Mamdani i Trojka: Hoće li nam svijet zamjeriti ako negodujemo zbog genocida

“Razumijem njihov zahtjev za otkazivanje utakmice, ali dozvola za evropski sportski događaj nije podrška genocidu”, kazao je jučer premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk, suprotstavljajući se mišljenju grupe građana koja je protestovala zbog toga što će Sarajevo ugostiti meč Eurolige između Dubaija i Hapoela iz Tel Aviva.

Da li je premijer u pravu kada razdvaja sport i politiku, tačnije, kada strogo razdvaja činjenicu da se u Sarajevu igra jedna košarkaša utakmica od činjenice da izraelska vojska u Gazi vrši genocid? Pogledajmo šta nam o tome kaže vlastito iskustvo.

Nedugo nakon početka agresija na Bosnu i Hercegovinu, sportskim klubovima iz Srbije je zabranjeno sudjelovanje u međunarodnim takmičenjima.

Primjera radi, Crvenoj zvezdi, koja je 1991. osvojila Evropski kup, počev od ljeta 1992. bio je zabranjen nastup u ovom UEFA-inom takmičenju. Ista sudbina je zadesila i fudbalsku reprezentaciju SR Jugoslavije, kojoj je desetak dana prije početka Evropskog prvenstva ‘92. saopćeno da neće imati pravo sudjelovanja.

Tadašnji reprezentativac SR Jugoslavije Slaviša Jokanović je, prije koju godinu, kazao da je zabrana imala traumatičan efekat na reprezentativce, ali dodaje: “Drugi su mnogo više patili. Naši problemi su ipak bili sportske naravi.” Dakle, i Jokanović izgleda razumije ono što naš premijer nažalost ne razumije.

Na koncu, ista sudbina je zadesila ruske sportiste nakon početka invazije na Ukrajinu, a izraelske je spasila primjena dvostrukih aršina uzrokovana dobro poznatom neobjektivnošću zapadnih centara moći kada je u pitanju Izrael. Za razliku od političkih i sportskih vlasti, evropska javnost već mjesecima zahtijeva da UEFA postupi dosljedno i prema Izraelu se postavi jednako kao i prema Rusiji.

Na ovom mjestu nije ni presudno da li su UEFA, FIBA, Euroliga itd. izrekle zabranu izraelskim klubovima. Bitan je princip, a on kaže da kada jedna država čini zločine onda njen sport trpi sankcije.

Premijer Uk se, pravdajući svoju odluku, nije pozvao na to što je Euroliga dopustila učešće Hapoelu u takmičenju. On se pozvao na princip po kojem “dozvola za evropski sportski događaj nije podrška genocidu”. Dakle, to je princip po kojem se sport strogo razdvaja od genocida.

Po ovoj argumentaciji premijera Uka, UEFA je postupila pogrešno kada je zabranila Crvenoj zvezdi da sudjeluje u tadašnjoj ligi prvaka i brani titulu u sezoni 1992/1993. Jer “dozvola za evropski sportski događaj nije podrška genocidu”.

Uk, rođen 1989, u ljeto 1992. imao je pamet trogodišnjaka, pa da mu je neko stavio mikrofon pred nos mogao je podučiti tadašnje rukovodstvo UEFA-e na čelu sa Lennartom Johanssonom da je zabrana Crvenoj zvezdi neutemeljena, te da granatiranje Sarajeva i utakmice Crvene zvezde na evropskim stadionima nemaju ama baš nikakve veze.

Za razliku od Uka, koji je bio iskren (u pogrdnom smislu riječi), pa priznao da kantonalne vlasti, “uime principa”, podržavaju održavanje utakmice, ministar sporta Kenan Magoda je kazao da Vlada KS nema veze s organizacijom utakmice.

Ali Magoda nije propustio priliku da poruči i da će se “na ovaj događaj gledati i u širem diplomatskom kontekstu, te da će ga pažljivo pratiti brojne ambasade, upravo kao test otvorenosti” i “da je Sarajevo grad otvoren za sve”.

U prevodu: Sarajevo bi zapadnim ambasada dokazalo da je otvoren grad da je, bez protesta, ugostilo izraelski Hapoel, a pošto nije, sada će te ambasade, pa i one čije vlade sudjeluju u vršenju genocida u Gazi, steći dojam da Sarajevo nije “grad otvoren za sve”. Po sportskim vlastima u Kantonu, da bismo “brojnim ambasadama” dokazali da smo tolerantni moramo malo pogledati kroz prste i genocidu.

Da bi moralna bijeda sarajevskih vlasti bila u potpunosti vidljiva pobrinuo se grad sa najvećom jevrejskoj populacijom na svijetu – New York.

U trenutku kada liberali iz Naše stranke i socijaldemokrate iz SDP-a objašnjavaju da tolerancija uključuje i uvažavanje tuđeg prava da čini ili podržava genocid, demokratski socijalist Zohran Mamdani je, u kampanji, demonstrirao šta znači istinski liberalizam i istinska ljevica.

Mamdani je, uz ostalo, tokom svoje kampanje poručio da bi u slučaju da izraelski premijer Benjamin Netanjahu posjeti New York pozvao policiju da ga uhapsi. Takvim stavom, Mamdani je, naravno, navukao na sebe bijes izraelskog lobija, ali rezultat izbora u New Yorku je pokazao da ljudi u prijestolnici Zapada ne pristaju na ropsku, “liberalnu” logiku koju nam preporučuje ministar Magoda, a po kojoj je dopušteno sve osim kritike izraelskih vlasti.

Novi gradonačelnik New Yorka je dokazao da “dobar musliman” nije samo onaj ko se stidi svog porijekla. On, naprimjer, nije podržao ravnopravnost LGBT osoba zato da bi dokazao nekome nešto već zato što u istinski vjeruje u ravnopravnost i ličnu slobodu svih ljudi. Jednako tako, kao istinski liberal i istinski musliman, odbio je da se ophodi prema izraelskoj vladi kao prema božanstvu (širk). A najvažnije od svega, ništa od navedenog čak nije ni stavio u fokus svoje kampanje, jer razumije da je ljudima mnogo važnije pitanje visine kirije, cijena javnog prevoza, hrane itd.

Mamdani je učinio nemoguće. Pokazao je da musliman, imigrant i socijalist može biti gradonačelnik New Yorka. Tokom višemjesečne kampanje pokazao je ogromnu mentalnu snagu, koja inspirisala glasače. Dovoljno je pogledati bilo koji njegov govor i uvjeriti se da govori kao slobodan čovjek, koji ne osjeća krivnju, ma koliki pritisak na njega vršio moćni izraelski i drugi lobiji.

Za to vrijeme, naši kantonalni zvaničnici Uk i Magoda pokazali su da njima vlada težak osjećaj krivnje, koji su im usadile zapadne ambasade, islamofobni mediji itd. Umjesto čiste savjesti, kao temelja lične slobode, naši zvaničnici u glavi imaju malog cenzora, koji ih dovodi do zaključka da “dozvola za evropski sportski događaj nije podrška genocidu”. Ili da Sarajevo ne treba previše negodovati zbog genocida da ne bi neko šta loše pomislio o nama.

Umjesto što se prepuštaju ropskoj ili robovlasničkoj logici, bilo bi bolje da se političari u Sarajevu, kako oni u vlasti tako i opozicionari, više ugledaju na novog gradonačelnika New Yorka, bilo da u njemu vide demokratu, ljevičara, muslimana ili prosto slobodnog čovjeka koji se bavi politikom.