prepuštate rušiocima države.

Tek pojmivši da danas javna riječ ne podrazumijeva obavezu djelovanja, jer je odvojena od njega, možda možemo razumjeti posvemašnje brbljanje naših političara.

Dino izjavio, Mile poručio, Dragan upozorio, Sabina se oglasila, Bakir uzvratio, Željko naglasio... Konferencija za štampu omiljeni je dio posla većine naših zvaničnika. U halabuci političkog govorenja, legendarna pisma parlamentarca Denisa Bećirovića danas bi možda čak izgledala kao neko djelo: jer pismo se mora makar poslati. No, i taj proslavljeni pismopisac, današnji član Predsjedništva iz reda bošnjačkoga naroda, pretvorio se u još jednog proizvođača izjava.

Svakako, državnici upravljaju, između ostalog, i pomoću riječi, uvijek je važno šta kaže prvi čovjek jedne države. Ali riječi ozbiljnih državnika uvijek su praćene djelima: svaka posjeta stranoj državi, naprimjer, uključuje i otvaranje kakvog postrojenja ili sklapanje novog ugovora. Posjete i putovanja naših političara završavaju izjavama, snimcima i storijima.

Politika, kao umijeće složenog djelovanja, nadmudrivanja, strpljenja, igre, zavođenja, prevare, inicijative, akcije – dodajte kakvo god želite činjenje – u nas se svela na izjavu, saopćenje, komentar, objavu na društvenim mrežama, komentar na objavu, komentar na komentar, broj lajkova, broj prenošenja u medijima. Transformacija interneta i širenje društvenih mreža samo su katalizirali već otpočeti trend govorenja bez djelovanja.

Nakon godina brbljanja, možda je shvatljivo zašto se danas Bošnjaci i drugi građani predani ideji izgradnje i jačanja države moraju boriti za političke i institucionalne minimume stečene u bitkama Armije Republike Bosne i Hercegovine i za pregovaračkim stolovima u Daytonu, Ohio. Nakon decenija nerada potrošenih na brbljanje, u političko-ustavnom pogledu vratili smo se negdje na početak 21. stoljeća.

Cijeloj jednoj generaciji političara i drugih društvenih prvaka, intelektualaca, redovnih profesora, neredovnih komentatora i druge intelektualne elite, decenijama je bilo dovoljno da govore i govorkaju, brbljaju i blebeću, saopćavaju i upozoravaju, oštro kritikuju i tupo gledaju, ne vodeći se ni činjenjem ni činjenicama.

Naravno, svi ti ljudi jesu nešto radili, ali ponajmanje ono o čemu su govorili i ponajmanje ono što su trebali i morali činiti izvan zone vlastitih potreba. Neki, vjerovatno, nisu radili ništa. Dovoljno je, zasada, reći da su zenička i tuzlanska regija povezane još uvijek istim onim putevima koje je Armija Republike Bosne i Hercegovine deblokirala oslobađanjem Vareša 1993. i Vozućkog džepa 1995. godine. Za trideset godina nismo asfaltirali ono što je Armija prokrčila.

A kad vi, u jednom društvenom polju u kojem niste sami, ne radite ništa, onda neko drugi može raditi šta on hoće.